Televizija bez reklama, novine u kojima se vlasnici urednicima ne miješaju u posao, gledalište koje ima svog urednika - Ili kako izgleda medijska svakodnevica Danske

Sjećate li se Borgena, danske političke dramske serije? Ko je nije gledao, glavni tok radnje se odvija oko Brigite Niborg, prve danske premijerke (fiktivne, mada je Danska ubrzo i u stvarnosti ubrzo dobila prvu predsjednicu Vlade). Jedan od glavnih likova u ovoj političkoj drami je Kasper Jul, medijski savjetnik Niborgove i vrlo vješt spin doktor. Jul je vrlo često znao da te svoje vještine koristi kako bi jednog od glavnih političkih izvještača, ambicioznu novinarku Katrine Fonsmark pokušao da privoli da odustane od oštrih pitanja na konferecijama za medije i priča koje neće biti od koristi vladi Brigite Niborg.

Nisu bez razloga ovakvi elementi ubačeni u scenario Borgena, jer i u novinarskoj svakodnevici Danske spinovanje i ovakva vrsta uticaja na urednike i novinare postoji. Ima toga u državi Danskoj, ali se tu otprilike sve i završava kada je riječ o pokušajima spin doktora i političara, bilo da su iz redova vlasti ili opozicije, da vrše pritisak na danske novinare i urednike. Djeluje nevjerovatno, zar ne? Ali tako je. Danskim novinarima godinama pa i decenijama (ako se izuzme slučaj sa Muhamedovim karikaturama) ne doživljavaju otvorene prijetnje zbog svog rada, ne treba im policijska zaštita, političari i da hoće, ne mogu da glume urednike i da postavljaju dnevnu agendu sa temama o kojima će se izvještavati, a njihovo nezadovoljstvo radom glavnih medija u zemlji, prije svega javnog servisa DR, koji ove godine slavi vijek rada, jedino može da bude izrečeno na nivou lične, subjektivne kritike. Ali ništa više od toga.

Pogotovu nestvarno deluje da, kada danske urednike i novinare pitate kako ocjenjuju medijske slobode u ovoj zemlji na skali od 1 do 10, oni odgovaraju – "Možda nije baš čista desetka, ali svakako jaka devetka". Jer njihov fokus su oni čijima je njihov rad prije svega i namijenjen – građani Danske i to kako oni ocjenjuju medije i medijsko izvještavanje, a ne političari. Uostalom, u okviru DR-a postoji i "urednik gledališta" koji razmatra žalbe i kritike građana u vezi sa radom i izvještavanjem ove medijske kuće.

Ako je neka tema od javnog interesa i zavređuje da podrobno bude ispitana i istražena, glavni informativni kanal u danskoj DR njome će se i baviti, bez obzira na to ko su akteri priče. Naravno, poštujući novinarske standarde i norme u pristupu i obradi teme.

- Uloga javnog servisa je da bude sidro, da ljudima bude mjesto gdje znaju da će čuti i videti potkrepljene priče, dokumentovane. Kada to kažem mislim i na fizičku dokumentaciju u vezi sa temama koje obrađujemo. Jer nama je važno da je fokus na onome što je istinito. Isto tako bitno je i to da kada ljudi imaju mišljenja o stvarima koje se dešavaju u društvu, treba im dozvoliti da izraze ta mišljenja, a to uključuje sve. Dakle, moramo biti veoma reprezentativni. To su osnovna pravila novinarstva. Morate slušati različite strane – ukazao je jedan od urednika DR sa kojima su novinari iz Srbije bili u prilici nedavno da razgovaraju u toku medijske posjete Danskoj u okviru projekta Puls Evrope koji finansira Evropska unija.

U DR-u, čiji informativni program se proizvodi i emituje iz kompleksa zgrada DR Byen (DR Grad) ističu da, kad god prave velike priče, otvaraju se velike debate, ljudi imaju mišljenja.

- To je znak zdrave demokratije. Ali nemamo ljude iza kulisa koji vuku konce pokušavajući da nas natjeraju da uradimo ovo ili ono. Trudimo se da sve diskusije iznesemo na vidjelo – navode u DR-u koji zapošljava oko 2.500 radnika.

Ono čemu već dugo DR teži je da nedeljno devet od deset Danaca prati njihove sadržaje (uključujući i televiziju i radio i onlajn platformu). Kada, kako kažu, shvate da interesovanje slušalaca, gledalaca i čitalaca opada to je jasan znak da treba pažljivije da ih slušaju, da preispitaju postoji li nešto što bi ubuduće drugačije trebalo da rade.

- Morate biti u stanju da slušate i morate pokatazi ljudima da ih zaista čujete, da to istinski osjete – napominje jedan od urednika u DR-u.

Kao jedan od posledenjih većih izazova koji je direktno uticao na rad, u ovoj medijskoj kući navode doba pandemije korone, jer je to značilo mnogo velikih promjena u kratkom vremenskom periodu. S jedne strane, morali su da budu veoma jasni u vezi sa tim šta stanovništvo treba da radi, da pruže informacije koje su bile potrebne da bi se snašli u novim okolnostima. Ali s druge strane, morali su i dalje, kao i ranije, da vode kritičku diskusiju o političkim inicijativama koje su bile u toku.

U Danskoj za razliku od mnogih drugih zemalja koje su preplavljene komercijalnim televizijama, postoje samo dva glavna TV kanala. Osim DR-a, od polovine osamdesetih postoji još TV2. Na DR-u uz osmjeh ističu da su oni bolji u vijestima, a TV2 u sportu i u regionalnom izvještavanju. Kako kažu u DR-u, mnogi Danci i dalje misle da DR previše izveštava o glavnom gradu i najnaseljenijm područjima, a da ne pokrivaju dovoljno seoske sredine. Ono što je zanimljivo - reklama nema. Sa jedne strane jer po danskom zakonu nije dozvoljeno puštanje reklama u toku emisija, a sa druge jer se javni servis finansira iz budžeta (ranije je kao i kod nas bilo u okviru pretplate).

O visini izdvajanja iz državne kase odlučuje se periodično i to su svojevrsni pregovori između predstavnika države i DR-a u okviru kojih se utvrđuju razni detalji, od toga za koje sadržaje treba više novca, da li više treba da se izdvoji za onlajn i slično. Detalji u vezi sa raspodjelom umnogome zavisi i ko je u trenutku sklapanja ugovora o finansijskom izdvajanju na čelu danske Vlade - ljevičari ili desno orijentisana opcija. Veliki dio borbe, kada je riječ o izdvajanjima za naredeni period, kako ističu u DR-u, trenutno jeste dobijanje više sredstava za digitalizaciju i pravljenje proizvoda sličnijih strimingu. Razlog za to je upravo možda činjenica da mladi ljudi ni ne znaju takoreći za DR, pošto nisu zainteresovani jer televizija ne pruža ono što je njima potrebno, već sve nalaze na striming servisima.

U Danskoj svakako postoje i privatni kanali, ali vrlo malo njih i većina tih kanala nije danska, već se emituju iz, na primjer, Londona, što znači da ne moraju da poštuju danske zakone o oglašavanju i reklamama.

U Danskoj možete biti vlasnik medija, možete čak sugerisati uredništvu svog medija da nešto nije po volji određenoj ličnosti ili kompaniji, ali urednik je taj koji odlučuje hoće li na kraju neka priča da se štampa u novinama ili ne, a ne vlasnik.

U Danskoj novinarskoj uniji, esnafskoj novinarskoj organizaciji Danske koja okuplja 18.000 članova (novinare, fotografe, autore, karikaturiste, studente novinarstva, a sada i influensere koji su takođe napravili etičke standarde) objašnjavaju i da finansijska podrška privatnim medijima (novinama) u Danskoj nije zamišljena kao projektno finansiranje, već kao izdvajanje sredstava po unaprijed utvrđenim kriterijumima koji se na sve primjenjuju isto. Gleda se koliko novnara određeni medij ima, ali i koliko je novinskog sadržaja u određenim novinama i koliko je on raznolik, odnosno koliko zadovoljava različita interesovanja čitalaca - da bude svojevrsni informativni omnibus. O ovoj raspodjeli ne odlučuje država već posebno oformljen savjet, nezavisan od države. Kada se sredstva dodjele određenim novinama, one na taj novac mogu da računaju u naredne tri godine.

U Danskoj i autorska i moralna prava novinara takođe idu ruku pod ruku. Moralna prava konkretno znače da novinari, imajući autorska prava, znaju da na primjer neki drugi medij ili političar ne može jednostavno da koristi članke na način koji on želi da koristi i da ih postavi na svoju veb stranicu ili šta god mu padne na pamet. Inače, novinari i fotoreporteri za korišćenje njihovih autorskih djela dobijaju redovne finansijske nadoknade.

U novinarskoj uniji takođe potvrđuju riječi kolega iz DR-a da medijske slobode postoje i da, kada se stanje u medijima i odnos prema medijima uporedi sa drugim zemljama, ova skandinavska zemlja zaista ima visok standard po tom pitaju. Ipak, upozoravaju, taj visok nivo slobode, ne može se uzimati zdravo za gotovo jer se danski političari ne razlikuju se od bilo kog drugog političara i povremeno se osjete tendencije da se radi protiv tih novinarskih sloboda. Ali, danski novinarski esnaf uzda se u snagu društva koje je izgrađeno na povjerenju, na povjerenju između medija i vlade i povjerenje između države i građana.

Devet ili deset od mogućih deset medijskim slobodama u ovoj zemlji daje i Morten Hammeken, novinar sa kojim smo razgovarali u Arhusu. Ako bi se, kako navodi, gledala apstraktna skala gde jedan predstavlja totalitarni režim, a deset najbolje što svet trenutno nudi, on bi dao tu ocjenu. Hammeken je i njegov finski kolega Pekka Kallioniemi su autori knjge Vatnik Soup – The Ultimate Guide to Russian Disinformation koja se bavi dezinformacijama i onlajn narativima, lažnim narativima koji se šire na Tviteru, Fejsbuku, TikTok-u, odnosno ko su globalni akteri dezinformisanja.

Kako kaže, on nije ljubitelj cenzure, koji god bio motiv ili povod za nju. Smatra da u svemu ljudima treba prikazati i jednu i drugu sliku i ostaviti im da izanaliziraju i sami utvrde šta je ona prava slika i istina, a šta propaganda. Smatra da na takav način treba postupaju i mejnstrim mediji, pogotovu što su u eri interneta i društvenih mreža najraznovrsnije informacije prisutne svuda. Kao primjer navodi sukob Izraela i Palestine, ističući da nije od koristi za gledaoce ako mejnstrim mediji izvještavaju o tom sukobu samo iz jednog ugla, pošto se na internetu i te kako dostupni i snimci i informacije koje se se tiču i jedne i druge zaraćene strane.

- Ono što bi trebalo da se radite jeste da se edukuju ljudi da kritički razmišljaju. Od djece od 10, 12 godina, treba da se krene sa tim, da nauče šta se dešava kada se prijave na Tviter i Fejsbuk i TikTok i tako dalje. Dakle, to je ono što treba da ih nekako učinimo svjesnim. Mislim, zato što ako ih naučite vještinama kritičkog mišljenja, oni će takođe, znate, moći kritičnije da procjenjuju i mejnstrim medije – naglašava on.

Dodaje da većina stanovnika Danske svakako ne nasijeda na dezinformacijske narative, zato što je relativno visok stepen obrazovanja i relativno visok stepen povjerenja u javne institucije i novinare.

Kada je riječ o načinu izvještavanja i odabiru udarnih tema, novinarski pristup u Danskoj se ne razlikuje mnogo od onog u većini drugih zemalja. Decenijama su u fokusu vesti na temu ratova, nesreća, kriznih situacija, rada političara i još više vrlo kritički pristup njihovom radu. Kada pitate građane u ovoj zemlji da li im treba više takvih vijesti, da li žele i više platformi na kojima će im biti vijesti oblikovane u maniru tradicionalnog novinarstva, kao i građani u većini drugih država reći će vam ne. Zainteresovani su za novosti i vijesti, ali žele nešto drugo i drugačije. Na sve to, i ne mali broj danskih novinara, sve više smatra da pristup u obradi tema i te kako treba da se mijenja,

Jedan od konkretnijih koraka na tom putu preuzeo je nekadašnji urednik na DR-u Ulrik Haagerup, koji je sa kolegama i istmišljenicima u Arhusu prije 2017. pokrenuo Institut za konstruktivno novinarstvo (Constructive Institute) koji je do sada imao oko 100 stipendista.

- Glavna razlika je u pristupu, Konstruktivno novinarstvo pokušava da odgovori na pitanja koja ne učimo kada se obučavamo za novinarstvo. Pitanja su obično šta, kada, kako i možda koliko, ali konstruktivno novinarstvo pokušava da tome doda pitanja šta sada i na koji način. Težnja je da se insistira na tome da novinarstvo treba da gleda i u budućnost i da postavlja pitanja kako se društvo može poboljšati, ali ne da mi kao novinari kako nešto treba da se poboljša, jer je to posao političara ili aktivista, već da ukazujemo na dobre primjere i dobre prakse u obradi nekog problema – naglašava on.

Kako ističe, glavna zabluda novinara koji ne vjeruju u primjenjivost ovog pristupa i drugih kritičara konstruktivnog novinarstva, jeste što se ono miješa sa spinovanjem i pozitivnim, nekritičkim vijestima u kojima je sve lijepo i bez problema. Haagerup naglašava da konstruktivan pristup u novinarstvu nema ni blizu veze sa spinovanjem i nekritičkim izvještavanjem, već upravo suprotno. U okviru konstruktivnog novinarstva takođe pod lupu dolaze problemi, podrazumijeva se i kritički pristup u obradi tema.

- Jedan od problema, koji je obrađivan na ovaj način, jeste na primjer nedostatka ljekara, što je problem u mnogim zemljama, takođe i u našoj zemlji. I ljudi koji su za to odgovorni, vlada, opštine, regioni ili sindikati, svi oni igraju igru prebacivanja krivice sa jednih na druge govoreći "nije moja krivica što ljudi ne mogu da se leče u ruralnim okruzima jer više nema ljekara". Dakle, dobra novinarska pitanja u ime građana su kako se ovo može riješiti, kako možemo da dovedemo ljekare u te manje sredine. Dobro pitanje je da li je neko imao isti izazov širom svijeta i riješio ga i kako su to uradili, a jedno novinarsko istraživanje, konstruktivni pristup temi, pokazalo je da je i Norveška imala taj ogroman problem i da su to riješili tako što su obezbijedili bolje uslove u manjim sredinama za ljekare i njihove porodice, pobrinuli su se da supružnici dobiju posao, da djeci obezbijede vrtić, pravili spotove o prednostima života u tim krajevima. I? To je urodilo plodom, problem je počeo da se rješava. Upravo je to poslužilo kao primer dobre prakse u medijksom izveštaju u Danskoj kojim je našoj vladi i drugim odgovornima ukazano na koji način se problem i kod nas može riješti – naveo je Haagerup jedan od primjera konstruktivnog izvještavanja.

Dodaje, u međuvremenu se ispostavilo da se danskoj publici, ovakav pristup izuzetno dopada.

- Publika zapravo kaže da smo siti svih ovih negativnih priča o stvarima koje ne funkcionišu. Dakle, ispostavlja se da postoji "tržište" za to, postoji potreba za pričama koje se ne bave samo problemima već se fokusiraju i na potencijalna rješenja – naglašava on.

Haagerup je i autor knjge "Constructive News" koja je objavljena i na engleskom jeziku. U ovoj knjizi, Haagerup, osim svog novinarskog puta od tradicionalnog ka konstruktivnom, na više primjera, što iz Danske, što iz svijeta, ukazuje na primjere dobre prakse kada je riječ o uvođenju konstruktivnog izvještavanja u novinarsku svakodnevnicu. Jednako, on u ovoj knjizi upućuje na prepreke na koje je nailazio i na koje i dalje nailazi ovaj novinarski pristup, ali i na suprotno - na svojevrsna " prosvteljenja" novinara sa višedecenijskim stažom, koji su na kraju riješili da primjenjuju principe konstruktivnog izvještavanja. Jer, kako Haagerup na više mjesta naglašava, publika, bili oni čitaoci, gledaoci ili slušaoci, po pravilu uvijek više i radije prihvata ovakav pristup.

- Ljudima nije potrebno više vijesti, vijesti kao takve ih ne zanimaju, već više kvalitetno obrađenih vijesti – jedna je od poruka njegove knjige.