Leo Martin, pevač - Raznosač mleka u zimskom periodu
Ponedeljak, 23.01.2012.
15:22

Miloš Jović, alias Leo Martin, zvezda evergrin muzike nekadašnje Jugoslavije, šansonjer internacionalne slave, otkriva tajne svoje odiseje: puta od raznosača mleka u zimskom periodu i utovarivača uglja, do evropske veličine koja u bečkim lokalima ćaska s Tomom Džonsom, peva s najvećim svetskim muzičarima i vozi limuzine kakve u Jugoslaviji ni državna vrhuška nije imala. Bio je on klinac sa Slavije, koji se u 16. osamostalio, levo krilo na terenu u Mitićevoj rupi i bokser u Partizanu, a umeo je da pobedi i najboljeg srpskog šahistu svih vremena, velemajstora Svetozara Gligorića
Šmeker koji je već kao 19-godišnjak delio autograme na Terazijama, pevač čiji je bend Ekspres 8 prvi u regionu snimio televizijske spotove u režiji Zdravka Šotre, i dalje pun je planova. Proteklim praznicima predhodile su obaveze, dodela plaketa mladim talentima iz fonda Dositeja u Palati Srbija, gde je Leo Martin otpevao Dositejevu himnu, potom je gostovao u novogodišnjoj predstavi Atelje 212 - Brod plovi za Beograd...
Dočekao nas je u porodičnom domu u Rakovici, sa suprugom Vasjom, rediteljkom na Nacionalnoj televiziji Bugarske. Napravili smo izuzetak: iako je u pitanju rubrika "Tiket uz kaficu", pričali smo uz čaj i kolače. Nismo mogli da odolimo mešavini bilja koje pevačeva supruga vešto kombinuje. Zima i večni beogradski vetar bili su nam dodatni argument da se prihvatimo prve, druge, pa treće šolje čaja. Malo će, kaže Leo Martin, u narednih nekoliko dana da odmori, a onda ga očekuje koncert, Svetosavski bal, 27. januara u Ženevi.
- A vreme brzo prolazi, pa će opet doći Dan zaljubljenih, odnosno Sveti Trifun, a već nekoliko godina unazad u to vreme pevam u Beogradu. Zapravo, već četiri godine slavim 40 godina rada, a-ha-ha. Sledeće godine biće 45 godina, da ne lažem više moju publiku…
Znači li to da očekujemo neki veliki beogradski koncert?
- Napraviću, ali ne sam ili s nekom operskom divom, već s prijateljima. Neće to biti u nekom velikom prostoru, možda u Zemunu, u sali Madlenijanuma.
Kako je netom istekla godina, a vi sa suprugom živite na relaciji Srbija-Bugarska, sa čijim ste sportskim rezultatima zadovoljniji u proteklom periodu, srpskim ili bugarskim?
- Slabije pratim sport u Bugarskoj. Ovde najviše navijam za Đokovića - divan momak, sportista i džentlmen. Pored njega bitni su mi rezultati odbojkaša i košarkaša, a fudbal ne pratim.
Ne pratite fudbal vi, koji ste odrasli nedaleko od stvaranja dva najveća srpska kluba?
- Fudbal je do početka 90-ih bio mnogo ozbiljniji sport. Sada su rezultati slabi i ne izazivaju više moju pažnju.
Kada ste počeli da se zanimate za fudbal?
- Pikali smo krpenjače na Mitićevom placu (današnji park na Slaviji, ugao Srpskih vladara i Beogradske, prim.aut), iznad kog je bila naša kuća. U toj rupi, našem fudbalskom terenu, još je tada, po završetku Drugog rata, bilo tenkova, municije...
Nije vam valjda gol bio između dva tenka?
- Nije baš tako, ali skoro. Igrali smo se i tim naoružanjem, srećom, niko nije stradao. Bilo je to mesto za igranje klikera i fudbala. Moj brat je bio golman, a ja levi bek.
Da li ste to određivali pozicije po uzoru na tada popularne fudbalere?
- Ma kakvi, pojma nismo imali ko igra fudbal ni nekoliko stotina metara od nas, a kamoli u svetu. Nije bilo televizora... Nisam ni išao na utakmice, a nekada sam imao propusnice za sve. Na stadionu JNA sam bio samo na sletu.
Jeste li učestvovali?
- Da, i pevao sam Titu. Puno puta su me zvali iz kabineta. Lepo od njih što su uvek i redovno plaćali. Nikada nismo govorili koji honorar hoćemo, a uvek smo dobijali najbolji. Danas, kada god zovu, traže da pevam besplatno, što i činim.
Koju od vaših pesama je Tito voleo da zapeva?
- Jovanka je najviše volela pesmu "Ja te volim", a oboje su voleli "Odiseju". Tito je voleo lepo da živi, ali je dozvoljavao i nama da lepo živimo. Za vreme Tita je bio pravi kapitalizam, a sada...
Danas se mladi jedva odvaže da posle 30. godine sami žive, a vi ste to radili sa svega 16 godina?
- Sramota me bilo da tražim novac od roditelja. Pohađao sam dve škole i radio. Kasnije, kada sam počeo da sviram na igrankama, to su bile lepše zarađene pare.
Šta ste pre toga radili?
- Svega je bilo, od unošenja uglja do pranja prozora i čišćenja stanova posle krečenja. I danas to nude studentske zadruge, ali to mladima nije "in".
Koji vam je posao najteže pao?
- Raznošenje mleka u zimskom periodu. Bio sam te sreće da dobijem najtežu ulicu - Balkansku. Ajd" uzbrdo, ali nizbrdo je problem. Guraš kolica, flaše staklene, a led... Jednom sam imao incident s punim kolicima mleka. Ulica klizava, kolica poletela i sve se razbilo. Stanari su bili korektni. Mleko im nisam doneo jer sam sve polupao, ali niko mi nije rekao: "Ovo ti nećemo platiti". Da su to rekli, morao bih sve to da nadoknadim iz svog džepa. A sve se to radilo još rano ujutru. Od pola osam sam išao u gimnaziju, pa sam morao da ustanem u četiri da bih od pet do sedam završio sa raznošenjem mleka od vrata do vrata. Koliko puta se desilo da, onako neispavan, dođem u toplu učionicu i zaspim. Posle časova imao sam pola sata pauze da od Treće gimnazije stignem u Muzičku školu Josip Slavenski.
Da li ste od nekog iz porodice nasledili muzički talenat?
- Svi su u porodici muzikalni. Od dede po majci, Aleksandra, nasledio sam čačkanje i popravljanje raznig stvari... Pravio je sve, i kuće, i zaprežna kola, ljudima je nameštao ruke i noge kada ih polome... Bio je neškolovan, ali nadaren čovek.
Iz kog kraja Srbije je deda?
- Iz okoline Blaca. Sada je to univerzitetski centar, preselio se tu univerzitet iz Prištine. Selo mog dede po majci se zove Kaševar. Kada je muzika u pitanju, brat je počeo da svira trubu, ali nije bio uporan. Pokojni stric Vojislav je svirao harmoniku, a sestra je završila Muzičku akademiju, odsek Komponovanje. Živi već 25 godina u Africi, ima svoj koledž i u njemu predaje muziku.
Kog se prvog većeg muzičkog honorara sećate?
- Bio sam u asamblu Veseli bendžo, već kao brucoši smo se svakog četvrtka pojavljivali na televiziji. Ceo program išao je uživo i bili smo zvezde. Sa 19 godina sam počeo da dajem autograme... Devojčice su trčale, ne možete ni da zamislite šta je TV tada bio.
A kad ste počeli da štedite novac?
- Nisam nikad štedeo, mada sam imao jednu štednu knjižicu. A imao sam honorare i u robnoj razmeni.

Kako je tekla razmena? Vi nastupite, a šta oni?
- Bilo je to neko takmičenje na Medicinskom fakultetu. Prijavim se s pesmom "Čaje šukarije", a-ha-ha… I danas znam tekst. Ja, koji tada nisam bio pevač, već sam svirao klarinet, dobijem prvu nagradu.
Šta je bila prva nagrada?
- Letovanje, 15 dana u Makarskoj. S orkestrom sam već imao dogovorene nastupe na moru, pa sam nagradu poklonim kumovima. U toj istoj Makarskoj sam se prijavio da pevam na takmičenju amatera. Malo uz podršku žirija u kom su bili moji prijatelji, muzičari, dobijem opet prvu nagradu. Još 20 dana letovanja - pun pansion.
Dobre vam te nagrade...
- Kažem vam da se tada bolje živelo, a-ha-ha. Sad samo u Žikinoj šarenici ima nagrada, produženi vikend...
...u banji Gornja Trepča!
- Kada god vidim da se na televiziji reklamira veća nagrada, znam da je neka prevara.
Poznato je da ste upoznali Toma Džonsa? Gde se to desilo?
- U Beču. Bila je 1968. godina, imao sam već neke hitove u Evropi jer sam prvu ploču snimio za Columbia CBS. Pevao sam u nekom ekskluzivnom restoranu i tamo sam ga upoznao. Kasnije sam ga sreo na turneji koja se tada zvala Hit parada, na kojoj je učestvovalo desetak pevača koji te godine imaju hitove u Evropi.
Kako je prošao vaš susret u Beču?
- Sedeli smo u tom lokalu do ujutru. Voleo je, kao i svaki rudarski sin, da pije pivo. Njegov menadžer je ludeo zbog toga.
Pa zar u njegovoj biografiji ne piše da je i on bio rudar?
- Ma jok, kakav rudar. Mora da se izmisli neka priča, to je deo biznisa.
Da i vi niste izmislili ono raznođenje mleka?
- Za to postoji dokumentacija u studentskoj zadruzi! Još uvek imam i člansku kartu studentske zadruge.
Kako ste posle uspeha u svetu odlučili da se vratite u Jugoslaviju?
- Mi južnjaci smo drugačiji mentalitet. Volimo ležernije da živimo. Tamo je šoubiznis isuviše težak posao: mnogo mladih, velikih pevača u svetu je otišlo u drogu i druge poroke ne mogavši sve da izdrži.
Jeste li vi bili u iskušenju? Ipak je to bio period s kraja šezdesetih...
- Ne, nisam tada ni pio ni pušio. Imao sam mnogo angažmana i shvatio da nema smisla zarađivati novac jer sam morao da ga trošim.
Zašto morali?
- Zbog poreza. Menadžer mi je savetovao da bolje da nešto kupujem, jer bih inače morao državi da dam te pare. Shvatio sam da to nema nikakvog smisla.
A bili ste i poznati po tome da ste u Beograd dolazili s najboljim automobilima.
- Imao sam u to vreme uvek najbolji automobil u Jugoslaviji. Kao što je govorio pokojni Minimaks: "Svi mi vozimo dobre automobile, ali Leo šta vozi - to je čudo". Sećam se da sam se jednom sa ševrolet "impalom" parkirao ispred Robne kuće Beograd na Terazijama. To je bila limuzina koja je imala ugrađen i gramofon. Vraćam se, vidim gužvu oko automobila i pomislim da se nije upalio. Guram se ja, a neki će meni: "Šta se guraš, hoću i ja da vidim". A ja njemu: "Ti gledaj, ja hoću da uđem".
Je l" volite brzu vožnju?
- Pre sam uglavnom vozio preko 200 na sat, a sada volim da mi je auto udoban i da stižem na vreme. Više ne vozim brzo. Pre nisam imao dovoljno vremena da bih vozio polako, sada ga imam. A i razumniji sam.
Bokserska karijera
- U mojoj najranijoj mladosti bio je popularan boks, pogotovo Pavle Šovljanski i Svetomir Belić. Odemo mi, klinci, na stadion Partizana da i sami treniramo. Treniramo mi, preskakanje, drži -ne daj, pa onda sparingovanje. Četvorica ulaze u ring, trener viče: "Ti, ti, ti..." Ne gleda ni kilažu, rukavice ko je kakve dohvatio, neko od teške, drugi od pero kategorije. U prvom sparingovanju meni se zalome teške rukavice, jedva ruke dižem. A protivnik klinac, mlađi i sitniji od mene. Ne da sam ga prosuo... Već sam video sebe na tronu. Sledeći dan, mi na trening, opet sparingovanje. Dograbim male, lake rukavice, u suprotnom uglu momak razvijeniji i stariji od mene, a ima one moje rukavice od predhodnog dana. Kad me zveknuo, zaspao sam. Tako se završila moja bokserska karijera. Trajala je dve runde.
Velemajstor i lozovača
Nije se Leo Martin libio da izađe na crtu ni najboljem srpskom šahisti svih vremena, velemajstoru Svetozaru Gligoriću. A umeo je i da ga pobedi.
- Često smo Gligorić i ja letovali u istom mestu, Breli u Dalmaciji. Na plaži ga maltretiram da igramo šah, on se brani: "Daj, pusti me". A ja iznesem ponudu: "Igramo u lozu". I pobeđivao sam ga… Naravno, kad bi me puštao, da ne bih morao baš svaku lozu da platim. Potom usledi red pršute, pa red loze.
OFK Barič
- Nisam u životu zaobišao ni fudbalsku karijeru. Igrao sam u zvaničnoj ligi, doduše u trećoj beogradskoj zoni, u OFK Barič. Nisam bio stalni član ali, kada god sam mogao, išao sam da igram za njih. Do toga je došlo preko mog prijatelja, pokojnog Petra Bamjanovića, direktora u osiguranju "Dunav" koji je bio iz Bariča. Nagovorio me Petar, hteli da imaju popularnu ličnost u timu, da se narod skupi. Igrao sam levog beka. Jedino što sam se pre utakmice uvek dogovarao s protivničkom ekipom da me ne polome - da mogu da pevam na koncertima. Posle utakmice svi zajedno, obe ekipe, odemo na jagnje.
izvor :
Stepanović & Šipka Beograd
Mozzart d.o.o. Beograd
Madlenianum opera i teatar Zemun
Atelje 212 Beograd

Serbia Edition
Serbische Ausgabe
Izdanje BiH
Izdanje Crna Gora