Stanovi iz socijalizma ili novogradnja - Čega smo spremni da se odreknemo zarad sobe više?

Šta stan čini dobrim mjestom za život? Kvadratura, moderna oprema i energetska efikasnost ili način na koji su prostorije raspoređene i koliko se lako prilagođavaju potrebama porodice? Istraživanje stanovanja u Srbiji pokazalo je da u nekim aspektima stanovi stari nekoliko decenija i dalje imaju prednost u odnosu na novogradnju.

Stanovi građeni od 1975. do 1990. godine u pojedinim aspektima funkcionalnosti, mogućnosti odlaganja stvari i prilagodljivosti bolje su ocijenjeni od novogradnje, pokazalo je istraživanje o kvalitetu stanovanja u Srbiji. Sa druge strane, noviji stanovi imaju prednost kada je riječ o termičkom komforu i jednostavnosti održavanja. Rezultati ukazuju na razlike u pristupu projektovanju i otvaraju pitanje da li se u savremenoj stanogradnji, pod pritiskom tržišne isplativosti, dovoljno pažnje posvećuje potrebama ljudi koji će u tim stanovima živjeti.

O promjenama u projektovanju stanova, karakteristikama starije stanogradnje koje su i danas važne, kao i potrebi da se postojeći standardi prilagode dugoročnim potrebama korisnika, za eKapiju govori prof. dr Đorđe Alfirević, jedan od autora istraživanja sprovedenog tokom 2025. godine. Alfirević je arhitekta, istraživač i univerzitetski profesor. Viši je naučni saradnik Instituta za arhitekturu i urbanizam Srbije i vanredni profesor Fakulteta savremenih umjetnosti u Beogradu. Bavi se arhitektonskim i urbanističkim projektovanjem, stambenom arhitekturom i enterijerom. Autor je više monografija i naučnih radova, a dobitnik je, između ostalog, Borbine nagrade za arhitekturu i više godišnjih nagrada ULUPUDS-a.

Istraživanje je realizovao sa koleginicama Tanjom Njegić, Sanjom Simonović Alfirević i Sanjom Nikolić iz Instituta za arhitekturu i urbanizam Srbije, a rezultati su objavljeni u radu "Contemporary Dwelling in Serbia: Insights from a Survey Study" u međunarodnom naučnom časopisu Buildings.

Cilj istraživanja je, kako navodi Alfirević, bio da se sagledaju iskustva i stavovi korisnika o kvalitetu savremenog stanovanja u Srbiji, sa posebnim osvrtom na funkcionalne, prostorne i tehničke karakteristike stanova iz različitih perioda izgradnje. Rezultati ukazuju na određene razlike u korisničkim ocjenama, koje otvaraju pitanje promjena projektantskih prioriteta tokom prethodnih decenija.

- Mislim da nije nestalo znanje o kvalitetnom projektovanju stanova, već su se promijenili prioriteti koji određuju njihovu prostornu organizaciju. U periodu usmjerene stambene izgradnje tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka značajna pažnja je posvećivana funkcionalnim odnosima, odvajanju dnevnih i noćnih aktivnosti, prirodnom osvjetljenju, prostorima za skladištenje i mogućnostima prilagođavanja stana promjenama u strukturi domaćinstva. Danas se projektovanje često odvija pod snažnim pritiskom tržišne isplativosti, pri čemu se nastoji ostvariti što veći broj stanova i prostorija na raspoloživoj površini. Takav pristup dovodi do smanjivanja površina namijenjenih komunikacijama i pomoćnim prostorijama, koje se često posmatraju kao gubitak korisne površine, iako imaju značajnu ulogu u svakodnevnom funkcionisanju stana - objašnjava Alfirević.

U tom kontekstu, rezultati istraživanja pokazuju da su ispitanici koji žive u stanovima iz perioda 1975-1990. u prosjeku povoljnije ocjenjivali njihovu funkcionalnu organizaciju, mogućnosti odlaganja stvari i prostornu prilagodljivost. To, međutim, ne znači da su svi stariji stanovi kvalitetniji, već da su funkcionalnost i organizacija prostora u tom periodu imali značajnije mjesto među projektantskim prioritetima.

Novogradnja je bolje ocijenjena kada je riječ o termičkom komforu i jednostavnosti održavanja, ali to ne znači da automatski pruža i kvalitetniju prostornu organizaciju.

- Tehnički i prostorni kvalitet stana nisu suprotstavljene kategorije i ne postoji opravdan razlog da se jedan aspekt kvaliteta ostvaruje na račun drugog. Savremeni građevinski materijali, sistemi termoizolacije, instalacije i tehnološka rješenja omogućavaju viši nivo tehničkog komfora. Međutim, tehnički napredak ne podrazumijeva automatski i napredak u prostornoj organizaciji. Naše istraživanje pokazuje da ispitanici koji žive u novijim stanovima povoljnije ocjenjuju termički komfor i jednostavnost održavanja, dok su pojedini aspekti funkcionalnosti, prirodnog osvjetljenja i prilagodljivosti ocijenjeni nepovoljnije. Riječ je, dakle, o različitim dimenzijama kvaliteta, pri čemu unapređenje jedne ne podrazumijeva nužno i unapređenje druge - ističe Alfirević.

Problem je, kako objašnjava, u tome što se kvalitet stana često procjenjuje prema godini izgradnje, opremi i završnoj obradi, dok se funkcionalna organizacija prostora podrazumijeva.

- Termička izolacija ili instalacije mogu se naknadno unaprijediti, ali je neodgovarajuću orijentaciju, nepovoljan položaj prostorija ili nedostatak prirodnog svjetla često veoma teško, a ponekad i nemoguće ispraviti - navodi Alfirević.

Prema rezultatima istraživanja, 41,6% ispitanika izvršilo je određene prostorne intervencije u svojim stanovima. One obuhvataju pomjeranje pregradnih zidova, zastakljivanje terasa, povezivanje ili razdvajanje prostorija i promjene njihove namjene.

Adaptacije su, međutim, češće u starijim stanovima i kod domaćinstava koja duže borave u istom prostoru. Potreba za promjenama ne mora nužno da bude posljedica nedostataka u projektovanju, već može proizaći iz promjena u životu domaćinstva, poput rođenja djeteta, odrastanja djece, rada od kuće ili promjene broja članova porodice.

- Jedan od problema savremene stanogradnje jeste poistovećivanje ispunjavanja minimalnih normativnih zahtijeva sa dostizanjem odgovarajućeg kvaliteta stana. Stan koji zadovoljava sve propisane uslove ne mora istovremeno biti prilagodljiv promjenama potreba korisnika tokom vremena, posebno ukoliko takva prilagodljivost nije obuhvaćena propisanim kriterijumima. Pojedine promjene potreba domaćinstva, poput povećanja potrebe za privatnošću dece tokom odrastanja, mogu se unapred predvidjeti i uzeti u obzir pri projektovanju. Prostorna organizacija koja omogućava odgovarajuće prilagođavanje takvim promjenama produžava funkcionalni životni vijek stana i smanjuje potrebu za složenim adaptacijama ili preseljenjem. Zato kvalitet stana ne bi trebalo procjenjivati samo prema njegovoj početnoj funkcionalnosti, već i prema sposobnosti da odgovori na promjene tokom svog životnog vijeka - kaže Alfirević.

Kvadratura sama po sebi nije dovoljna da bi se procijenio kvalitet stana. Dva stana iste površine i sobne strukture mogu imati potpuno različitu upotrebnu vrijednost, u zavisnosti od proporcija, odnosa prostorija, osvjetljenja, privatnosti i mogućnosti opremanja.

- Problem nije samo u minimalnim površinama koje propisi dozvoljavaju, već i u tome što se kvalitet stana ne može dovoljno pouzdano utvrditi isključivo kvantitativnim pokazateljima. Dva stana iste površine i sobne strukture mogu imati potpuno različitu upotrebnu vrijednost, u zavisnosti od njihovih proporcija, međusobnih odnosa prostorija, osvjetljenja, privatnosti i mogućnosti opremanja. Postojeće standarde je stoga neophodno preispitati s ciljem preciznijeg definisanja funkcionalnog kvaliteta, uključujući i sposobnost stana da odgovori na promjene potreba korisnika tokom vremena - ističe Alfirević.

Kao primjer navodi djeljivu sobu, koja je tokom sedamdesetih godina afirmisana u projektantskoj praksi, a 1983. godine postala je i normativno definisan zahtjev. Tadašnji propisi predviđali su, po pravilu, sobu za dvije osobe širine 4,20 metara, čiji su raspored otvora i instalacija omogućavali naknadnu podjelu na dvije manje prostorije.

- Pravilnikom o uslovima i normativima za projektovanje stambenih zgrada i stanova iz 2012. godine, sa izmjenama iz 2015. godine, zahtjev za djeljivošću je izostavljen, dok je minimalna širina sobe za dvije osobe u dvosobnim i većim stanovima određena na 2,80 m. Time je iz normativnog minimuma izostavljen jedan od ključnih zahtjeva kojima se obezbjeđivala prostorna prilagodljivost stana. Zato smatram da bi savremeni standardi trebalo da obuhvate ne samo početnu funkcionalnost stana već i mogućnosti njegovog prilagođavanja promjenama potreba domaćinstva tokom vremena - objašnjava profesor.

Istraživanje je pokazalo da približno 68% ispitanika koji žive u stanovima iz socijalističkog perioda daje prednost dobro adaptiranom stanu iz tog perioda, dok oko 30% korisnika novogradnje iskazuje istu preferenciju.

Na subjektivne ocjene mogu uticati lična iskustva, navike i emocionalna vezanost za određeni prostor, ali istraživanje nije bilo koncipirano tako da neposredno mjeri nostalgiju, napominje Alfirević.

- Zanimljivo je da približno 68% ispitanika koji žive u stanovima iz socijalističkog perioda daje prednost dobro adaptiranom stanu iz tog perioda, ali i da oko 30% korisnika novogradnje iskazuje istu preferenciju. To sugeriše da sklonost ka starijim stanovima nije uslovljena isključivo neposrednim iskustvom stanovanja u njima. Po mom mišljenju, ovaj rezultat treba razumjeti prvenstveno kao signal da određene prostorne karakteristike starijih stanova i dalje odgovaraju savremenim potrebama. Dobra funkcionalna organizacija, prirodno osvjetljenje, jasno razdvojene stambene zone i mogućnost prilagođavanja predstavljaju trajne kvalitete stambenog prostora, nezavisno od društvenog sistema u kome su takva rješenja nastala. Zato istraživanje ne bih tumačio kao idealizaciju nekadašnje stanogradnje, već kao pokazatelj da korisnici prepoznaju i vrednuju prostorno-funkcionalne kvalitete koji nisu nužno povezani sa starošću stana - navodi Alfirević.

Idealan stan nije moguće definisati prema jedinstvenom obrascu, jer se potrebe domaćinstava razlikuju i mijenjaju tokom vremena. Ipak, moguće je izdvojiti karakteristike koje predstavljaju trajne vrednosti stambenog prostora.

- Iz kvalitetnih primjera stanogradnje sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka preuzeo bih racionalnu funkcionalnu organizaciju, jasne odnose dnevnih i noćnih aktivnosti, prirodno osvijetljene kuhinje, adekvatne prostore za odlaganje, dvostranu orijentaciju gdje je ona ostvariva i mogućnost naknadnog prilagođavanja prostorija. Posebno bih izdvojio principe kružne veze, proširenih komunikacija i produženih vizura, koji su omogućavali alternativne pravce kretanja, multifunkcionalno korišćenje pojedinih djelova stana i veći osjećaj prostornog komfora bez nužnog povećanja njegove površine. Jedan od najvažnijih kvaliteta takvih rješenja jeste fleksibilnost, odnosno sposobnost stana da odgovori na promjene potreba domaćinstva tokom svog životnog vijeka - kaže Alfirević.

Od savremene gradnje, prema njegovom mišljenju, svakako treba zadržati napredna rješenja energetske efikasnosti, kvalitetnu termičku i zvučnu zaštitu, savremene instalacije, pristupačnost osobama sa smanjenom pokretljivošću i jednostavnije održavanje.

- Idealan stan zato ne bi trebalo tražiti ni u prošlosti ni isključivo u tehnološkim inovacijama, već u povezivanju najboljih prostornih principa ranije stanogradnje sa tehničkim mogućnostima savremenog projektovanja. Njegov najvažniji kvalitet bila bi sposobnost da dugoročno obezbijedi funkcionalan, komforan i prilagodljiv stambeni prostor - zaključuje Alfirević.