Milićki pčelari nude kvalitetan šumski i livadski med - Za bolje pozicioniranje potrebno zaštititi domaće proizvođače

Udruženje pčelara Matica iz Milića čini šest profesionalnih pčelara i oko 20 onih koji se ovim poslom bave više iz hobija. Zajedno imaju oko 1.200 košnica, a proizvode visokokvalitetan livadski i šumski med, a ponekad i cvjetni i bagremov.

Ukupno na području Milića ima oko 1.770 košnica koji prinose od 8 do 9 tona meda godišnje.

Pčelari med najčešće prodaju preko već razvijene mreže kupaca, poznanicima i lokalnom stanovništvu, a kada rod bude posebno dobar onda se nađe i za police lokalnih marketa.

Med se onda za potrebe prodaje u trgovinama daje na analizu ovlašćenom veterinarskom zavodu koji garantuje njegovu bezbijednost, a o kvalitetu se može naširoko pričati, jer ima mnogo onih koji obmanjuju potrošače prodajući med koji nije čist po sastavu.

- Kupci ne znaju kome više da vjeruju – kaže za eKapiju predsjednik Udruženja pčelara Matica, Radomir Dimitrić koji ima svojih 110 košnica. On navodi da treba bolje zaštiti pčelare koji rade pošteno i koji proizvode kvalitetan med.

Osim ove nelojalne konkurencije, poseban kamen spoticanja domaćim proizvođačima jeste med iz uvoza koji se prodaje po izrazito niskim cijenama.

- Teško je konkurisati sa cijenom u odnosu na cijene meda iz uvoza, koja je nekoliko puta manja od našeg domaćeg meda. Zato je teško prodati domaći med. U Njemačkoj svaka tegla ima naljepnicu na kojoj je navedeno porijeklo. I kod nas neće biti bolje stanje dok svi ne budemo imali iste tegle, iste naljepnice kao i da se razvije svijest našeg čovjeka da kupuje domaće. Dok ne bude većinsko mišljenje da je domaće zdravije od uvoznog ostaje samo lokalno da prodajemo - ističe Dimitrić.

Iako je sve manje paše, a sve više livada zarasta u korov, Dimitrić uspijeva da ostvari i do 20 kg prinosa po košnici. Udruženi pčelari u Milićima zajedno dijele iskustva a takođe u prethodnim godinama su nastupali i na sajmovima u Beogradu.

U ideji je realizacija programa dodatnog razvoja pčelarstva gdje bi pčelari učestvovali sa 50%, donatori sa 40% u opremi, a opština sa 10% potrebnih sredstava.

Dimitrić kaže da nije jednostavno naći ni pomoćnu radnu snagu, jer specifičan je posao, neko je alergičan, neko se boji pčela i dr.

- Ja proizvodim i matice i med, a najviše matice. Tu je više posla ali se više i zaradi, a treba i više iskustva i više znanja – kaže Dimitrić i poručuje da čim neko uzme olovku i digitron da počne da računa potencijalnu zaradu, teško da će uspjeti u ovom poslu i vrlo brzo će se razočarati.

- Košnica košta oko 100 KM, a za početak savjetujem da se počne sa 10 košnica i onda može svake godine da se uduplava broj. Ali ko odluči da se bavi pčelarstvom mora prvo negdje da uči tajne ovog posla. I da čita, ali i da se dobije praktično znanje. Ja pročitam puno toga, al kad se primjeni u praksi ne bude baš tako kako je napisano. Ako uspije za dvije godine da ostanu mu pčele i da neki prihod ostvari onda može dalje, jer i ako bude neki propust na manjem broju košnica manji je i gubitak. Ako počneš sa 100 košnica i učiniš propust, ponajviše zbog neiskustva, onda je teško da se oporavi – pojašnjava Dimitrić.

Kaže nam da se dešavalo se da ima i 5 kg prinosa po košnici, nekad 9 kg, pa na proljeće uzme kredit i krene iznova jer ne može svaka godina da bude loša. Samo uporni uspijevaju, ističe, mada ima i onih koji drže pčele samo da im zuje, toliko ih vole.