Rabrenović: Ne žurite sa zaduživanjem, ne živimo od nominalne već od realne plate

Građani treba da budu oprezni kada su u pitanju nova zaduženja nakon povećanja zarada, jer je osnovno pitanje koliko je nominalnog povećanja zaista postalo i povećanje životnog standarda, poručio je dr Jovan Rabrenović iz Instituta ekonomskih nauka.

Kako je istakao u razgovoru za Dan, ne živimo od nominalne nego od realne zarade, a kupovna moć je važnija od iznosa koji je naveden na platnom listiću.

– Prve mjesece povećanja iskoristio bih za pravljenje finansijske rezerve i smanjenje postojećeg duga, a tek poslije toga bih razmišljao o novom kreditu i povećanju potrošnje. Sačekao bih primjenu Euro modela da bih vidio koliko će zaista iznositi moja neto zarada i, što je posebno važno, šta se u međuvremenu dogodilo sa troškovima života. Razlog je jednostavan: kredit koji uzmemo danas može ostati obaveza deset ili 20 godina; plata koju očekujemo od januara zasad je budući prihod – kazao je Rabrenović.

Prema podacima Centralne banke (CBCG), prosječna ponderisana efektivna kamatna stopa na novoodobrene kredite u avgustu iznosila je 6,35%. Sagovornik pojašnjava da je to prosjek različitih novih kredita, a ne kamata koju će konkretni građanin dobiti od banke, ali dovoljno govori da novac koji pozajmljujemo ima svoju cijenu.

– Veća plata može povećati kreditnu sposobnost građanina, ali ne mora učiniti njegov kredit jeftinijim. Zato prije odlaska u banku ne bih pitao koliki kredit sada mogu dobiti, već koliku ratu mogu uredno plaćati i ako mi sjutra porastu troškovi života – savjetuje Rabrenović.

Kako je dodao, ako povećanje zarade odmah pretvorimo u približno jednako povećanje mjesečne rate, nijesmo nužno postali finansijski sigurniji.

– Dobili smo veću platu, ali smo istovremeno preuzeli i veći dug. Ako plata poraste, a istovremeno poskupe hrana, stanovanje, usluge, gorivo i druge potrebe, dio povećanja kupovne moći je izgubljen. Pri tome inflacija od 4,5% predstavlja prosječnu promjenu cijena. Domaćinstvo koje najveći dio prihoda troši na hranu, stanovanje i energiju rast cijena može osjetiti mnogo snažnije od domaćinstva sa znatno većim prihodima. Potrošač ne kupuje statističku korpu, već svoju – ukazuje Rabrenović.

Smatra da Euro model, koji podrazumijeva snažno približavanje najniže plate sa zaradama stručnih i iskusnih radnika, može dovest do kompresije zarada, što poslodavca stavlja pod pritisak da, osim najniže, poveća i ostale plate kako bi zadržao kvalifikovane radnike. Ističe da razlika od 400 EUR između zarade nekvalifikovanog i visokoobrazovanog radnika smanjuje motivaciju za sticanje obrazovanja.

– Povećanje najnižih zarada je legitimno. Problem nastaje ako istovremeno toliko smanjimo ekonomsku vrijednost dodatnog obrazovanja. Crna Gora nema višak visokokvalifikovanih stručnjaka i ovakvo demotivisanje navodi ih da svoju stručnost naplate van zemlje, a Euro model je upravo trebalo da smanji mogućnost odlaska radnika nakon prijema u EU. Zato iznenađuje što ovo pitanje nije postalo jedna od centralnih tema javne rasprave na obrazovnim institucijama – ukazuje Rabrenović.

Po njegovim riječima, Euro model će promijeniti ukupan trošak rada nakon izmjena poreza i doprinosa, koje firme ne mogu izbrisati iz svojih računa, već će ga pokriti većom produktivnošću ili smanjenjem profita, prenijeti ga na cijene, dok će neke firme ulagati u tehnologiju i bolju organizaciju rada.

– Zato se ne može stručno tvrditi da li će Euro model izazvati veliki rast cijena i gubitak radnih mjesta, ali se ne može ni tvrditi da rizika nema. Država može zakonom odrediti minimalnu zaradu, ali ne može zakonom odrediti kolika će biti produktivnost. Odnos zarada, produktivnosti i ukupnog troška rada biće jedan od najvažnijih pokazatelja rezultata reforme – rekao je Rabrenović.

Kako je naglasio, uspjeh Euro modela ne može se mjeriti većim iznosima novca na računu.

– Mjerio bih ga time da li zaposleni za svoju zaradu može da kupi više nego prije reforme, da li mu je radno mjesto stabilno, da li privreda proizvodi više i postaje produktivnija i da li država može dugoročno da finansira penzije i javne usluge bez stvaranja obaveza koje će kasnije morati da pokriva većim porezima, manjim rashodima ili novim dugom – kazao je Rabrenović.

Penzija se mora isplatiti svakog mjeseca, a održivost penzijskog sistema ne treba procjenjivati prema tome može li država isplatiti penzije u jednoj dobroj godini, nego može li ih uredno finansirati i u lošoj, kaže Rabrenović.

– Vlada je najavila da će se penzije od 2027. usklađivati četiri puta godišnje i da će finansiranje modela obezbijediti kroz rast potrošnje i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije, rashodnu disciplinu i poreske mjere. To su pretpostavke na kojima počiva računica. Tek izvršenje budžeta i stvarna kretanja prihoda, rashoda, zaposlenosti i potrošnje mogu pokazati koliko će se te pretpostavke ostvariti. Ako država danas izgubi dio sigurnog prihoda, a računa da će ga sjutra nadoknaditi većom potrošnjom, taj budući prihod ne treba unaprijed računati kao već zarađeni novac – naglašava naš sagovornik.