Koliko još imamo vremena da ne gradimo održivo?

Informacija da je građevinski sektor među najvećim zagađivačima na planeti nije novost. Troši 40% ukupne energije, proizvodi trećinu otpada i emituje više CO₂ nego industrija i saobraćaj zajedno. Klima na planeti nas poslednjih godina ozbiljno upozorava da tako više ne može, a posljedice osjećamo svakodnevno - od ekstremnih vremenskih prilika do sve nehumanijih gradskih sredina. Određeni pomaci u gradnji, istina, postoje, ali da li su dovoljni?

- Zgrade, iako toga često nismo svjesni, prostori su koji troše ogromnu količinu energije i u koje je ugrađeno mnogo materijala. Zato je važno da se postavi adekvatan odnos prema tome kako gradimo, ali i šta radimo sa tim objektima kada ostare ili kada više nisu potrebni svojoj prvobitnoj namjeni - kaže za eKapiju profesorka na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, Ana Radivojević.

Ona ističe da je ključno razmišljati unaprijed - o načinu korišćenja objekta, njegovoj efikasnosti u eksploataciji, kao i o kraju njegovog životnog ciklusa.

- Šta je ono što možemo da uradimo? Prije svega, da pametno projektujemo. Da biramo koncepte gradnje koji uključuju sve što danas znamo o energetskoj efikasnosti. Da biramo materijale i načine njihovog povezivanja tako da elemente možemo kasnije ponovo iskoristiti - kao segmente, kao veće cjeline, a u najgorem slučaju da ih recikliramo i pretvorimo u neki novi proizvod. Cilj je da što manje onoga što je ugrađeno završi kao otpad. Zvuči logično, ali se, nažalost, ne primjenjuje dovoljno često - napominje profesorka Radivojević.

O tome zašto moramo napustiti model linearne ekonomije govori i profesor Goran Milić sa Šumarskog fakulteta u Beogradu.

- Linearna ekonomija nas dovodi u situaciju da se na svjetskom nivou troši 106 milijardi tona sirovina godišnje. U poslednjih pet godina potrošeno je više resursa nego u cijelom 20. vijeku. Svako od nas je svjestan koliko otpada svakodnevno proizvodi i koliko je to više u odnosu na prije 20 ili 30 godina. To je neodrživo. Jedini put napred je cirkularna ekonomija, u kojoj se stvari posmatraju na sasvim drugačiji način - gdje razmišljamo kako da proizvodi na kraju svog životnog vijeka ne postaju otpad, već da se ponovo upotrijebe, jednom ili više puta - kaže profesor Milić.

On dodatno ističe da je reciklaža tek krajnji korak.

- Cilj je da se materijali ponovo upotrijebe na isti ili sličan način kao i ranije, bez velikih gubitaka u vrijednosti - navodi on.

Održiva gradnja nije samo marketinški izraz, već konkretan skup principa i tehnika koji za cilj imaju da objekti budu energetski efikasni, zdravi za život i dugoročno isplativi. U prevodu: zgrade koje manje troše, manje zagađuju i duže traju.

U praksi to znači da se već u fazi projektovanja razmišlja o orijentaciji objekta u prostoru, prirodnom osvjetljenju, ventilaciji, termičkoj izolaciji, ali i o izboru materijala - prednost se daje drvetu, kamenu, recikliranim materijalima, fasadama koje "dišu" i sistemima za upravljanje otpadom i vodom. U održivim zgradama često se koriste solarni paneli, toplotne pumpe, sistemi za sakupljanje kišnice, senzori za automatsko paljenje svjetla, zelenilo na krovovima i prirodni sistemi hlađenja.

Zvuči idealistično, ali je sve češća praksa u razvijenim zemljama. U Skandinaviji, Njemačkoj, Holandiji i Kanadi postoje zakoni koji praktično onemogućavaju gradnju novih objekata bez uvažavanja održivih standarda. Gradovi poput Kopenhagena, Amsterdama i Vankuvera imaju ambiciju da do 2030. godine svi novoizgrađeni objekti budu "neto nula", odnosno da tokom svog životnog vijeka ne emituju više ugljen-dioksida nego što uspeju da "upiju" ili kompenzuju.

U Srbiji je situacija i dalje drugačija. Većina stambene gradnje ne ide dalje od obaveznih tehničkih normi, a održiva gradnja se češće sreće u komercijalnim projektima.

Glavni izazovi u Srbiji su viši početni troškovi, nedostatak jasnih podsticaja države i relativno niska svijest šire javnosti. Ipak, pojedinačne inicijative pokazuju da interesovanje postoji - prije svega kod firmi koje žele da se pozicioniraju kao društveno odgovorne, mlađih arhitekata i građana koji grade sopstvene kuće.

Tri stuba održive gradnje ne funkcionišu odvojeno, već su međusobno povezani i zavisni - samo u njihovoj sinergiji postoji prava održivost.

Dok gledamo kako klima postaje sve nestabilnija, a gradovi sve manje prilagođeni ljudima, pitanje više nije da li održiva gradnja ima smisla. Pitanje je: koliko još imamo vremena da ne gradimo drugačije?