Edina Selesković, umetnica iz BiH: Sarajevo me naučilo empatiji, New York hrabrosti, a između ta dva sveta stvorila sam svoj jezik bez granica

Edina Selesković jedna je od najistaknutijih savremenih umetnica s prostora bivše Jugoslavije čiji se rad prostire kroz skulpturu, multimediju, performans i velike javne instalacije. Rođena u Bosni i Hercegovini, a formirana između Sarajeva i New Yorka, svoj umetnički put započela je početkom devedesetih u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je diplomirala na čuvenoj Corcoran School of Art u Washingtonu. Od tada do danas, njena karijera obuhvata više od stotinu izložbi širom sveta i saradnje koje povezuju umetnost, nauku i tehnologiju, uključujući i projekat sa NASA-om.

Dobitnica je brojnih međunarodnih priznanja i redovna članica BHAAAS i Internacionalne akademije nauka i umjetnosti BiH. Edina je umetnica čiji rad istovremeno pripada globalnoj sceni i duboko ostaje ukorenjen u iskustvu koje nosi iz Sarajeva, gradeći most između identiteta, inovacije i društvene odgovornosti.

U razgovoru za eKapiju, Edina govori o tome kako je život između dva sveta oblikovao njen izraz, na koji način publika postaje autor njenih radova, zbog čega su cenzura i ograničenja postali presudni za njen stvaralački rast, te kako se umetnost i biznis prožimaju u savremenom društvu.

- Interdisciplinarnost je za mene došla prirodno, gotovo nužno. Odrasla sam između različitih svjetova - između Bosne koja me je oblikovala kao osobu i New Yorka koji me oblikovao kao umjetnicu. Ta dva iskustva - jedno duboko emotivno i historijsko, drugo radikalno otvoreno i eksperimentalno - naučila su me da umjetnost ne mora imati granice. Skulptura mi je dala formu, performans pokret, javni prostor svrhu, a multimedija je omogućila da se sve to ispreplete u jedinstveni izraz. Mislim da me upravo život između različitih kultura i sistema natjerao da biram pluralnost, a ne jednu formu.

- Moji radovi gotovo uvijek nose trag mjesta iz kojih dolazim i mjesta kroz koja sam prošla. Sarajevo me naučilo empatiji, slojevitosti i otpornosti - zbog toga su moje teme često prožete sjećanjem, identitetom i zajednicama. New York me naučio hrabrosti, konceptualnom razmišljanju i ideji da umjetnost može biti i alat i platforma. Ta dva iskustva zajedno određuju moje teme: sloboda, zajedništvo, mogućnost promjene, preispitivanje sistema i, možda najvažnije, ljudska priča koja stoji iza svakog velikog narativa.

- Najviše me inspiriše trenutak kada publika postane autor. Kada dodirne instalaciju, kada ostavi poruku, kada se prepozna u priči koja nije samo moja – tada umjetnost prelazi granicu estetskog i postaje zajedničko iskustvo. Interakcija za mene nije dekoracija; ona je suština. Ljudi unose smisao, dah i energiju u rad. Zbog toga su mi javni prostori i participativni projekti toliko važni - oni demokratizuju umjetnost i omogućavaju da se ona dogodi svuda i svakome.

- U mom slučaju, put je možda bio i obrnut od onog uobičajenog - prvo sam gradila karijeru na njujorškoj i američkoj sceni, a tek nakon dvadeset godina života u Americi vratila sam se u Bosnu i Hercegovinu, gdje je moj rad tek tada postao prisutan na našim prostorima.

Ključni trenutak je svakako odlazak u Sjedinjene Američke Države 1991. godine, gdje sam završila akademiju u Washingtonu i upravo tamo počela izlagati. To su bile moje prve profesionalne stepenice, ali je dolazak u New York sve promijenio - odjednom se moja karijera počela razvijati u pravcu o kojem se nisam usudila ni sanjati. Williamsburg, umjetnički dio New Yorka, tada je bio u nastajanju - sirov, energičan, nevjerovatno otvoren za nove ideje - i upravo u tom okruženju prvi put sam osjetila istinsku slobodu i globalni domet umjetnosti. Povratak u BiH 2011. godine otvorio je novo poglavlje mog života i karijere, kada više nisam imala luksuz samobitnog postojanja u svijetu umjetnosti, nego odgovornost da ona pokuša da postane pokretač pozitivnih promjena.

- Balans je uvijek izazov, ali vjerujem da naručeni projekti ne moraju suziti kreativnost. Naprotiv - ograničenja ponekad postanu odskočna daska. Za mene je važno da razumijem suštinu narudžbe, ali i da zadržim autentični glas. Kada postoji međusobno povjerenje, projekt postaje saradnja, a ne kompromis. U javnim instalacijama osjećam posebnu odgovornost jer rad mora komunicirati s publikom koja ga nije tražila, ali će ga svakodnevno sretati - zato mora biti jasan, empatičan i iskren.

Možda mi ne biste vjerovali, ali najveći iskorak i lični rast u mojoj karijeri desio se upravo zbog cenzure. Ona me je naučila da je ponekad ograničenje ono što vas gurne u dublju autentičnost, u hrabriji izraz i u stvaranje koje se ne može lako ušutkati. U tom paradoksu otkrila sam sopstvenu snagu i važnost da umjetnost uvijek ostane iskrena, čak i kada joj se vrata zatvore.

- Umjetnost i biznis dijele mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Oboje traže viziju, hrabrost, sposobnost rizika i vjeru u ideju koja još ne postoji. U savremenom društvu, pogotovo u kulturi, održivost je postala neophodna – i upravo tu se umjetnost i biznis susreću. Biznis može pružiti infrastrukturu i resurse, a umjetnost smisao, identitet i vrijednost koja se ne može mjeriti brojkama. Kada se te dvije sfere spoje na pravi način, nastaju projekti koji mijenjaju zajednice - Planet Sarajevo je jedan od njih.

Moje iskustvo predavača na poslovnoj školi IEDC Bled, na programu Art & Leadership, dodatno mi je potvrdilo da umjetnici i lideri mogu izuzetno puno naučiti jedni od drugih. Umjetnost otvara prostor za intuiciju, imaginaciju i empatiju, dok liderstvo donosi strukturu, strategiju i odgovornost. Kada se te dvije perspektive susretnu, nastaje ne samo bolji menadžer ili bolji umjetnik - nego potpuno novi način razmišljanja o svijetu i promjeni koju možemo stvoriti.

- Think Freedom nosi posebnu emotivnu težinu, jer sadrži hiljade poruka mladih iz cijelog svijeta o tome šta je sloboda. To nije samo umjetnički rad; to je globalni dijalog koji se stalno nastavlja. Svako mjesto na kojem je instalacija bila izložena donijelo je novu priču i novu emociju. To je projekat koji putuje sada već cijelu deceniju, ostavio je trag u mnogim zajednicama - i u meni. On me je naučio da umjetnost može biti svjetionik, ali samo ako u njoj učestvuju ljudi.

- Planet Sarajevo je specifičan projekat pun izazova i emocija - multimedijalni muzej koji spaja arhivu, umjetnost, VR, AI, performativni dizajn i dokumentarnu građu u jednu cjelovitu priču o gradu koji je oblikovao generacije. Nagrada za najbolji turistički proizvod godine, kao i nagrade za inovacije u kulturi od strane Poslovnih novina i dvije zlatne No Limit nagrade u kratkom periodu, potvrđuju da Sarajevo nije samo destinacija za prošlost, nego i za inovaciju. Planet Sarajevo pokazuje kako se grad može ispričati na savremen, emotivan i relevantan način. To je prostor koji povezuje kulturu, obrazovanje i turizam - i zato njegov značaj nadilazi klasični muzej. On postaje platforma, mjesto susreta i most između generacija.

- Za mene je umjetnost uvijek dvosmjerna. Počinje iz intime - iz pitanja koja nosimo u sebi - ali dobija puno značenje tek kada izađe u javni prostor i dotakne druge. Ne vjerujem u umjetnost koja ostaje samo osobna niti u onu koja je samo društveno korisna. Ona mora biti istinita, emotivna i hrabra. Ako to postigne, onda može promijeniti i umjetnika i društvo.

- Najveća lekcija je da se kreativnost rađa iz susreta. Kada radite s ljudima iz različitih kultura, shvatite da umjetnost ima univerzalni jezik, ali i da ga svaka zajednica oboji nijansama vlastite historije i emocija. Naučila sam da je ključ biti otvoren - prema procesu, prema greškama, prema neočekivanim idejama. Internacionalni projekti su me naučili strpljenju, saradnji i dubokoj poniznosti pred činjenicom da umjetnost nikada nije gotova. Ona je moj poziv, ali i više od toga - ona je moja misija.