Privatizacija sahranila drvoprerađivački gigant ŠIK Bor iz Plava

Mnoštvu nekad uspješnih privrednih kolektiva na sjeveru Crne Gore, koji su nakon pada socijalizma uništeni po konceptu tranzicionog ekonomskog modela, pripada i Šumsko industrijski kombinat (ŠIK) Bor iz Plava.

Od njega danas praktično nije ostalo ništa u smislu aktivne proizvodnje, dok je nekadašnja pokretna i nepokretna imovina godinama bila na meti rasprodaje, propadanja i sudskih sporova. Ova kompanija je doživjela potpunu propast, iako je decenijama s pravom nazivana drvno-prerađivačkim gigantom u kom je plate zarađivalo preko 300 uposlenih. Bivši radnici navode da je preduzeće likvidirano, po prepoznatljivom scenariju, i to kroz proces neuspešne privatizacije, uvođenja stečaja i rasprodaje imovine u bescenje. Ukazuju da je prava šteta što je ovaj kombinat, sa mnoštvom pratećih sadržaja, ugašena na tako poguban način, tim prije kad se zna da je bio nosilac sveukupnog razvoja čitavog kraja.

– Kombinat je svojevremeno zahvaljujući uspješnom poslovanju bio ponos ovoga kraja. Sa ovim preduzećem živjela je čitava opština. Međutim, neko je namjerno krenuo da ga uništi i u tome je, nažalost, i uspio. Nakon neuspjelih privatizacija i propasti preduzeća godinama smo bili svjedoci njegove prave pohare. Za sve to vrijeme obespravljeni bivši radnici nalazili su se na birou rada. Pogubno je što država nije ništa uradila da sačuva kombinat, već je svojim neodgovornim odnosom doprinijela njegovoj potpunoj devastaciji. Može se slobodno reći da je sramota države što velika imovina kombinata danas izgleda ovako, kada se zna da naš kraj obiluje sirovinom na kojoj se temeljio rad preduzeća - kazali su bivši radnici.

ŠIK Bor iz Plava osnovan je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Kombinat je formiran u sklopu državnog plana za razvoj sjevera, kako bi se iskoristio ogroman šumski potencijal planinskih masiva Čakora, Visitora i Prokletija. Predstavljao je školski primer uspona jugoslovenskog privrednog modela, kada je od lokalne pilane dospio do integrisanog industrijskog kompleksa visokog stepena finalizacije. U početku rad se zasnivao na primarnoj preradi, seči šumske građe, transportu trupaca i njihovom rezanje u daske i grede.

Uočivši da se izvozom sirove građe gubi ogroman profit, država i rukovodstvo preduzeća pokreću transformaciju. Tako je sedamdesetih godina prošlog vijeka ŠIK Bor izrasta u kombinat. Podignute su masivne proizvodne hale za finalnu preradu i uvezene za to vreme moderne mašine za preradu, oblikovanje i sklapanje drveta. Ujedno je unaprijeđena mehanizacija za sječu i transport šumske građe. Nabavljene su automatizovane sušare, što je omogućilo postizanje visokih standarda vlažnosti drveta neophodnih za inostrana tržišta. Gotovi proizvodi, naročito drvena stolarija i nameštaj od plavskog bora i bukve, plasirani su širom bivše Jugoslavije, te izvoz na evropsko tržište, donoseći devizni priliv.

Od 1990-ih preduzeće ulazi u krizu što je dovele do njegovog gašenja. Stečaj je uveden 2001. godine kada je šumski fond prebačen pod upravu državne Direkcije za šume, a proizvodne hale, upravna zgrada i zemljište oglašeni su za prodaju radi namirenja dugova. Imovinu ŠIK-a Bor kupila je privatna kompanija Alpet d.o.o. iz Gusinja. Iako je primarni cilj privatizacije trebalo da bude investiranje u obnavljanje proizvodnje i očuvanje oko 300 radnih mesta, to se nije dogodilo. Novi vlasnici su ubrzo zatvorili kapije preduzeća, a proizvodnja finalnih proizvoda od drveta nikada nije obnovljena.

Fabrika je potpuno devastirana, mašine su rasprodate ili uništene, a brojni radnici ostali su bez isplaćenih otpremnina i sa godinama nepovezanog radnog staža.

Jedan od najvećih skandala vezanih za imovinu kombinata ŠIK -a Bor ticao se upravne zgrade sa pripadajućom parcelom. Državni organi i rukovodioci ove jedinice otkrili su da je plavski katastar kompletnu upravnu zgradu i zemljište uknjižio na privatnu firmu Alpet. Zbog sumnjivog prenosa državne svojine na privatno lice, pokrenuti su dugogodišnji sudski procesi. Dolazilo je i do incidenata na terenu, jer su privatni vlasnici u više navrata zaključavali kapije kruga fabrike, zbog čega državni službenici Direkcije šuma nijesu mogli da priđu svojim radnim mestima u upravnoj zgradi. Spor je nakon dužeg vremena riješen i upravna zgrada konačno je prešla u vlasništvo Uprave za šume.