Andrija Milošević, glumac - zaslužio sam dobre ljude oko sebe
Ponedeljak, 24.05.2010.
10:23

Na ogromnu popularnost koju je stekao za relativno kratko vreme Andrija Milošević gleda nadasve racionalno, deleći zasluge na dva dela između kojih postoji jaka veza. Kako sam kaže, da nije njegove upornosti, nenametljivosti i ljubavi prema poslu koju radi, verovatno ga ne bi okruživali dobri ljudi koji su mu pomogli da zauzme svoje mesto na srpskoj glumačkoj sceni, ali pre svega da preživi kada je, osetivši da mu nedostaju veći izazovi, iz Nikšića stigao u Beograd
Daleko od toga da je u tinejdžerskom uzrastu izgledao kao ružno pače, ali sve popularniji glumac Andrija Milošević u ranoj mladosti sebe svakako nije doživljavao kao nekog lepotana. Kako sam kaže, lice su mu krasili veliki nos i vojska bubuljica, tako da je sa svojih 16 godina i šezdesetak kilograma sebe video kao budućeg uspešnog fudbalera. Poput većine nikšićkih dečaka, čitav dan je trčao za „bubamarom“, da bi za iskazani talenat u jednom trenutku bio nagrađen tako što je u ekonomatu FK Sutjeska zadužio opremu. Ipak, maštarije o velikoj karijeri na zelenom tepihu, uprkos nespornom talentu, morale su da ustupe mesto snovima o aplauzima publike drugačijeg profila.
Gorštački duh od malena je negovao čestim odlascima na selo, gde je naučio prve životne lekcije. Hodajući po planinskim vencima i kupajući se u jezerima veoma rano je naučio da osluškuje sebe i stekne avanturistički duh...
- Detinjstvo pamtim po jednoj od najlepših crnogorskih planina Lukavici, zatim po Kapetanovom i jezeru Manito, kao i po manastiru Morači. U sećanje mi se posebno urezala sloboda koju sam uživao kod svoje bake Sofije. U tako lepom i inspirativnom ambijentu za odrastanje, od malih nogu sam naučio da odluke, naročito one važne, donosim sam i da uvek imam veru u sebe. Čak i u trenucima kada mi je samopouzdanje iz ovog ili onog razloga poljuljano – započinje Andrija Milošević razgovor za MOZZART Sport u ekskluzivnom ambijentu MOZZART Spejsa na Obilićevom vencu.
Jedna od ključnih odluka svakako se odnosila na bavljenje glumačkim poslom. Šta te je opredelilo u pravcu dasaka koje život znače?
- Ljubav prema filmskoj umetnosti sasvim nenadano je došla u moj život i to zahvaljujući porodičnom prijatelju koji je jednog dana ušao u našu kuću s video-rekorderom u rukama. Od tog trenutka, pa sve do danas, film je ostao moja velika ljubav. Jedino što sad u filmovima uživam isključivo u bioskopu, jer se samo tamo može imati pravi doživljaj.
Diplomirao si na cetinjskoj akademiji u klasi Bore Šćepanovića. Po čemu pamtiš njegova predavanja?
- To su najdivniji dani mog života. Bora je postao moj drugi otac, moj duhovni vođa. Svemu me je učio. I zanatu i životu. On je pravi primer čoveka koji shvata u kakvom svetu živimo i na koji način se moramo prilagoditi ovom veku. Da nije bilo njega, ko zna gde bih završio.
Kada si pomislio da si prevazišao podgoričku pozorišnu scenu i odlučio se za selidbu u Beograd?
- Bilo je to u trenutku kada sam shvatio da sam gladan novih izazova. Radio sam zaista mnogo u Crnoj Gori. Mnogo i kvalitetno i to sa izuzetnim glumcima, kako s onim crnogorskim, tako i s najvećim jugoslovenskim legendama od kojih sam naučio dosta toga.

Jesi li se brzo snašao u prestonici kada si se ispeo Balkanskom ulicom do Terazija?
- Na početku nije bilo lako. Događalo se da ostanem bez dinara. Srećom, oko sebe sam uvek imao neke dobre ljude. Na primer, kolega Nenad Jezdić me je jednom prilikom nahranio, Svetozar Cvetković mi je dao šansu u Ateljeu 212, a Goran Jeftić mi je našao posao na crtanim filmovima. Naime, pozajmljivali smo glasove nekim kengurima. I preživeo sam. Kasnije sam shvatio da sam takve ljude svojim radom i ponašanjem i zaslužio. Na kraju krajeva, Milan Karadžić je preuzeo ulogu koju je pre njega imao Bora Šćepanović. Prihvatio me kao svog sina i ja sam mu uzvratio dobrim ulogama.
Šta je odlučujuće uticalo na to da se u žestokoj konkurenciji svrstaš u red najtraženijih srpskih glumaca?
- Nametnuo sam se svojom nenametljivošću! Nikada nisam bio alav, radio sam zbog ljubavi prema poslu i zarad preživljavanja. Iz tog razloga sam koristio sve šanse do maksimuma.
Koga naročito poštuješ od kolega, ko je na tebe ostavio najjači utisak?
- Pokojni Ljuba Tadić je zaista bio velika legenda. Imao sam priliku da igram s njim u „Gorskom vijencu“. Bio je tada star, noge su ga izdavale, teško je disao, a ruke su mu drhtale. Uprkos svemu, tačno je govorio tekst i na sceni bio uspravan poput bora. Fascinirala me ta njegova fanatična želja da do kraja bude glumac. Da tako i umre. To je naš usud ili sreća, ko to zna.
Jesi li u startu prihvatio ponudu producenata „Survajvera“ da budeš voditelj ili si malo vagao?
- Sve se odigralo slučajno i veoma brzo. Samo su me pozvali telefonom i u veoma kratkom roku sam se našao u Panami. U jednom trenutku, tamo, na licu mesta, upitao sam se šta mi je sve to trebalo. Odmah mi je postalo jasno, jer sam uvideo kako je to bio moj put, logičan sled mog života. Morao sam propatiti taj šou, zajedno s divnim, mladim, pametnim i kreativnim ljudima koje sam tamo upoznao.
Uporedi prvi i drugi serijal, šta im je zajednički imenitelj, a po čemu se razlikuju?
- Druga sezona je bila mnogo bolja, zanimljivija, uzbudljivija. Kao tim smo bili drskiji, snažniji, pametniji i iskusniji za jednu sezonu. Nema mnogo toga zajedničkog između prve i druge sezone, sem televizije koja ih je prikazivala.
Da li je na filipinskom ostrvu možda bilo dramatičnih situacija koje gledaoci nisu imali mogućnost da vide?
- Svi su sve već saznali. A ono što nisu, verovatno i ne treba da saznaju.
Pošto si i sam fizički dobro spreman, jesi li u pojedinim trenucima poželeo da si među takmičarima?
- Nisam, bilo mi je zanimljivije da istražujem mesta u kojima sam boravio.
Egzotični predeli kao da su ti suđeni. Pre izvesnog vremena se pojavila informacija da putuješ u Južnu Ameriku, tačnije Argentinu, na snimanje jedne latino serije...
- Seriju neću da snimam, ali ću ipak ići u Buenos Ajres, pa šta mi bog da.
Javna je tajna kako planiraš da se publici predstaviš i kao pevač. Kako si došao na ideju o snimanju CD-a i kakve pesme će se na njemu naći?
- Muzika je moj život, a moji najbolji drugovi su uspešni muzičari, vrsni kreativci. U druženju s njima jednostavno sam osetio potrebu da se izrazim i kroz pesmu. Tražim pravu formu, tražim nešto što će biti bezobrazno i u isto vreme iskreno. Eto, takva će biti moja muzika.
U kojim predstavama trenutno igraš i koje projekte imaš u najavi?
- U poslednje vreme sam najviše posvećen turneji sa šouom „Pevaj, brate“, koji je uveliko premašio cifru od 50.000 gledalaca. Bez lažne skromnosti, zaista smo postigli ogroman uspeh. Član sam pozorišta „Boško Buha“, čija je večernja scena uvek rasprodata, tako da s poslovne strane mogu biti zadovoljan u punoj meri. Upravo sam otvorio i producentsku firmu „Avangarda production“, pa sam u fazi smišljanja nekih svojih televizijskih i filmskih programa. Sve u svemu, zanimljivo mi je, rada se ne bojim, a pregaocu i bog pomaže.
Imaš li omiljene kafiće i restorane u koje s vremena na vreme obavezno navratiš?
- Volim sve dobre restorane i idem svuda gde je prijatna atmosfera. Privlače me nova mesta i uvek tražim nešto bolje ili gore, kako kad, a-ha-ha… Uglavnom, najopuštenije se osećam u okruženju prijatelja. Klubove sve više
izbegavam, godine valjda čine svoje. Omiljeni lokal trenutno mi je „Mima bar“.
Možeš li da zamisliš neku finu terevenku bez narodnjaka i koje pesme su ti favoriti?
- Terevenku ne mogu da zamislim samo bez dobrog društva, a za muziku ćemo lako. Pesma nas je održala, njojzi hvala! Volim da slušam sve muzičke žanrove. Počev od Bitlsa, pa do Tome Zdravkovića.
Trenirao si fudbal u Sutjesci. Na kojoj poziciji si igrao i zašto si u datom trenutku pomislio da ćeš biti bolji glumac nego fudbaler?
- Igrao sam na sredini terena i bio sam vrlo srećan dok sam trenirao fudbal. Međutim, kasnije me život jednostavno povukao u drugom smeru i ja sam postao ono što je trebalo da postanem.
Da li se se nekad pokajao zbog izbora koji si napravio?
- Ne, nisam se nikada pokajao što sam se odrekao fudbalske karijere. Danas je vrhunski sport postao nehuman, neretko je i u službi kriminala, tako da ne bih bio u koži našim fudbalerima. Kad vidim u kakvom oni okruženju rade i treniraju, divim im se kako su uopšte normalni.
Šta misliš o našoj ligi?
- Ništa dobro. Liga nam je katastrofalna, jer nam je i privreda katastrofalna. Isto takva nam je i kultura, i to iz jednostavnog razloga što jedno drugo sve povlači. Svi mi, umetnici, sportisti, kao i svi ostali koji zavise od dobrog standarda naših radnika i dobrog poslovanja naših fabrika, danas smo u veoma teškom položaju. Imati uspeh u ovakvim uslovima za mene je herojski čin.
Jesi li navijač Crvene zvezde ili Partizana?
- Od malena sam navijao za Crvenu zvezdu, iako su svi u mojoj familiji navijali za Partizan. Moram da istaknem kako sam ja onaj liberalni tip navijača. Naime, navijam za sve naše klubove kad se pojave na evropskoj sceni. Dakle, navijam za naše. Međutim, s velikim brojem ovdašnjih navijača nije takav slučaj.

Praktikuješ li povremene odlaske na stadion ili košarkašku halu?
- Da, uvek kada imam dovoljno slobodnog vremena, idem na Marakanu.
Gajiš li nadu da će naša fudbalska reprezentacija posle dužeg vremena konačno ostvariti dobar plasman na Mundijalu?
- Siguran sam da će proći veoma dobro i da će poklonici fudbala u našoj zemlji biti ponosni na njih. Imamo odličnu ekipu, s pravim momcima i nemam nikakvih sumnji u njihovo znanje i srce. Gledao sam skoro sve utakmice u kvalifikacijama. Toliko radosti odavno neki naš tim nije doneo gledaocima prisutnim na tribinama i pored televizora – zaključio je Andrija Milošević.
PERASOVIĆ SPOZNAO SUŠTINU OVOZEMALJSKOG ŽIVOTA
Pod taze utiskom fenomenalnog projektila koji je nepun sekund pre kraja finalnog meča NLB lige s Cibonom ispalio košarkaš Partizana Dušan Kecman, Andrija Milošević je kao iz topa odgovorio na pitanje u koži kojeg sportiste bi proveo neko vreme.
- Bio bih dve sekunde u koži gospodina Velimira Perasovića, trenera Cibone. Mislim da bih u te dve sekunde, na samom isteku utakmice i sekund posle njenog završetka, spoznao suštinu ovozemaljskog života.
POGLEDAJ DOM SVOJ, ANĐELE
Harizmatični Nikšićanin posao od koga živi radi na najbolji mogući način i pri tom se nimalo ne zanosi nus-proizvodima zvanim popularnost i slava.
- Čitava ta priča o slavi kod nas je malo preuveličana. Ko je imalo obrazovan i realan, zna i jasno mu je gde i kako živimo. Naravno da mi je drago što me publika voli, jer bez nje ne bih postojao kao umetnik. Ali, posle svih pohvala, samo je znanje ono što nam ostaje, samo je naša normalna svest ono što nas održava.
izvor :
Pozorište Boško Buha Beograd
Atelje 212 Beograd
PRVA Srpska Televizija Beograd
Pink media group doo Beograd
Stepanović & Šipka Beograd

Serbia Edition
Serbische Ausgabe
Izdanje BiH
Izdanje Crna Gora