Ćira vodi na pečenje i komplet lepinju - Šta se sve može pojesti uz Šargansku osmicu

U srcu kompleksa Šarganska osmica nalazi se restoran domaće kuhinje. U ambijentu koji oličava spoj sa prirodom a to su drveni stolovi, vidljive drvene grede i ostali ukrasi, kamin i bašta okružena zelenilom u kojoj se čuje žuborenje vode i osjeća primamljiv miris dvorišne furune i roštilja, čovjek se zaista osjeća kao kod kuće, prenosi sajt preduzeća Infrastruktura željeznice Srbije.

Jelovnik restorana se sastoji od tradicionalnih lokalnih specijaliteta.

- Kada je o specijalitetima u našim restoranima na "Šarganskoj osmici" riječ, to su sve jela nacionalne i domaća kuhinje. Čuveni smo po teletini i jagnjećem pečenju ispod sača, koji sa domaćim specijalitetima za predjelo i divnim mirisom roštilja, čine ugostiteljsku ponudu Muzejsko-turističkog kompleksa "Šarganska osmica" pravim jedinstvenim i vrhunskim kulinarskim doživljajem - kaže Nebojša Mladenović, savjetnik za turizam i ugostiteljstvo u Medija centru "Infrastrukture željeznice Srbije".

U restoranu se služe domaći hljeb i peciva koja se ovdje prave na starinski tradicionalan način, a posebnost čine rukom razvlačena takozvana sukana pita, uštipci i lepinje.

Jedan od specijaliteta koji se služi je i čuvena užička komplet lepinja.

Sastojci za ovaj recept su osim meke domaće lepinje, još i kajmak, jaje i pretop od jagnjećeg pečenja. Lepinja se zasiječe i donji udubljeni dio lepinje se premaže mućenim jajetom i užičkim kajmakom, zapeče se deset minuta, i na kraju se prelije toplim jagnjećim pretopom. Ovo je mjesto gdje gost nalazi okrepljenje uz ukuse i mirise domaće kuhinje i može da krene dalje u razgledanje kraja ili vožnju Nostalgijom.

Ali, osim glavnog restorana, na odmor i okrepljenje mislilo se i planiralo duž cijele trase Šarganske osmice na kojoj se nalaze ugostiteljski kapaciteti, sa ponudom nacionalne kuhinje i osvežajućih pića.

Na 700 m nadmorske visine, vozom se stiže u stanicu Jatare, poznatoj kao ukrsna stanica koja nosi naziv po turskoj reči "jatara" što znači stara kuća, ali i po pticama koje su se ovdje jatarile, skupljale u jata i letjele ka jugu. U pozadini stanice se nalazi visoka stijena niz koju se spušta vodopad, a uz stijenu je izgrađeno 88 stepenika kojima se može popeti do vrha gdje se nalazi vidikovac Orlovo gnijezdo. Broj 88 simbolizuje prugu koja vijuga i siječe se u jednoj tački formirajući čuvenu Šargansku osmicu.

U ovoj, možda i najljepšoj stanici, prispjeli putnici na pauzi vožnje vozom mogu se okrijepiti. I ovdje ih dočekuju ukusi domaće kuhinje, ali i mogućnost da se ukusne mekane lepinje nafilovane pršutom i kajmakom i domaćim paradajzom ponesu i prezalogaje u vozu koji nastavlja put.

Na stanici Šargan Vitasi, koja se nalazi na 800 m nadmorske visine, odakle se voz vraća ka stanici Mokra Gora natrag istom trasom, nalazi se bife sa osvježavajućim pićima i sladoledom. Ime Šargan je dobila po zmijama šarkama, a najljepša je u jesen kada je prekrije šarenilo jesenjeg lišća. U ambijentu šarolike prirode, putnici se mogu osvježiti na pauzi dok se lokomotiva pripremi za vožnju nazad.

Sa koliko posvećenosti, ljubavi i kreativnosti je osmišljeno i napravljeno ovo mjesto, kompleks Šarganska osmica, svjedoči još jedan kuriozitet - sala zatvorenog tipa, čiji zidovi su ukrašeni neumornom mokrogorskom rukom majstora duboresca Miladina Lekića, predstavama koje čine istorijsku razglednicu Mokre Gore.

Ovo je sala zatvorenog tipa koju mogu koristiti najavljene grupe za sastanke, radionice ili seminare, ali koja služi i za organizaciju namjenskih večera, ručkova i sličnih posluženja. Centralni dio ovog duboreza čini vizija koju je po predanju ispričao Mitar Tarabić proti Zahariju, a on zabilježio krajem 19. vijeka kada pruga još nije ni postojala, a govori o dalekoj budućnosti, da će proći mnogo godina kada će se ljudi opet sjetiti gvozdenog puta, ali da njim više neće putovati putnici radi potrebe i posla, već ljudi od zabave, odmorišta i uživanja.

Tu je čitava istorija kraja, od novčića sa likom Tiberija, rimskog imperatora koji je pronađen u ljekovitim izvorima Bele Vode, preko predstava iz doba turskog zuluma i Marka Kraljevića koji se po predanju baš na Mokroj Gori okušavao s Turcima svojom topuzinom pa se i jedan dio Mokre Gore danas zove Markovo polje, preko zbjegova, priče o Kostreš harambaši koji je štitio lokalno stanovništvo od turskog zuluma. Predstavljena je i crkva u Kršanju iz 13. vijeka. a postoji pisani trag o prepisivanju crkvenih knjiga u toj crkvi iz 1602. godine.

Potom predstave pričaju istoriju nastanka pruge, pa čak i prikazom, kako su žene stavile crne marame u znak žalosti što Ćira odlazi. Mještani kažu da je zaista tako i bilo, cijelo selo je plakalo za Ćirom, jer je to bila jedina veza Mokre Gore sa drugim krajevima zemlje.

Voz je za mještane ovog kraja simbolizovao život, i kroz istoriju predstavljao početak nečeg novog i naprednog. U ovom satu su zapisani svi značajni datumi koji se vezuju za Mokru Goru, ali su kazaljke namjerno zaustavljene na 10 minuta do 12 da simbolizuju vrijeme koje tek dolazi, da se sa idejama i gradnjom ne treba stati.