Aleksandar Janković, selektor Mlade fudbalske reprezentacije Srbije - Obnova duha
Sreda, 30.03.2011.
15:42

Ako je verovati statistici, samo jedan odsto stanovnika Srbije čita knjige, zato valjda i ne čudi to što veoma retko viđamo one koji drže otvorenu knjigu u parku, javnom prevozu ili u kafiću. Selektor mlade reprezentacije Srbije pripada upravo toj manjini, što je još izraženije imajući u vidu da je sto odsto fudbalski čovek. Umesto ambijenta koji više priliči fudbalerima, Aleksandra Jankovića uvek možete da zateknete u centru Beograda, u Tašmajdanskom parku, dok čita knjigu i lagano ispija espreso bez mleka i kiselu vodu.
Mi smo ga uočili dok je, okružen građevinskim radnicima koji daju novi izgled njegovom parku, uz Dena Brauna prikupljao energiju za ono što ga čeka na kormilu Orlića
Za realizaciju rubrike "Stvari lagane" nekad nam je potrebno i više meseci kako bismo s gostom uskladili vreme za fotografisanje i pronašli idealnu lokaciju za temu razgovora. A dogodi se da taj posao bude završen i za nekoliko minuta…
Tako je bilo u slučaju Aleksandra Jankovića, selektora mlade fudbalske reprezentacije Srbije. Čim smo ga ugledali kako u čuvenom kafiću "Poslednja šansa", okružen brojnim građevinskim radnicima i mašinama koji ovih dana "caruju" u Tašmajdanskom parku, bistri stranice romana "Tačka prevare" od Dena Brauna, bilo nam je jasno da će se na tom detalju bazirati priča u jednom od narednih brojeva MOZZART Sporta. S obzirom na to da se Taš nalazi u samom centru Beograda, i naš fotoreporter je brzo stigao do "Šanse", pa je priča mogla da počne…
Svako ko je bar pomalo pratio karijeru Saleta Jankovića, nekadašnjeg trenera Zvezde i Lokerena, zna da je u pitanju beogradsko dete. Uostalom, nedavno nam je gostovao i u rubrici "Kad sam bio mali" i potanko objasnio kako je odrastao u prestonici "veselih sedamdesetih", ali evo kratkog objašnjenja za one koji su propustili taj broj MOZZART Sporta…
- Rođen sam na Čuburi, u Dubljanskoj ulici, ali se porodica već u mom dvadesetom mesecu doselila preko puta Taša i "Poslednje šanse". Iz bašte kafića vidim ulaz u svoju zgradu. Na Tašu sam napravio prve korake, a najveće derbije igrao sam kao klinac na poljani preko puta RTS-a. Uvek uz brata Vladimira, četiri godine starijeg od mene. Bio sam najmlađi u tom društvu.
Sale pamti taj period "kao da je bilo juče". A kada govori o tome, obuzmu ga emocije. Svestan je da se dani kada je razmišljao jedino o fudbalu neće vratiti.
- U petoj godini sam stasao taman toliko da me neko "ne pregazi", a prestali smo da pikamo fudbal kad sam bio srednjoj školi. Jednostavno, društvo mog brata nije više imalo vremena za loptu. Generacije iza nas nisu nastavile tu tradiciju, ni sad nema klinaca na toj poljani koja jeste čudna, ima nagib… Ma uopšte ne liči na fudbalski teren, ali tu su se igrale neverovatne utakmice s ogromnim entuzijazmom.
Tašmajdanski park Janković doživljava veoma lično. Tu su prohodala i njegova deca, koja odrastaju drugačije od oca.
- Za mene Taš predstavlja idealnu oazu mira usred gradske vreve. Znači mi svaki minut u parku. Kako idu godine, sve je više obaveza, a posao donosi sve više stresa, pa je potreba za izolacijom i luftom izraženija. To pronalazim na Tašu.
Kako je vreme prolazilo, i prioriteti su se menjali. Saša je nekad najviše vremena provodio na poljani, a danas je najčešće u "Poslednjoj šansi", kafani čiji naziv ima zanimljivu istoriju.
- Ovo je kafana koja se šezdesetih-sedamdesetih godina poslednja zatvarala, pa otuda i ime. Meni to kao klincu nije bilo baš zanimljivo, ali jesu fliperi, koji su se nalazili pored "Šanse", pa sam s društvom tu često provodio vreme. A u "Šansu" sam počeo da dolazim posle teške operacije kolena, u septembru 1998. godine. Prve šetnje sa štakama obavljao sam, naravno, na Tašu, pa bih, kada se umorim, seo u "Šansu" s jednom nogom podignutom na stolicu. Pronašao sam se u tom ambijentu, naročito je lepo leti, u prepodnevnim satima… Obližnja "Madera", čuveni restoran, nekako je više očev kutak, mada ponekad odem i tamo na ručak.
Sastavni deo priče o Tašu su bazen, stadion i Crkva Svetog Marka.
- Kao dete sam stalno išao na bazen, i to uvek od četiri do šest po podne. Sada idem na plivanje samo leti, ali ujutru. Volim da se iskupam pre nego što nastupi velika beogradska vrućina. A Crkva Svetog Marka je objekat koji je takođe obeležio moje detinjstvo, mnoge igre su se dešavale baš u njenoj porti. Sad mi to izgleda nezamislivo, da sam sveštenik, ne bih dozvolio da mi neko lupa po ceo dan, a-ha-ha… Kasnije sam se krstio u toj crkvi, kao i moja supruga. I venčali smo se tu, a moj sin je dobio ime Marko. Na stadionu Taša održavali su se najbolji i najveći turniri u malom fudbalu. Moja ekipa počela je da se takmiči čim smo stasali za tu konkurenciju, zvali smo se "Poslednja šansa". Sećam se, na primer, da su učestvovale i "Mostarske kiše", tim koji je činio gotovo kompletan Velež. Stadion je bio krcat, igralo se pod reflektorima...
Konobari u "Poslednjoj šansi" Sašu gotovo nikad ne pitaju za porudžbinu. Čim ga ugledaju, prinose espreso bez mleka i kiselu vodu, a to je sasvim dovoljno za početak rituala koji pod stavkom "obavezno" uključuje i dobru knjigu.
- Čitanje zahteva koncentraciju i mir, pa je "Šansa" idealno mesto za takav vid razonode. Shvatio sam da je dovoljno trideset-četrdeset minuta čitanja na dan kako bi se čovek opustio, a to je moj osnovni cilj. U poslu ne mogu da se doziram, štedim i da kalkulišem. Sebi zameram što osećaj satisfakcije posle dobro odigranog meča nikad ne može da bude jednak ili jači od samokritike zbog lošeg rezultata. Uvek razmišljam o tome šta bi i kako moglo da bude bolje i tako stvaram sebi veliki pritisak. Zato mi je ventil preko potreban.
Literatura koja privlači Sašu Jankovića može da se svede pod "razno". S obzirom na to da je ime ove rubrike "Stvari lagane", nećemo vam navoditi koje sve knjige vezane za svoju struku poseduje Sale, već smo se orijentisali na druge stvari.
- Dela biram potpuno spontano i nikad ne odredim šta ću da čitam dok ne završim prethodnu knjigu. Razmišljam o tome koji mi karakter i tip romana odgovara u određenom trenutku. Kao po pravilu, pravim velike prelaze. Donedavno sam čitao Dostojevskog i "Braću Karamazove", a trenutno sam na Denu Braunu i "Tački prevare". Veoma me interesuju biografije. Čitao sam životopise Staljina, Hitlera, Aleksandra Makedonskog i Napoleona, a uskoro ću se verovatno baciti i na Putinovu priču.
Mladi stručnjak na svakih šest meseci poseti Francusku, gde je proveo jedan deo karijere i za koju je veoma vezan. U toj zemlji stekao je naviku koju do danas nije promenio.
- Volim da boravim u knjižarama, tu se osećam prijatno. U Francuskoj sam bio u stanju da sednem i po dva-tri sata prelistavam šta ima novo. Knjižare zauzimaju ogromne prostore u Parizu, možete da se opustite, niko vas ništa ne pita… I neki prodavci po beogradskim knjižarama me poznaju. Pratili su moje izbore i posle trećeg-četvrtog dolaska počeli su da mi preporučuju određena dela. Svaka preporuka bila je apsolutni pogodak. Tako sam stekao poverenje u te ljude.

Naš razgovor povremeno je prekidao zvuk građevinskih mašina, s obzirom na to da je u toku velika rekonstrukcija Tašmajdanskog parka. Kad radovi budu gotovi, negde u aprilu, Taš će dobiti novi, moderniji izgled, ali te inovacije će verovatno biti teško prihvatljive za one koji su na tom potezu odrastali.
- To je ogromna, krucijalna transformacija, praktično se menja identitet Taša. I ja se na to teško navikavam, kao i na svaku bitnu promenu, ali očekujem da će ta nova dimenzija ipak doneti nešto pozitivno. U suštini – ne smeta mi, i na novom Tašu pronaćiću nešto svoje.
Piše Milan Vuković
izvor :

Serbia Edition
Serbische Ausgabe
Izdanje BiH
Izdanje Crna Gora