U modernoj ahitekturi sve je dozvoljeno - Multifunkcionalni prostori kao osnov razvoja gradova

Posmatrajući aktuelnu građevinsku praksu možemo reći da se nastavlja trend pluralizma pristupa projektovanju i građenju koji je započet krajem dvadesetog vijeka, a koji se prvenstveno odlikuje napuštanjem ideje dominantnih filozofskih paradigmi iskazanih kroz preovlađujuće stilove. To, kako za eKapiju objašnjava Dušan Ignjatović, arhitekta i član Udruženja arhitekata Srbije i Društva arhitekata Beograda, praktično znači da raznovrsnost pristupa u sadejstvu sa kulturološkim i ekonomskim uticajima za rezultat ima odsustvo dominantnog trenda na način kako se to moglo karakterisati u istorijskim periodima obilježenim raznim "izmima", te je danas, takoreći "sve dozvoljeno".

- Jedini zajednički imenilac se, po pravilu, može okarakterisati kao ekonomski, što za rezultat često ima zapostavljanje društvenih odnosno socijalnih tema u arhitekturi i neumitno vodi do njene kulturološke banalizacije. Sa druge strane javljaju se pokušaji da se pojedinim objektima, da tako kažemo, promijeni ukupna slika dominantnog toka procesa građenja kroz insistiranje na njihovoj "ikoničnosti" što više predstavlja potrebu za marketingom nego što odražava pravo stanje na arhitektonskoj sceni - kaže Ignjatović.

Aktuelna praksa u Beogradu prema njegovim riječima ne odstupa značajnije od preovlađujućih trendova, barem ne u odnosu na neposredno okruženje.

- Ukoliko posmatramo kulturno-ekonomski prostor Srbije možemo uočiti da je dominantan investicioni ciklus diktiran privatnim interesima uz odsustvo značajnijih javnih projekata, te ne čudi što su aktuelni projekti uglavnom usmjereni na oblast stanogradnje i u manjoj mjeri poslovanje. U ovoj sferi su autori suočeni da svoje koncepte usaglašavaju sa relativno ograničenim programskim i ekonomskim resursima tražeći sve vrijeme balans između "opravdanosti izraza" i, uvijek prisutne, želje sa profitom - smatra.

Dodaje da su promjena načina investiranja i diktat tržišta doveli do redukcije procesa eksperimenta i istraživanja, a sve kraći rokovi i do neizbježne simplifikacije u cjelokupnom procesu projektovanja.

- I pored ovakvog dominantnog pristupa javljaju se realizacije koje "pomjeraju granice" bilo po svom konceptu ili materijalizaciji ukazujući na "živost" struke - ističe naš sagovornik.

Energetska efikasnost je, kako navodi Ignjatović kao princip uvedena, tj. ponovo uvedena 2011. godine, jer smo na ovim prostorima još osamdesetih godina prošlog vijeka imali veoma dobre propise iz oblasti građevinske fizike.

- Kriza i ratovi devedesetih godina su doveli do stagnacije razvoja i što je još negativnije, neprimjenjivanja postojećih zakonskih i podzakonskih akata rezultirajući u substandardnim realizacijama, naročito u privatnom investicionom segmentu. Ako ovoj pojavi pridodamo i veliki broj tzv. "nelegalnih" objekata nije čudo da su pitanja iz segmenta energetske efikasnosti dospjela, u kontekstu povećanja cijene energenata i neophodnosti primjene savremenih propisa, u fokus interesovanja kako struke tako i javnosti - kaže Ignjazović.

U procesu približavanja EU Srbija je preuzela veći broj direktiva i u skladu sa njima pristupila izmjeni i osavremenjavanju svojih zakonskih i podzakonskih akata. U ovom ciklusu su formirani odgovarajući pravilnici koji regulišu oblast energetske efikasnosti kako u procesu projektovanja tako i verifikacije performansi kroz izdavanje tzv. "energetskog pasoša".

- Iako se isprva smatralo da će pooštravanje propisa, i sveobuhvatnost proračuna gdje se posmatraju i izračunavaju ukupne performanse zgrada u cjelogodišnjem vremenskom okviru, dovesti do povećanja investicija u oblasti građevinarstva, svjedoci smo da to nije slučaj. Ne samo da nije došlo do zastoja, nego je danas proračun energetskih performansi zgrada postao standardni dio projektne dokumentacije koji se veoma uspješno izrađuje garantujući da je, barem u fazi projektovanja, objekat usaglašen sa propisanim normama - navodi.

Iako cijene stanova i poslovnog prostora rastu, one su, smatra naš sagovornik, praćene relativno standardnim rješenjima, a rijetko koji objekat pokušava da pomjera granice ka višim nivoima efikasnosti i komfora. Ovome, dodaje, doprinosi i način naplate grijanja koja se, u najvećem broju slučajeva i dalje sprovodi po kvadratnom metru, te investitori i nisu zainteresovani za postizanje viših standarda koji oni povećavaju cijenu investicije, a ne pružaju benefite u eksploataciji.

- Kao i u oblasti dizajna i ovde imamo svijetlih primjera koji od primarnog koncepta pa do materijalizacije i primijenjenih tehničko tehnoloških rješenja uključuju savremene postulate energetske efikasnosti rezultirajući tzv. "E+" kućama odnosno objektima koji proizvode više energije nego što potroše - primjećuje Ignjatović.

Posmatrajući tzv. "životni ciklus" objekta arhitekte su još od perioda modernizma, početkom dvadesetog vijeka, pokušavali da odgovore na kompleksna pitanja vezana za aspekte trajnosti u korelaciji sa vječitim promjenama zahtjeva korisnika, dizajnirajući arhitekturu za "novog čovjeka".

- Ukoliko znamo da naše realizacije imaju minimalni očekivani vijek trajanja od 60 godina moramo pretpostaviti da će, u tom periodu, doći do značajnijih promjena, kako u strukturi korisnika (organizacionoj, starosnoj, funkcionalnoj…) tako i u raspoloživoj tehnologiji koja je neophodna da podrži jedan takav objekat. Širi koncepti fleksibilnosti počinju od primarne ideje koja definiše relacije forme-konstrukcije-opreme-materijalizacije gdje se, u okviru, projektnog zadatka već jasno definiše ideja promjenljivosti kao podloge buduće multifunkcionalnosti. Ovakvi objekti danas predstavljaju osnov razvoja gradova povezujući različite, do nedavno, jasno odvojene funkcije što za posljedicu ima povećanje efikasnosti ali i socijalnu homogenizaciju društva i "oživljavanje" gradova - ističe.

Sa druge strane, kako dodaje Ignjatović, gradovi se ne prave na praznim prostorima, gdje imamo potpunu slobodu primjene novih koncepta.

- Tretman zatečene građevinske sredine, koja je pravljena po nekim drugim postulatima i koju je, zbog svojih ekonomskih, simboličkih, materijalnih i ekoloških karakteristika neophodno sačuvati i prilagoditi novim zahtjevima predstavlja poseban izazov. Po pravilu imamo dva pristupa: procesa u kome se investitori često odlučuju da uklone objekte i grade nove čak i u slučajevima kada za tako nešto, u stvari, uopšte nije bilo potrebe i revitalizacije gdje se postojeći objekat iskoristi kao predložak za novi razvoj odnosno postane dio savremenog izraza baziranog na transformaciji prvenstveno formalnog i, naročito, simboličkog značaja. Ovaj drugi pristup bi se mogao smatrati poželjnim u kontekstu želje za očuvanjem kulturnog identiteta i kolektivne memorije, bez obzira na vremenski period njegovog formiranja.

Reciklaža kao jedan od "3R" (Redukuj, Reupotrebi, Recikliraj eng. Reduce, Reuse, Recycle) postulata dizajna predstavlja već gotovo standardni koncept koji u kontekstu razvoja ekološke svijesti treba da postane dio svakodnevne prakse.

- Građenje se karakteriše kao djelatnost koja u gotovo svim svojim segmentima ima veoma negativne konotacije po okruženje počevši od zauzimanja slobodnog prostora, preko njegove aktivacije (izgradnje), upotrebe, promjena i, na kraju, do rušenja i odlaganja. Stoga nije čudno što se ideje reciklaže vezuju za gotovo sve aspekte ovog procesa.

"Najekološkija zgrada je ona koja ne mora da se izgradi", ističe naš sagovornik, te stoga ako nešto mogu ponovo koristiti, u manje ili više neizmijenjenom (popravljenom) obliku to ima značajne prednosti u odnosu na "novo" građenje.

- Ako smo se već odlučili na ovakav proces onda smo upućeni, pogotovo ako se rukovodimo teorijama zelene gradnje i sertifikacije, da koristimo materijale i proizvode sa određenim procentom recikliranih komponenti. Drugim riječima, reciklaža se gotovo podrazumijeva. Iako je danas povezujemo gotovo za stil života i način svakodnevnog ponašanja u oblasti građevinskih materijala ona podrazumijeva tehnološki određen postupak u kome se u okviru novoproizvedenog proizvoda ili materijala iskazuje procentualno učešće tzv. recikliranog sadržaja. Velike kompanije se, gotovo po pravilu, reklamiraju kao ekološki svjesne naglašavajući ulogu reciklaže u svom proizvodnom procesu dok kod manjih to nije uvijek slučaj.

Na tržištu je, smatra, situacija "šarenolika" i ostavljena je na savjesti samih investitora, projektanata i graditelja jer ne postoji propis koji bi definisao drugačije.

Direktna veza između cijene pojedinih građevinskih materijala i trendova u gradnji, prema riječima našeg sagovornika, može se uspostaviti samo kod ekskluzivnih realizacija koji nastaju kao rezultat najnovijih tehnoloških dostignuća.

Objekti koji primjenjuju ovakve materijale su po pravilu jedinstveni, osmišljeni kao svojevrsni predvodnici novih filosofskih i projektantskih ideja podržanih procesom materijalizacije.

- U svakodnevnoj praksi, se po pravilu, koristi relativno svedeni rječnik građevinskih materijala koji predstavljaju standardizovana rješenja, provjerena po svom tipu, načinu ugradnje, trajnosti i formalnom doživljaju, odnosno pojavnosti. Ako analiziramo konstruktivne elemente savremenih objekata vidimo da je u toku sveopšta simplifikacija tako da se prizemni i dvadesetospratni objekti grade istovjetnom tehnologijom i uz primjenu gotovo istovjetnih materijala. Redukcija tehnološke raznovrsnosti kao posljedica ograničenog investicionog polja i nestajanja domaće građevinske industrije dovodi do ograničavanja varijeteta potencijalne arhitektonske ekspresije svodeći dizajn na formalni rečnik oblikovanja fasadnog platna - osnovnog simboličkog nosioca. Drugim riječima bez slobode dizajna koja se bazira na svjesnom naručiocu (privatnom ili državnom) podržanom od strane građevinske industrije nema suštinskog napretka i kreacije novih trendova - zaključuje Ignjatović.