Postoji li zaista država blagostanja? - Da, na sjeveru Evrope, gdje nezaposleni bez stresa traže posao i gdje studenti uče bez egzistencijalnog straha

Malo je vjerovatno da je neko od Danaca čuo za beogradsku grupu EKV, a još je manja vjerovatnoća da neko od stanovnika ove skandinavske zemlje zna stihove: "Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude, ovo je kuća za nas, ovo je kuća za svu našu djecu". Ali upravo ti stihovi u najkraćem možda najbolje opisuju odnos ove sjevernoevropske države prema svojim građanima. Ona se ne hvali da je postojbina "ekonomskog tigra", iako je zvanično jedna od najbogatijih i iako Danci imaju visoke plate i istovremeno i vrlo velika poreska opterećenja – ali ne bez razloga.

Danci u praksi ne znaju šta znači korupcija, ali zato u svakodnevnom životu odlično osjećaju šta su suštinski besplatno zdravstvo, socijalna sigurnost, besplatno školstvo i brojne socijalne mjere… Za razliku od nekih drugih zemalja kojima skraćenje radne sedmice ne pada na pamet "jer mora da se radi, a ne da se spava", Danci rade "samo" 37 sati nedeljno i imaju "čak" šest nedelja odmora, a opet visoko su produktivni.

Stopa nezaposlenosti je mala. Tome kumuje činjenica da, zahvaljujući kvalitetnim mjerama, Danci period koji provedu kao nezaposleni sa razlogom ne doživljavaju kao "smak svijeta" već kao gotovo bezbolan tranzicioni period u kojem mogu normalno da žive, a da bez pritiska traže novi posao, ili da, ako je došlo do zasićenja dotadašnjim zanimanjem, odu na dodatno školovanje ili prekvalifikaciju. Ovo je moguće jer Danska važi za državu blagostanja, u kojoj ista pravila i pogodnosti važe za sve. Zato možda i ne čudi što je godinama ova država proglašavana za najsrećniju u svijetu, mada su Dancima tu statistiku nedavno malkice pokvarili Finci, gurnuvši ih na "tek" drugo mjesto. Ali je zato Kopenhagen nosilac titule najsrećniji grad na svijetu.

Da, Danci su narod koji zna u svojoj svakodnevici da uživa u malim stvarima, da voze bicikl po kiši, a da im ta kiša ne smeta, da ne stavljaju na sebe teret nerealnih velikih očekivanja, već da se zadovoljavaju onim što realno mogu da postignu i dostignu. Možda su to, uz visok životni standard i zagarantovanu socijalnu sigurnost, neki od glavnih razloga što ih relevantne statistike i analize svrstavaju među najsrećnije. Ali, to ne znači da je u ovoj zemlji sve po volji baš svakog Danca. Nisu oduševljeni što su visoko oporezovani, u prosjeku oko 45%, niti baš svi među njima smatraju da je potreban toliki spektar socijalnih mjera i toliko ulaganje u obrazovanje na svim nivoima. Zamjerke stižu i na nedavno podignutu granicu za odlazak u penziju. Ali ono što je, čini se, ključno kada se pogleda kroz naočare Danaca jeste to što većina njih gleda širu sliku: "Da, nije mi drago što plaćam ovoliki porez, ali sa druge strane, da nije njega ne bi bilo ni svih ovih mjera i izdvajanja od kojih koristi ima cijelo društvo". I upravo takva životna filozofija, čini se, ključni je razlog, sada već višedecenijskog opstajanja takozvane države blagostanja.

Freederik Olsen, iz Ekonomskog savjeta radničkog pokreta, sa kojim smo razgovarali u toku medijske posjete Danskoj orgaizovane u okviru projekta Puls Evrope koji finansira Evropska unija, ističe da je njihova vizija je društvo koje je socijalno i ekonomski uravnoteženo.

- Smatramo da je ključ dobrog društva da imate jednake mogućnosti bez obzira na to gdje ste rođeni ili od koga potičete. Mi jesmo jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, ali smo pronašli ravnotežu između relativno visokih poreza i toga da i dalje budemo zaista konkurentni. U Danskoj je, kao i u drugim skandinavskim zemljama univerzalizam veoma uobičajen, a ključ univerzalizma je da su socijalne pomoći dostupne svim građanima. To uključuje zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, socijalno osiguranje – potvrđuje Olsen napominjući da se svakako, kako bi sistem bio što pravedniji, vodi računa i o tome da, na primjer, veći porez plaćaju oni koji imaju i veća primanja, odnosno da on raste progresivno.

Olsen ističe da je u Danskoj i visoka stopa zaposlenosti, kao i da je kod većine Danaca, koji ostanu bez posla, period nezaposlenosti kratak, odnosno da je dugoročna nezaposlenost svega 14%, da je visok stepen rodne ravnopravnosti i zaposlenosti žena.

- Kada neko dobije dijete on je plaćen kada ode na roditeljsko odsustvo, ne gubite posao. Muškarci to odsustvo takođe koriste, i to je nešto o čemu se mnogo raspravljalo u Danskoj. Ali, svakako, svaki par ima devet mjeseci koje može da iskoristi za to odsustvo kako mu odgovara – ukazuje on, napominjući da standard i sve ove mogućnosti u Danskoj nisu oduvijek bile takve, da se slika zemlje prilično razlikovala sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka, ali da je od devedesetih to krenulo da se mijenja. On smatra da je na sve to dosta uticalo i članstvo Danske u EU, vezivanje danske krune za evro, odnosno usklađena monetarna politika i fiksni kurs.

Kada se pogledaju statistike i istraživanja oni ukazuju da je Danska bogatija od SAD, pa se Olsen šali da je američki san zaista moguć ali upravo u Danskoj.

- Razlozi za dobro funkcionisanje modela univerzalnog blagostanja su relativno niska nejednakost, visoka produktivnost i funkcionalno tržište. To potvrđuje i podatak da, kada se uporede primanja sa drugim zemljama, u Danskoj nije tolika nesrazmjera i razlika u procentu onih sa najvišim i najnižim primanjima – naglašava Olsen.

On ističe da modelu države blagostanja veoma doprinosi ulaganje u obrazovanje koje je direktno povezano i sa društvenom mobilnošću – da ukoliko neko iz siromašnijih slojeva iskoristi mogućnost besplatnog obrazovanja u Danskoj na svim nivoima školovanja, da ima veće šanse za izbor posla i zaposlenje, ali velike i realne šanse da u toku života napusti kategoriju najsiromašnijih i promijeni društevni status koji je naslijedio rođenjem.

- Tržište rada je veoma fleksibilno, možete lako da mijenjate poslove, što je veoma važno… Dakle, nezaposlenost nije baš loša ako znate da možete održati svoj životni standard i brzo pronaći drugi posao. Ali to je takođe i ideja da građani moraju da ulažu u svoje stručno obrazovanje i da imaju različite diplome, stepene, šta god, kako bi bili fleksibilni na tržištu rada. Osim toga, može biti pozitivno i za zaposlene da isprobaju neke različite poslove. A kada imate fleksibilno tržište rada, onda znate da će biti više otvorenih radnih mjesta i da ćete dobiti priliku da radite na različitim mjestima – navodi Olsen koji zaključuje da se za državu blagostanja i te kako vrijedi boriti.

- Svakako, sistem visokih poreza nije svuda jednako dobro primjenjiv, pogotovu što poreski sistem zavisi od mnogo drugih faktora, ali je investiranje u obrazovanje jedan od važnijih faktora, da se investira i u upošljavanje ranjivih grupa, da raste stopa zaposlenosti, kako bi zaposleni doprinijeli svojim radom i prihodima državi. To su neke od ključnih stvari za dobro funkcionisanje države – naglašava Frederik Olsen.

Taksimetar koji otkucava upravo u korist obrazovanja

U Danskoj je, u osnovi, obrazovni sistem organizovan kao i u mnogim drugim zemljama – osnovno, srednje opšte (gimnazije) i srednje stručno obrazovanje i visoko obrazovanje. Određene razlike postoje, na primjer u odnosu na naš sistem, jer se u Danskoj osnovna škola završava posle devetog razreda, a postoji i deseti opciono, a između osnovne i srednje postoji i takozvana pripremna obrazovna obuka, za đake kojima je to potrebno na prelazu između dva nivoa školovanja.

Ipak, ono što je jedna od specifičnosti danskog obrazovnog sistema je reforma finansiranja škola, prije svega srednjih, koja se postepeno uvodila godinama, i koja je u međuvremenu doživjela i preobražaje, a pozanta je kao taksimetar sistem. U okviru njega škole dobijaju novac na osnovu broja učenika koje imaju, ali i na osnovu precizno određenih objektivnih kriterijuma za utvrđivanje visina izdvajanja.

Prednostima ovog sistema smatra se to što škole istog profila dobijaju isti iznos, naravno u zavisnosti od broja učenika i ne postoj favorizovanje neke škole, već se odgovorno upravlja resursima što je i u interesu škola i u interesu države. Raspodjela novca školama zavisi i od toga koja i koliko skupa oprema je potrebna za određene obrazovne profile, da li profil zahtijeva postojanje laboratorije i slično. Na primjer kao jedan od profila koji zahtijeva više izdvajanja u okviru stručnih škola jeste tehničar letača jer je tu neophodna i nabavka aviona.

Dansko Ministarstvo djece i obrazovanja pod čijom nadležnošću su i srednje škole, kako nam je rečeno, sarađuje sa sindikatima i poslodavcima upravo kako bi stalno bili u toku sa potrebama, zahtjevima tržišta rada, kako bi se pravili dugoročniji planovi koji se tiču što pravednije raspodjele novca među školama i istih i različitih profila i usmjerenja.

Taksimetar sistem, kako nam je objašnjeno, i dalje se unapređuje, jer kao i u svakom modelu finansiranja uvijek postoji nešto što može i mora da se unaprijedi. Kao jedan od izazova u ministarstvu vide to što pojedine škole imaju svojevrsne kampanje i zbog svojih ekonomskih razloga uvjeravaju učenike da su baš one dobre za njih, a ne neke druge, iako bi određeni učenici imali više koristi i bolje bi se pronašli u drugoj vrsti škole.

Kako u praksi izgleda država blagostanja na sjeveru Evrope, oslikava životno iskustvo Beograđanina Vlade Botorića, docenta na Univerzitetu Zajed u Abu Dabiju. Botorić je u Danskoj proveo gotovo četiri godine tokom doktorskih studija, koje su mu, kako kaže, u potpunosti promijenile pogled na istraživanje, rad i život. Prije nego što se odlučio za Dansku, Botorić je već imao iza sebe dvije godine doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Ipak, privlačilo ga je međunarodno okruženje koje bi na savremen i otvoren način pristupalo naučnom radu.

- Prvo me je iznenadila otvorenost i afirmativan stav profesora u Danskoj – kontaktirao sam ih mejlom sa predlogom istraživačke teme, a odgovor je bio poziv da dođem na tromjesečni boravak, kako bismo se upoznali i precizirali temu za dalju prijavu. Tada je zapravo i počelo moje otrežnjujuće i inspirativno dansko iskustvo - prisjeća se Botorić.

U tom trenutku, kako kaže, danski univerziteti su se strateški orijentisali ka internacionalizaciji, pa je njegov pasoš bio prednost. Vlada se prijavio na konkurs za poziciju doktoranda pri jednoj od najprogresivnijih istraživačkih jedinica Fakulteta za komunikaciju i kulturu Univerziteta u Arhusu.

- Iako su već pripremali domaće kandidate za tu prestižnu interdisciplinarnu poziciju, moja profesorka domaćin me je bukvalno fizički odgurnula da se prijavim. Govorila je da će moja tema, upravo zbog svoje specifičnosti, imati šansu. Poslušao sam je – i to mi je promijenilo život – navodi on.

Usavršenu prijavu poslao je na više univerziteta u Danskoj – i od svih dobio ponude. Ipak, odlučio se za Arhus, instituciju koju je prethodno upoznao i zavolio. U tom akademski bogatom okruženju, imao je priliku da predstavi svoje istraživanje na konferencijama u Nju Orleansu, Parizu, Londonu, da provede istraživački semestar na Univerzitetu u Tokiju, kao i da stekne sertifikat za metodologiju LEGO Serious Play – sve uz podršku svoje istraživačke jedinice.

- Iako je rad na disertaciji uglavnom samostalan, u Danskoj je otrežnjujuće. Koliko su oni bili iznenađeni mojom temeljnošću, toliko sam ja bio ozdravljen njihovim balansom rada i privatnog života, fitnes kulturom i jednostavnošću svakodnevice. Sjećam se vrhunskih teretana i svog ravnog stomaka - dodaje kroz osmjeh.

Dansku, kako kaže, pamti i po specifičnoj atmosferi – živopisnim zelenim i morskim prostranstvima, raznobojnim kućicama kao iz Andersenovih bajki, ali i sivilu, kiši i vjetru.

- Jednom sam izbrojao 20 uzastopnih dana kiše. Kolege Danci su se smijali što brojim kišne dane – kaže on.

Kako naglašava, on je upravo kroz LEGO, kao dio svog istraživanja, prepoznao filozofiju života i rada u Danskoj. Botorić je istraživao odnos brenda i fanova – kako entuzijasti okupljeni u zajednicama oko brenda samostalno stvaraju vrijednost.

- Mnogi i dalje ne znaju da je LEGO, iako danas predstavlja globalnu multimedijalnu imperiju, zapravo porodična kompanija – čije je sjedište ostalo u malom danskom mjestu Bilund. Iako prisutna na svim kontinentima i u gotovo svakoj kulturi, kompanija LEGO je decenijama bila pod direktnim upravljanjem osnivačke porodice Kristijansen. Međutim, početkom dvehiljaditih, suočeni s jednom od najdubljih poslovnih kriza u istoriji firme, donijeli su radikalnu odluku: po prvi put postavili su direktora koji nije član porodice – Jørgen Vig Knudstorp - objašnjava Botorić.

Knudstorp je ušao u kompaniju u trenutku kada je LEGO bilježio ogromne gubitke i gubio tržišni identitet. Umjesto populističkih rezova, odlučio je da se vrati temeljnim vrijednostima koje su LEGO definisale – kvalitet, kreativnost, obrazovna vrijednost i povezanost sa zajednicom. Fokusirao se na temeljni proizvod – kocku – i ustanovio odnose s fan zajednicama koje su i same doprinosile razvoju novih proizvoda, što je predstavljalo i tematski okvir za moje istraživanje.

- Kada je njegova direktorska misija završena, porodica ga nije marginalizovala, niti mu se samo zahvalila. Naprotiv – postavili su ga u Upravni odbor, čime su mu simbolično i suštinski ukazali trajno povjerenje i priznanje za doprinos. I to je ono što, po mom mišljenju, čini Dansku tako posebnom - kaže Botorić dodajući da u toj odluci vidi duboku refleksiju danskog kreda - To je sistem koji cijeni kontinuitet i zna da je dugoročna stabilnost važnija od brzih dobitaka.