Tematski bilten

Dnevnik uspeha – Ko su ljudi koji pokreću poslovni svet

NavMenu

Arijana Maksimčuk, vlasnica kompanije Telemax: U biznisu nema čekanja - ili stvarate ili nestajete

Podeli
(Foto: Nikola Maksimčuk)
Arijana Maksimčuk u preduzetništvo je ušla kada su okolnosti bile sve samo ne povoljne. U posleratnom vremenu, bez sigurnih šablona i gotovih puteva, odlučila je da gradi sopstveni sistem vrijednosti i rada. Telemax je nastao iz potrebe za stvaranjem, slobodom i stalnim pomjeranjem granica, a njegova osnivačica danas važi za jednu od rijetkih žena lidera u inženjerskom i tehnološkom biznisu u BiH.

Danas, više od dvije decenije kasnije, ova kompanija je sinonim za nove tehnologije i inovacije, a njena priča primjer istrajnosti, hrabrosti i vizije koja ne pristaje na kompromis sa prosječnošću.

- Moram priznati da je moj životni put opredijelio moj "ženski kompas" - znala sam prvo šta ne želim, i iz toga se rodila moja odluka da se upustim u avanturu samostalnog biznisa. Ono što sam jako dobro znala to je da ne mogu kao osoba funkcionisati u državnom sistemu i pravilima koje tamo važe. Vlastitu firmu osnivam u mojoj 40. godini sa jasnom vizijom da sebe nikada ne vidim u penziji, jer moj temperament i duh ne prihvataju život koji nije ispunjen stvaranjem i pomjeranjem granica. Prije svega kod sebe… Više od svega volim da stvaram i da radim, da kad se okrenem iza sebe, recimo za jednu godinu, ja moram da vidim jasne rezultate. A to je, priznaćete, moguće samo u vlastitoj firmi ili u nekoj međunarodnoj korporaciji - kazala je vlasnica kompanije Telemax Arijana Maksimčuk u intervjuu za eKapiju.

U jednom od intervjua kazali ste da ne prihvatate odgovor "ne može". Šta je najvažnije što ste naučili o istrajnosti u radu sa ljudima, ali i kroz susrete sa institucijama, birokratijom i sistemskim preprekama?

- To je ipak, prije svega, stvar karaktera, a onda i poslovne kulture koja kod nas privatnika uvijek proizilazi iz ovog prvog... Nikad nisam mogla da prihvatim da nešto ne može, samo zato što su se pojavile prepreke. Ako sam ja potrošila sate, dane, godine na projekat koji je realan, racionalan i održiv, ne bih sebi mogla oprostiti da me zaustavi bilo kakva procedura i birokratija. Na tu temu bih mogla ispričati mnogo, prošla sam dosta procedura primjenjujući nove tehnologije, što je možda od svih procesa i najsporije i najteže u institucijama, jer nema pravila za nove tehnologije i bilo šta što izlazi "iz šablona".

U svom iskustvu nemam nezavršenih predmeta ili neuspješnih projekata zbog institucija i birokratije jer za to savladavanje imam bar hiljadu recepata. Vodim se principom "ne možete vi nikad biti toliko istrajni u ignorisanju koliko ja mogu biti uporna u insistiranju". Bilo je tu svega, od cjelodnevnog sjedenja ispred kancelarija, do jurnjave po terenu i presretanja na stepenicama. Neko bi rekao da je to možda neprimjereno. Ali kada znate da ste ispravni i kada od vaših rezultata zavisi egzistencija desetina porodica nema tog stida, vrata ili prepreka koje mogu da me zaustave.

Žao mi je samo mog vremena i energije koja je potrošena na birokratiju, umjesto na stvaranje i progres. Svima u državi bi nam život bio bolji i jednostavniji da trošimo vrijeme na stvaranje, a ne na čekanje usporenih procesa koji važe u institucijama. Jer najveći problem je sporost i odugovlačenje procesa, a to biznis ne trpi.

Da li je to što govorite sudbina svih preduzetnika koji se upuste u inovativne biznise? Mora li baš svaki put da bude "teži put" kod nas?

- Moram da priznam da postoje i pozitivni primjeri državne administracije, i tu se opet vraćam na to da sve u životu, pa i u državnim sistemi, polazi od ljudi. Od onih koji vode i koji daju svoj lični, karakterni primjer i administraciji kojom rukovode. Na primjer Opštine Gradiška i Laktaši vraćaju nam nadu da bi se administracija ipak mogla jednog dana ubrzati i pratiti privrednike. Kao što je meni važno dobiti posao, kvalitetno ga realizovati i naplatiti, tako i donosiocima odluka treba da bude važno da neko u njihove sredine donese novu tehnologiju, uspješno je primjeni i ukaže na nove pravce svojoj sredini. A oni su to prepoznali. Tako utičemo na sve oko sebe, podstičemo jedni druge da idemo naprijed. Nisam dozvoljavala da me zaustave bilo kakve negativne energije ili prepreke, koje su često bile i "nevidljive". Stvaralačka energija je dosta jača i snažnija od one negativne, što su i moj život i iskustvo pokazali.

Porodična podrška vam je od početka bila ključna. Kako izgleda proces donošenja strateških odluka unutar porodice i firme i kako se nosite sa strahom od nepoznatog?

- Moja najveća snaga je moja porodica i moje baterije se pune samo ako je kod nas u porodici sve u redu i ako smo u skladu između nas samih. Kao žena, posebno sam senzibilna na porodičnu dinamiku, a to je još jedna, dodatna odgovornost koju mi kao nježniji pol imamo kada smo u samostalnim poslovnim vodama. Zato imamo neke naše tradicije i načine kako punimo baterija i kako uživamo i trudim se da to njegujem bez obzira na ritam života, koji baš postaje sve ubrzaniji.

Strah od nepoznatog nemam, jer kad ulazim u bilo kakav novi projekat ili tehnologiju, jako dobro se spremam i imam velike baze koje koristim za pripremu. Nisam sujetna i volim da čujem mnoštvo različitih mišljenja prije nego donesem odluku. Ima dosta pripremnih sastanaka sa ljudima kako kod nas, tako i u inostranstvu gdje tražim savjet i konsultaciju i tek kad moja intuicija i tabele to potvrde, ulazim u nepoznat projekat. To oduzima puno vremena, zahtijeva dosta žrtve, ali zato je i važno da me porodica razumije i prati.

Telemax je danas lider u novim tehnologijama. Kako gajite tu kulturu inovacija u sredini koja često nije spremna za napredak?

- Slogan naše firme je "Budućnost danas", jer u biografiji imam mnogo tehnologija koje sam prvi put primjenila u našoj državi. To mi je strast i to je, pokazalo se, donijelo i najveći profit. Za mene je to nešto prirodno i vrlo jednostavno. Vjerovatno je to stvar talenta i posebnog senzibiliteta za novo i nepoznato što prepoznam kao izazov. Ne znam, izgleda da imam "šesto čulo" za inovacije.

Vodite kompleksne projekte koji prvi put uvode nove tehnologije u BiH. Koji projekat vam je lično bio najveći test znanja i izdržljivosti?

- Izgradnju Delta shoping mola pamtim izuzetno težak projekat. I to ne po vrsti instalacija i tehnologija koje smo morali završiti, iako smo primjenjivali novu tehnologiju, već je bio problem organizacije gradilišta i odnosa investitora i glavnog izvođača koji je i danas na Sudu oko naplate tog projekta. Ta presija koju smo imali svi mi koji smo bili prisutni kao izvođači na tom objektu je za mene primjer testa izdržljivosti. Ne postoji novac na svijetu koji bi me natjerao da učestvujem u bilo čemu sličnom u budućnosti. Zato se okrećem projektima koji u najvećoj mjeri zavise od mene. Lakše je meni samoj pokrenuti planinu nego čekati, nadati se i vjerovati da će oni drugi zavrtiti po jedan kamen.

(Foto: Nikola Maksimčuk)

Nedavno ste kazali da niste imali nijedan neuspešan ili nedovršen projekat. Šta radite drugačije od većine da biste to postigli?

- Donosim odluke. Kao što je bila ta da ne želim više da učestvujem u takvim vrstama građevinskih projekata kao što je Delta shoping, bez obzira na vrijednost. To je moju firmu uvelo u ciklus novih tehnologija, a to je projektovanje i izgradnja solarnih elektrana i vlastitih solarnih proizvoda u kojem danas iskreno uživam. Jer u ovom biznisu organizacija gradilišta nije kao u građevini gdje uvijek zavisite od nekog. U ovom poslu moja firma sama sve vodi i nemam druge firme koje me mogu usporavati izaustavljati, uticati na posao, na rokove, na kvalitet izvođenja. Kad nemate nekoga ko vas usporava i kad sve zavisi od vašeg umjeća, posvećenosti i snalažljivosti tada možete da napravite vrhunske rezultate kako za sebe, tako i za klijenta.

Odmah po objavi Zakona o obnovljivim izvorima za 18 mjeseci instalirali smo preko 8,5 MW snage solarnih elektrana što je nakon projekta Delte za nas bio pravi oporavak i povratak na normalno funkcionisanje firme, što smatram našim izuzetnim uspjehom. Za isti vremenski period ostvarili smo puno veći prihod uz veliko zadovoljstvo svih zaposlenih i bez bilo kakve presije, vanserijskih napora koje smo ranije morali uložiti. Ali takav vid poslovanja za koje smo se mi opredjelili zahtijeva i puno dodatnog rada. Radim dosta na svom usavršavanju, učim mnogo. Jako sam uporna, nekad i previše, dok ne istjeram do kraja i imam jaku intuiciju kao moje skriveno oružje i najkreativnija sam u organizaciji posla.

Vodila sam dosta značajne i zahtjevne projekte, potpuno različite po tehnologijama i uvijek je to za mene bio novi izazov. Dosad mi se nije desila neka greška ili nedovršen projekat jer sam, pored vizije i strategije, jako fokusirana i na detalje. Na nama kao izvođačkoj firmi je velika odgovornost - a to je da završimo posao po principu ljuč u ruke. Nekad to bude idealno, a nekad bude veoma zahtjevno kao što sam pomenula. Ipak, jedno je zajedničko u oba slučaja - završiti moramo bez obzira na cijenu. I zato postojimo uspješno 23 godine.

Manjak stručnog kadra jedan je od najvećih izazova u svim sektorima. Kako motivišete ljude da uče, napreduju i ostaju u kompaniji uprkos teškom društvenom i ekonomskom okruženju?

- Brigom o zaposlenima, dobrim platama i ljudskom pristupu. Ja jesam jako zahtjevna kao direktor i nije me lako pratiti. Ali isto tako se trudim da vraćam svojim ljudima ne samo materijalno, već i sa puno empatije za njihove životne i ljudske okolnosti. Stalno imam po nekoliko zaposlenih sa kojima lično radim i konačno, nakon dugo godina, dobila sam i podršku u tome. Našla sam odličnog stručnjaka za HR koja mi sa mojim mlađim sinom dosta pomaže u izboru zaposlenih.

Ja sam naučila jednu veliku istinu a to je da u firmi nema nezamjenjivih, pa sam prestala da ulažem sebe tamo gdje je očigledno da nema promjena. U zadnjih godinu dana primili smo dosta novih ljudi i promjenili energiju u firmi. To nije bio lak zadatak u ovom vremenu kada se suočavamo sa nedostatkom stručnog kadra. Ali da budem iskrena nije više toliki problem stručnost kod zaposlenja, sve se polako nauči. Najveći izazov je da li će zaposleni svojim psiho profilom odgovoriti zadacima. Poznato je da svaka firma ima svoja pravila i tradicije i smatram da se svaki zaposleni može naučiti dosta toga u stručnom znanju, jer uvijek imamo starije i iskusnije stručnjake koji prate mlađe. Ali ako zaposleni nema motiv, volju i ako nema želje da savladava svaki dan prepreke koje nailaze, to mi kao poslodavci ne možemo "dograditi" ili ih naučiti.

Šta je po vama glavni problem tržišta rada?

- Poslovna etika, posvećenost, motiv i volja za radom i stvaranjem. Snalažljivost koja je neophodna da je posjedujete da biste prevazilazili prepreke. To, odgovorno tvrdim, postaje najveći problem kod novozaposlenih. To je već pitanje javnih politika i poslovne kulture koja se gradi, njeguje i podstiče u jednom društvu sistemski i obrazovne, i tu lično vidim velike probleme u našoj sredini u budućnosti, jer niko ne radi na tome. Ni škola, ni institucije, a i porodica polako zaostaje na tom polju. I dalje kao društvo tavorimo u zaostalim uvjerenjima i vrjednostima kao što su "siguran posao", "državna služba"… Ali ovo je tema kojoj bi trebalo posvetiti više od jednog pitanja i tu bih stala. Možda biste vi kao kreatori javnih politika mogli da podržite nas preduzetnike da zajednički i sistemski pokušamo da promjenimo svijest o ovoj temi?

Nakon prestižne nagrade "Kapetan Miša Anastasijević", osvojili ste i priznanje "Dama u biznisu". Šta za Vas lično znači žensko liderstvo i gde vidite najveće prepreke, ali i najveće šanse za žene u privredi?

- Nakon 30 godina moje direktorske i liderske uloge prepoznali su me mediji i ljudi koji su počeli da se bave temom ženskog liderstva, koja je na našim prostorima vrlo rijetka pojava. Jer mnogo je lakše i bezbolnije u životu biti klasična žena nego žena lider i donosilac odluka. Ne zato što su žene slabe ili nisu dovoljno vrijedne, već zato što je društvo kreirano tako da, iako daje određeni prostor ženi da se ralizuje poslovno, sa druge strane očekuje da ona zadrži sve one ostale uloge koje su izuzetno zahtjevne.

Proces u društvu koji pomaže većem broju stvaranja žena liderki je proces u kojem se za početak u društvu moraju mijenjati stereotipi koji važe na našim prostorima. To je najteži proces i zato je tako mali broj žena koje se pojavljuju na liderskim funkcijama. Nažalost, vrlo rijetko se na našim prostorima pojave žene liderke koje imaju hrabrosti, podršku porodice i moć i znanje da nešto naprave stvarno vrijedno poštovanja. Meni je jako žao što ženska energija koja je pozitivna, mnogo pravednija i nije opterećena takmičarskim duhom kao muška, nema više prostora i podrške. Svi znamo da bi sa ženama na liderskim pozicijama imali humanije društvo i zato moramo svi raditi na podršci današnjim djevojčicama da bi bile snažnije, otpornije i da bi sutra izborile naše bitke.

Toliko su procesi spori, ali to ne znači da ne treba da se borimo svaki dan. Tipično ženski biznis je, na primjer, bankarstvo u kojem imate najveći broj zaposlenih žena, a nemate ni jednu ženu za generalnog direktora u BiH. Tako da mislim da je na ovo pitanje veoma teško odgovoriti, i ovo otvara opet novu temu "staklenog plafona" sa kojim se žene u biznisu suočavaju. Sve ti je dato, ali ne do vrha… Ipak, odgovorno tvrdim da sa podrškom donosilaca odluka, direktora, vlasnika ili njih samih - žene mogu sve, imaju šansu u svim oblastima, kao što ja uspješno radim 30 godina u tipično inženjerskom muškom biznisu.

Često ističete da je "srećna porodica uspeh broj jedan". Kako balansirate lični život i vođenje firme koja zahteva 15 sati rada dnevno?

- Samo dobra i precizna organizacija i rad na sebi kako na alatima u poslu, tako i na novim receptima u kuhinji koje je zadovoljstvo za moje namilije! Ja sam prigrlila svoj "nevidljivi rad" i sa velikim zadovoljstvom sam i kuvarica i baka, spremam ajvar i od toga pravim ritual. Možda manje spavam, ali moj duh je više gladan inspiracije nego odmora.

U vremenu globalnih turbulencija, ratova i ekonomskih promena - šta biste savetovali mladim preduzetnicima koji danas tek ulaze u svet biznisa?

- Iskreno bih se zamislila jer stvarno se malo toga može predvidjeti i velike su turbulencije i promjene koje nikako niste mogli predvidjeti. Ali svi oni koji osjete iznutra da imaju snagu, da žele nešto svoje, moraju da budu brzi i moraju imati hrabrosti da se upuste u nepoznato. Dodala bih i to da moraju dobro procijeniti može li to njihova porodica pratiti i da budu otvoreni i iskreni sa ovom temom sa svojim najmilijima. Jer nije dobra statistika kod porodičnih firmi u smislu održanja biznisa i prelaza na drugu generaciju. Dosta ima slučajeva poremećenih odnosa unutar porodice zbog biznisa i zato bih apelovala na otvorenost i razgovor bez "moranja". Dogovor kuću gradi u životu, pa i u poslu.

Kako vidite lični, ali i razvoj Telemaxa u narednoj deceniji?

- Telemax ostaje u solarnoj energiji i obnovljivim izvorima i naravno novim tehnologijama u toj oblasti i čini mi se da se stiču uslovi da mlađi sin preuzima kormilo firme iduće godine, a da meni ostane više vremena za moje omiljene hobije koji su zadnjih 20 godina jako zanemareni, a kojih imam baš dosta - od putovanja i destinacija koje želim da vidim, do učenja i savladavanja novih alata u AI, koji će nam baš olakšavati završavanje dnevnih zadataka i zadovoljenja naših dnevnih potreba. Naravno, ono što je najvažnije to je više druženja sa unukama i dragim ljudima.
Ali radujem se budućnosti! Jer uprkos izazovima novo vrijeme nam donosi cjeloživotno učenje i nove mogućnosti da svoje snove pretvorimo u stvarnost. Tako da… Od mene možete da očekujete još novih, inovativnih projekata 😊.