U priobalju širom svijeta živi oko milijardu ljudi, koliko njih je u opasnosti od porasta nivoa mora?

Na jednom malom poluostrvu, u državi Tabasko na jugoistoku Meksika, živi zajednica El Bosk. Do prije nekoliko godina, ljudi su tamo živjeli u harmoniji sa morem – većinski hvatajući ribu u Meksičkom zalivu. Ali onda su im klimatske promjene doslovno stigle do kućnog praga… More je, naime, progutalo najmanje 70 domova u ovom gradiću, a 2022. godine jaka oluja uništila je i lokalnu školu. Mediji pišu da je preko 200 metara obale nestalo pod vodom.

U svjetlu narastajućih prijetnji, vlada Meksika preselila je većinu stanovništva. Međutim, to je dovelo do narednog izazova: nova naseobina ove slabo obrazovane lokalne zajednice – čiji prihodi pretežno zavise od ribarstva – udaljena je 12 kilometara od obale.

El Bosk je samo jedan mali primjer borbe protiv porasta nivoa mora usljed klimatskih promjena. A uz dalje otopljavanje planete, moglo bi da se javi još više ovakvih rizičnih zona.

Bar, Dubrovnik i Zadar, Venecija, Valensija i Palma de Maljorka, Amsterdam, Kejptaun, Majami Bič i dijelovi Njujorka, Buenos Ajres, Montevideo, Manila, Bangkok, Portland u Australiji, brojne male ostrvske države u Tihom okeanu…

Sve su to mjesta kojima – pri globalnom zagrijevanju od 3 °C – do kraja vijeka prijeti porast mora od najmanje pola metra pa do preko jednog metra, u zavisnosti od lokacije.



- S obzirom na to da, pored vazduha, toplija postaju i sama mora, dolazi do pojave koja se zove termalna ekspanzija. Jednostavno rečeno, zagrijanoj vodi povećava se zapremina.

Ako imamo ovo u vidu, jasno je da će se okeani podići još i više u slučaju daljeg otopljavanja.

Na godišnjem nivou, Antarktik izgubi prosječno 150 milijardi tona leda, a Grenland skoro duplo više – 270 miliijardi tona, proračunali su iz Nase. Pošto svakih 360 milijardi tona istopljenog leda podiže okeane za otprilike jedan milimetar, samo ove dvije ledene ploče u toku jedne godine doprinesu fenomenu još i više od toga.

U protekle tri decenije, otapanju leda sa Antarktika i Grenlanda pripisuje se jedna trećina globalnog porasta mora koji iznosi oko deset centimetara.

I dalje od toga… U ovim ledenim prostranstvima uskladišteno je dvije trećine svih kapaciteta slatke vode na planeti Zemlji – a prema naučnim nalazima, njeno miješanje sa slanom vodom i posljedično smanjenje saliniteta okeana moglo bi da poremeti globalne morske struje.

Ali nivo mora ne raste samo kada se voda dodaje, već i kada se zagrijeva. Okeani upijaju i preko 90% toplote proizvedene sagorijevanjem fosilnih goriva, zbog čega dolazi do termalne ekspanzije vode – pojave da molekuli vode postaju "energičniji" i "pokretniji", te da zauzimaju više prostora.

Termalna ekspanzija prouzrokovala je oko jedne trećine porasta nivoa mora.

Ipak, kao što smo vidjeli kod gorepomenutog El Boska, ne treba da čekamo "poslije" da bismo spoznali posljedice ovih fenomena – one su uveliko sa nama, od erozije obala preko snažnijih olujnih udara i destruktivnijih poplava do ekonomskih gubitaka.

U budućnosti, one bi mogle da postaju samo razornije, veće i sveobuhvatnije, dovodeći čak i do apsolutne nenaseljivosti pojedinih mjesta na svijetu poput Maldiva.

Ali to koliko će more porasti – i koja će biti silina njegovih posljedica – najviše zavisi od budućeg globalnog zagrijevanja.

Trend porasta nivoa mora bilježi se od kraja 19. vijeka, kada smo počeli besomučno da sagorijevamo ugalj, naftu i gas, dodajući u atmosferu rastuće količine gasova koji zagrijevaju planetu. U ranim fazama globalnog zagrijevanja porast nivoa mora bio je sporiji – baš poput porasta temperature – da bi se vremenom, sa sve bržim klimatskim promjenama, i on sam ubrzao.

Tempo podizanja okeana se više nego duplirao od 1993. godine – sa nekadašnjih 2,1 milimetara godišnje na sadašnjih 4,5 milimetara godišnje, otkriva studija američkih istraživača iz prošle godine.

U narednim decenijama, moguć je još brži napredak porasta nivoa mora. Do 2100. godine, u scenariju porasta temperature od 3 °C, svetski okeani bi se, u prosjeku, podigli za 61 centimetar u odnosu na referentni period (1995-2014), navodi Nasa. Sa druge strane, ako bi se globalno zagrijevanje zauzdalo na 1,5 °C, prosječan porast mora bio bi skoro 20 centimetara manji, tačnije 44 centimetara.

Ipak, brojni naučnici smatraju da nam ovaj ambiciozniji cilj iz Pariskog sporazuma ostaje van domašaja zbog višedecenijskog okolišanja u borbi protiv klimatskih promjena. Štaviše, sve je izvjesnije da bi globalni porast temperature mogao da premaši i 2 °C: prema izvještaju Ujedinjenih nacija (UN), uz aktuelne planove i politike, svijet bismo do kraja vijeka mogli da zagrijejemo između 2,6 i 3,1 °C u odnosu na predindustrijsko doba (1850-1900).

Možda bi neko pomislio da 61 ili 44 centimetara ne pravi neku razliku – uostalom, to je niže od trpezarijskog stola – ali moramo razumjeti da govorimo o nadolazećim morima, koja ne samo da neminovno "jedu" dijelove kopna, već proizvode i brojne druge poteškoće za stanovništvo u nižim predjelima, tik uz obalu.

Voda erodira zemljište, dospjeva do poljoprivrednih usjeva i zaslanjuje ih, zagađuje izvore slatke vode… I to već sada kada su okeani dramatično niži nego u projekcijama.

Vjerovatno jedan od najuočljivijih uticaja porasta nivoa mora jesu obalne poplave. Dok su ranije one tipično bile rezervisane za periode visoke plime i jakih oluja, posljednjih godina gradovi na obalama doživljavaju poplave i u danima sa manje ekstremnom plimom i sa manje vjetra, pa čak i kada je sunčano.

Drugim riječima, onda kada im vrijeme (bilo) nije.

Ali kolike su zapravo dimenzije problema?

Ljudi vole obale. Preko jedne trećine čovječanstva živi u radiju od 100 kilometara od obala. To je 2,75 milijardi ljudi – dakle, više nego što je pedesetih godina prošlog vijeka naseljavalo čitavu planetu.

Prema analizi sa Univerziteta u Kembridžu, skoro milijarda njih nalazi se na samo deset kilometara od obale.

Stopa rasta stanovništva u svjetskim priobaljima se ubrzava, a jedan od ilustrativnih primjera je Kazablanka – koja se i sama suočava sa porastom nivoa mora. Sredinom 19. vijeka, na ovim prostorima na obali Atlantika živelo je oko 5.000 ljudi. Sto šezdeset godina kasnije, Kazablanka je najveći grad u Maroku sa preko 4,2 miliona stanovnika.

Preko "bare", u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), na obalama je izgrađeno u prosjeku 2.000 kuća svakog dana od 1970. do 1994. godine, pokazuje jedan stariji izvještaj. Najveća pomama zabilježena je u Floridi i Kaliforniji, današnjim epicentrima porasta nivoa mora.

Posredi je globalna kriza: osam od deset najvećih svjetskih gradova smješteno je u blizini obale, počevši od džinovskog i apsolutno rekordnog Tokija, otkriva Atlas okeana Ujedinjenih nacija.

A urbane sredine ko urbane sredine – imaju puteve, mostove, fabrike, elektrane, sisteme za vodosnabdijevanje, deponije… Sva ta infrastruktura – često neophodna za živote stanovništva i opstanak lokalne ekonomije – u riziku je od narastajućih okeana.

Kakve će tačno biti posljedice porasta nivoa mora teško je predvidjeti – ali generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Antonio Gutereš, prije nekoliko godina naveo je da će svijet svjedočiti "masovnom egzodusu biblijskih razmjera".

Razlog ovako dramatičnom predviđanju je činjenica da skoro 900 miliona ljudi živi u priobalnim zonama na niskim nadmorskim visinama. To je u prosjeku svaki deseti čovjek na planeti.

S obzirom na uticaj porasta nivoa mora, Gutereš je upozorio da će ovaj fenomen dovesti do još žešćeg takmičenja oko zemljišta, pijaće vode i drugih resursa.

Stanovništvo priobalja je raznovrsno: od najsiromašnijih slojeva društva čiji prihodi zavise od mora kroz ribarstvo i turizam do onih bogatijih koji su na obalama gradili impozantne vile, a koji bi u svom budućem bezbjednijem mjestu stanovanja mogli da dovedu do tzv. klimatske džentrifikacije, odnosno poskupljenja troškova života.

A pored mega-gradova, u opasnosti od porasta nivoa mora su i čitave nacije – i to već danas.

Maldivi bi mogli da budu nenaseljivi već sredinom vijeka

Maldivi su najmanja zemlja u Aziji – i egzotična destinacija u Indijskom okeanu koja privuče na desetine hiljada turista godišnje. Međutim, sa 80% svojih koralnih ostrva na nadmorskoj visini ispod jednog metra, Maldivi su država sa najnižim terenom na svijetu.

Uzevši to u obzir, uz trenutni porast nivoa mora, kao i projektovanu stopu za naredne decenije, arhipelagu se ne piše dobro: pojedini stručnjaci čak predviđaju da će Maldivi biti među ostrvima na nižoj nadmorskoj visini koja će postati nenaseljiva već do 2050. godine.

Vlasti su svjesne problema: još u oktobru 2009. organizovan je prvi podvodni sastanak kabineta kako bi se podigla svijest o tome u kojem obimu globalno zagrijevanje ugrožava Maldive.

Samo tokom 2022. godine, u klimatsku akciju uloženo je 96 miliona dolara – 30 puta više nego deceniju ranije. Mada to djeluje kao ogromna svota, to je tek djelić potrebnih finansija, a koje se procijenjuju na preko 800 miliona dolara.

Kako bi Maldivi prebrodili izazove, vlada razmišlja i o kupovini zemlje u drugim državama. To, ipak, ne znači da su digli ruke od svoje postojbine: godine 1997, počela je izgradnja vještačkog ostrva, Hulhumale, sjeveroistočno od prestonice, Malea.

Hulhumale se prostire na četiri kvadratna kilometra i dom je za oko 53 hiljade ljudi, a još 200 hiljada moglo bi da se potencijalno preseli tamo. Poređenja radi, čitava populacija Maldiva broji 526 hiljada stanovnika.

Sa sličnim mukama suočava se i mala pacifička zemlja, Nauru. Zbog porasta nivoa mora, u planu je preseljenje stanovništva u više predjele, ka unutrašnjosti samog ostrva. Troškovi ovog poduhvata mogli bi da idu i do 60 miliona dolara.

Ali poput drugih zemalja koje su jako malo doprinjele klimatskim promjenama – a ozbiljno su njima pogođene, Republici Nauru manjka novca za efikasnu borbu protiv problema.

Zato su nadležni organi odlučili da prodaju pasoše po cijeni od 105 hiljada dolara. U prvoj godini programa očekuje se oko 66 uspešnih prijava, a Nauru se nada da će to vremenom porasti na pet stotina.

Na taj način, zemlja bi obezbijedila preko 50 miliona dolara za projekat preseljenja ljudi dalje od obale.

Neki od glavnih uzroka porasta nivoa mora stotinama kilometara su daleko od ovih poprišta: ilustracije radi, da se ledena ploča na Antarktiku otopi u cjelosti, okeani bi se podigli za 58 metara – što bi rezultovalo u katastrofi epskih razmjera.

Iako do takvog kolapsa sigurno neće doći, moramo razumjeti da sudbina ogromnog broja ljudi zavisi od ledom okovanih prostranstava – od Grenlanda na sjeveru do krajnjeg juga Zemlje.

Porast nivoa mora, izazvan otapanjem leda i termalnom ekspanzijom, bez sumnje će preoblikovati svijet kakav poznajemo, potencijalno mijenjajući čak i samu mapu. U našim je rukama koliko će se taj budući svijet udaljiti od postojećeg – da li 60 ili 44 centimetra.

Međutim, pomenute projekcije staju na kraju vijeka, a prekrajanje planete nastaviće se i nakon toga. Poslije 2100. godine, uz dalji globalni porast mora, olujni udari postajaće jači i očekuje se ogromna šteta u obalnim područjima. U prvi mah, pomoći će strateška adaptacija kroz izgradnju zidova za zaštitu od mora. Ali u nekom trenutku, i to će biti nedovoljno pa će se ljudi još masovnije seliti ka unutrašnjosti kontinenata.

A kako se kriza bude dalje produbljavala, račun na "morskom" frontu sa klimatskim promjenama biće samo veći.

klimatske promjene

otopljavanje planete

gradovi u priobalju

globalno zagrijevanje

topljenje leda