Poljoprivrednik Petar Kočović ove godine se nada rodu od 17 tona šljiva - Izuzetan kvalitet njegove rakije rezultat je porodične tradicije

Ko god prolazi zaobilaznicom kroz Bijelo Polje, prolazeći kroz naselje Gornje Loznice, par stotina metara prije semafora, odakle se ide u prigradsko naselje Rasovo, mora skrenuti pogled diveći se voćnjaku Pera Kočovića.

Hektar i po imanja krasi prvoklasni voćnjak sa 650 stabala šljive, poređanih u savršenom redu, na kojem bi mu mogli pozavidjeti mnogi.

Kočović, sad penzioner, bio je do prije 15 godina ugledni konobar u bjelopoljskom hotelu, nekada zvanom Sandžak, a poslije preimenovanom u Bijela rada i restoranu Kisjele vode. Kako kaže, radeći neumorno od jutra do mraka, sve stiže da uradi na imanju.

Ima u šljiviku sorte "rodna čačanku'", "čačansku ljepoticu'', ali i dio pod "stenlejkom''. Rađa dobro, kaže on, ali prošle godine ga je podbacila, zbog mraza i grada. No, nada se da će ove godine rod biti mnogo bolji. Samo da ne bude nepredviđenih vremenskih neprilika.

- Nadam se rodu od 17 tona, kao pretprošle godine. I sve se za nešto upotrijebio. "Čačanska ljepotica" prodaje se konzumno, na pijaci i veleptrodaji. Imam sigurnog kupca. A "rodna čačanka" ide za proizvodnju rakije, ove naše nadaleko poznate šljivovice. Na nju ide oko 12 tona. ono što ne ispečem prodam drugome za rakiju - objašnjava vrijedni domaćin.

Proizvede na godišnjem nivou oko 800 litara prvokalsne domaće šljivovice. Mnogi dolaze da se uvjere "kako to Kočo radi". Ima stalnih kupaca, ali i putnika namjernika, kao i onih koji su čuli priče o njegovoj rakiji pa žele da se uvjere i malo okrijepe, kaže Kočović.

Izuzetan kvalitet njegove šljivovice rezultat je porodične tradicije, tvrdi on.

- Učio sam od oca i djeda i, mislim, naučio zanat. Sa posebnom pažnjom je pečem. U smrčevoj buradi držim rakiju, a pečem je u mašinskom kazanu starom pola vijeka, ali prvoklasnom. Ostao mi je od oca Vojislava, koji je, takođe, pekao rakiju. Ali i više stabala šljive od mene. Imao je i hiljadu i po stabala – navodi on.

Sa sjetom Kočo priča da njegove naslednike ovaj posao mnogo ne interesuje. Imju druga interesovanja, iako su uvijek tu da pomognu, kaže. Supruga, dva sina i kćerka, i šestoro unučadi, svi daju doprinos. Pogotovu kad se kupe šljive. Ipak, i tada se mora angažovati poneko za dnevnicu. Ne može drugačije da se stigne, objašnjava Kočo, koga u ovom kraju svi znaju po tom nadimku.

Ima naš domaćin i prvolasan vrt, u kojem se gaji povrće.

- Sve je organsko i prirodno. Za porodicu. Da se ne ide na pijacu i gata šta se kupuje - kaže.

Ima Kočo i maline i kupine. Malo, ali dovoljno da ima za unučad koja ih obožavaju. I nije mu ništa teško. Sve stiže sa osmjehom i domaćinskim pristupom. I svakoga da dočeka i isprati na tradicionalni način. Sa lijepom riječuju i dobrodošlicom. I čašicom rakije u lijepim razgovorom, sjećanjem na, kako kaže, prpšla, puno bolja, vremena.

Dobrog je zadravlja Kočo, kako sam kaže, iako ima već 67 godina.

- Sve radim sa zadovoljstvom. Ko ovaj posao ne voli neka ga se ne hvata. Kad vidim ovako lijepo imanje i voćnjak ništa mi nije teško. Uz Božju pomoć sve se postigne - poručuje domaćin.

Na kraju Kočo poručuje da bi država mogla i morala više da pomogne. Iako, kako navodi, dobija pomoć.

- Odradio sam rezidbu, pa zimsko tretiranje plavim uljem, a onda mašinom okopao oko svakog stabla. Početkom vegetacije, za oko mjesec dana, planiram i tretiranje đubrivom. Da sačuvam plod od šljivove ose. Kad sad stvari stoje, ako ne bude mraza u fazi cvjetanja, rod će biti dobar - kaže Pero Kočović.

Bijelo Polje  

Petar Kočović

voćnjak

šljive

šljivik

rodna čačanka

čačanska ljepotica

stenlejka

malina

kupina