Muris Hadžić, generalni menadžer kozmetičke kompanije Dr.Pasha, ima zavidnu karijeru u biznis svetu, a koja je počela dok je još bio vrlo mlad. Od onih prvih koraka, kada je bilo važno pokazati zrelost i zaraditi prvi novac, do danas, kada je na važnoj poziciji jedne domaće kompanije, ima svoje principe kojima se vodi i trasira sebi put uspeha.
Srećan je, jer je imao priliku da u dosadašnjoj karijeri stekne znanja i iskustva u kompanijama kao što su Orbico, Porsche BH, P Trade, Msan.. Ono što je do sada naučio rado deli sa kolegama i studentima. Upravo je u P Trade i Dr.Pashi, kako kaže, naučio šta znači kreirati biznis korake za firmu koja nije dеo neke svetske grupacije, već je sve na domaćem timu i zajedničkoj spretnosti i viziji.
Smatra da je iskrena komunikacija sa kolegama presudna za uspeh jedne kompanije. Veruje da mu istinski uspesi tek dolaze. "Neostvarene želje nas vode napred u stvaranje novih i boljih životnih prilika", reći će u intervjuu eKapiju Muris Hadžić.
Bezbrižnost rane mladosti
- Verujem da sam imao priliku da imam pravo detinjstvo sa svim dečijim radostima, bar kada pričamo o ranom detinjstvu. Najlepše igračke su bile bicikl, lopta, klikeri i slične stvari. Komunicirali smo direktno, a ne preko raznih mreža. Commodore 64 je bio vrhunac tehnike vrlo redak da bi nam bio centar zbivanja kao što su računari današnjoj deci. Odrastao sam u vreme kada je svima poznata zakletva bila "Da sa tvog puta ne skrenemo". Na žalost, skrenuli smo sa mnogih, ne samo sa navedenog.
Period kada krenete na more "fićom" i ponesete "sve" što vam treba i opet ima mesta za kasetofon na baterije i jastuk da se odspava, na galeriji gumeni kajak, vesla, koferi….. A, nismo imali Thule. To su tako jednostavne stvari koje bude divna sećanja. Mogao bih nabrajati celi dan. Mogu reći da sam imao super detinjstvo.
Moji "studentski" dani su prošli uz rad i odgajanje dece. Kako sam vrlo rano počeo raditi, u vreme kada sam trebao da živim studentski život, već sam kreirao prve korake svoje karijere. Život je tu moju generaciju često vodio možda pogrešnim putem, jer su mnogi tada već morali da se brinu o egzistenciji, umjesto da sede u amfiteatrima i učionicama. Naravno, ne postoji nijedno dobro opravdanje da se preskoči taj bitan korak u životu. Da se sve može stići ako se želi sam dokazao sam sebi u nešto kasnijim godinama kada sam se odlučio da ponovo upišem studije i učim. Smatram da se granica obaveznog obima edukacije mora podići za nove generacije koje dolaze, ali takođe verujem da je i krajnje vrijeme da se u obrazovanje unesu neke nove vrednosti, nova znanja i da se pogotovo u visokim obrazovnim institucijama unese malo svežine.
Takođe, smatram da je potrebno koristiti iskustva naših uspešnih preduzeća ili njihovih najbitnijih "sastojaka" - sposobnih i uspešnih zaposlenih. Tu bih skrenuo pažnju sa menadžmenta o kojem se uvek priča i fokus stavio na operativce, srednji menadžment, kreativna odeljenja, ljude iz proizvodnje da podele svoja iskustva i znanje sa našim mladim koji će im sutra biti kolege.
Studije i realnost – šta mladi da očekuju- Siguran sam da je dobrom delu mladih težak trenutak odlučiti šta studirati, jer nisu posve sigurni čime će se baviti u budućnosti. Ili da postavimo stvari drugačije - nisu baš svi poslovi dovoljno dobro predočeni mladima pa često imaju iskrivljenu sliku o tome šta su upisali. Svi smo prečesto videli koliko se često završi nešto s čim se određena osoba nikada više ne bavi. I dalje imamo dosta mladih koji ispunjavaju želje roditelja ili jednostavno prate društvo i gde im "raja" ide.
U kompaniji u kojoj radim, zajedno sa svojim saradnicima, nekoliko puta smo organizovali saradnje sa fakultetima kako bismo studentima preneli svoja iskustva i znanja iz svakodnevnog rada, da bi osetili djelić onoga što ih očekuje. Pokušavamo im preneti realan zadatak i okruženje koje bi ih dočekalo u takvom zadatku. Meni su to bila vredna iskustva, a nadam se i njima, jer smo radi njih to i radili.
Posebno mi je ostao u sećanju komentar jednog od studenata: "Kako to mislite da od toga trebam sutra živeti, da to mora biti isplativo?". Imamo slučajeva kada se prenosi znanje suviše apstraktno bez da se pokuša praktično predstaviti budući zadatak i kako se isti uklapa u realni svet. I pored navedenog verujem da je to bitan period izgradnje ličnosti i iskustva od prvih "network" koraka i poznanstava do sticanja specifičnih znanja.
Od prvog zarađenog novca do najtežeg zadatka- Moj profesionalni put je krenuo dosta pre završenog školovanja koje još traje. U početku je to bio put koji se na određen način sam kreirao, više sam tražio posao koji je isplativiji nego što sam ispunjavao sebi želje šta bih to ja želeo raditi. Među prvim poslovima sam radio kao dizajner u jednoj našoj domaćoj kompaniji i to je bio posao koji mi se sviđao, ali ne baš tako dobro plaćen u to vreme. Tako sam kao i mnogi u to doba krenuo sa radom "kod stranaca" kako bi to tada zvali. Mogu reći da je to bio, za mladu osobu, lep period bez puno unošenja sebe, bez stresa i obaveza koji dolaze sa nekim ozbiljnijim pozicijama uz dobru naknadu, možda najbezbrižniji period moje mladosti. To su definitivno i poslovi koji vas zavedu i zadrže u mestu, bez nekog razvijanja i napredovanja. Nije to posao koji bih poželeo amicioznoj mladoj osobi koja želi napraviti "nešto više".