Da li znate da ribe mogu da se uzgajaju i u plasteniku? - U Ribniku pionir akvaponije pokrenuo proizvodnju

Donedavno, Ribnik u Bosni i Hercegovini je bio prepoznatljiv kao izuzetna lokacija za ribolov, ali i kao područje sa odličnim uslovima za uspostavljanje i organizaciju ribogojilišta. Međutim, jedna zadruga, na čijem je čelu mladi Luka Vračar, dokazali su da ribarstvo u Ribniku ne mora da bude isključivo i samo vezano za riječna korita ili betonske bazene. Ribe mogu da borave i u, vjerovali ili ne - plasteniku!

Ovako započinje priča o jednoj od prvih akvaponija u Bosni i Hercegovini, koja zvanično, od ove proljećne sezone startuje u selu Rastoka, u opštini Ribnik. Luka je direktor Zadruge "Domaćin", a na ideju je došao boraveći u Izraelu, te zahvaljujući stalnoj težnji da se u sklopu zadružnih aktivnosti, ali i na području na kojem djeluje pokreću i realizuju inovativni projekti.

Osnovni elementi svake akvaponije su biljke, ribe i mikroorganizmi, koji transformišu riblji izmet u odličnu hranu za gajene kulture. Pri tome, mogućnosti za balansiranje ishrane biljaka su u mnogome bolje, nego što je to slučaj kod konvencionalnih metoda uzgoja.

Rezultati se ogledaju u boljoj kondiciji gajenih biljaka, ranijem početku plodonošenja, značajno većim prinosima i odličnom kvalitetu plodova, ističe mladi Vračar.

Inače, pomenuti projekat dio je šire inicijative koju implementira zadruga "Domaćin". Naime, pored plastenika sa akvaponijom, Zadruga aktivno radi na osnaživanju svojih kooperanata na način da im dodjeljuje plastenike za uzgoj povrća, koje će se na tržište plasirati kroz zajedničke kanale prodaje.

Plan je, kako kaže Vračar, da se na tržištu uspostavi takav proizvođački koncept, koji će se bazirati prvenstveno na povjerenju.

- Želja nam je da svojim trudom, radom, te dobrim domaćinskim namjerama i transparentnošću pridobijemo povjerenje kupaca na području na kojem djelujemo, bez da to dokazujemo određenim oblikom formalne standardizacije. Hrana je intimna stvar i snažnog smo uvjerenja da se dugoročan i zdrav odnos između proizvođača i potrošača može graditi samo na osnovu obećanja, obraza i odluke. Pri tome, obećanje i obraz su sa naše, proizvođačke strane, dok je odluka da nam se ukaže poverenje sa strane potrošača - naglašava Vračar.

Kako bi se prethodno pomenute ideje i sprovele u djelo, zadruga je započela sa intenzivnim aktivnostima na definisanju neformalne, interne sertifikacije, po "PGS" sistemu (Participatory Guarantee Systems). Riječ je o neformalnom standardu, razvijenom od strane IFOAM-a, a koji se bazira na samostalnom definisanju pravila unutar proizvođačke grupe i eksterne kontrole od strane samih kupaca i potrošača.

Dalje, vrijedno rade i na osmišljavanju potpuno novog koncepta dostave povrća i drugih namirnica u gradove, na kućni prag potrošača.

- Iako je bilo mnogo neuspjelih pokušaja na tom planu, da se hrana isporučuje sa sela u domaćinstva u gradu, to nas nije obeshrabrilo da se i sami oprobamo u tome - kaže Luka, dodavši kako su analizirali sve do jedne inicijative, te došli do veoma bitnih zaključaka o tome zašto nisu opstale.

- Takođe, identifikovali smo i naše snage i specifičnosti, koje se prije svega ogledaju u već pomenutom obećanju i obrazu, a za koje smo sigurni da će inicirati nedvosmislenu odluku budućih kupaca da nam pruže ruku povjerenja. Ipak, mi smo domaćinska djeca, proizvođači, ljudi koji žive život koji 'prodaju'...I u tome je sva mudrost - zaključuje Luka Vračar na kraju razgovora.

Istina, ljudi u gradovima imaju sve manje vremena da se posvete baštovanstvu u slobodno vrijeme, uz istovremeno redukovanje "familijarnih linija" dostave hrane sa sela. Više nego ikada prisutna je neskrivena želja i potreba urbanih porodica da se dugoročno vežu za sigurne servise proizvodnje i dostave domaće hrane na kućni prag.