NavMenu

Internacionalni simpozijum skulpture u terakoti u Kikindi

Izvor: Radar Utorak, 05.08.2025. 14:39
Komentari
Podeli
(Foto: Shutterstock/Nenad Nedomacki)
"Vajarski raj", "san svakog skulptora na planeti", "čudesno mesto", samo su neki od stilizovanih epiteta kojim umetnici opisuju Internacionalni simpozijum skulpture u terakoti velikog formata Terra u Kikindi, čije je 44. izdanje upravo završeno.

Za njim je ostalo još šest monumentalnih radova u glini, dopunjujući kolekciju od više od 1.000 skulptura velikog formata, koja pripada Muzeju Terra, odnosno Gradu Kikinda, kao osnivaču krovne ustanove, Centra za likovnu i primenjenu umetnost Terra. Tako posredno pripadajući svim građanima Srbije.

Uprkos toj činjenici, kao i faktu da je Kikinda zahvaljujući Terri upisana na kulturnu mapu sveta, ova ustanova nije dobila ni "žute banke" od države i Pokrajine, na brojnim ovogodišnjim konkursima.

Taj presedan u pružanju finansijske potpore od strane nadležnih, lako se da povezati s podrškom studentskom bojkotu, još 25. januara, kada su obustavljeni svi tamošnji izložbeni programi. A oni su tek najvidljiviji deo svega onog čime se zaposleni (i volonteri) bave da bi održali reputaciju te prestižne institucije.


Spoznaja o sebi iz - zemlje

Po sličnom principu funkcioniše i sam simpozijum, iziskujući mnogo napora oko organizacije vajarske kolonije, koja svakog jula okuplja od pet do osam eminentnih umetnika gotovo pola veka. Zastoja nije bilo ni tokom godina sankcija, ratova, bombardovanja, korone: Terra je odolevala kao svetionik u političkim i drugim nepogodama.


Upravi Terre, s direktorom Aleksandrom Lipovanom na čelu, činilo se nedopustivim da prekine kontinuitet ovog okupljanja, prevashodno edukativnog karaktera, jer se tu mnogo toga "nauči o sebi, od same zemlje", kako je voleo da kaže inicijator celog projekta i direktor Terre, punu 41 godinu, vajar Slobodan Kojić, i sam Kikinđanin.

Organizacioni tim simpozijuma potrudio se da na sredstva dobijena od Grada, namakne dovoljno novca od donatora da sve funkcioniše neometano.

- Nije to ništa novo, i Kojić je mnogo toga uradio na pogon sopstvenog entuzijazma, i entuzijazma ljudi koji su duboko verovali u značaj Terre. Postignut je dogovor s Fabrikom crepa "Toza Marković" da simpozijumu ustupi jedan pogon, a potom i da lokalne vlasti od vojske otkupe i obnove bivšu konjušnicu, gde je smešten naš muzej - objašnjava Lipovan.

Po usahloj travi, zbog nesnosne vrućine, gizde se davno ispečeni radovi umetnika, koji nisu stali u muzejsku postavku. Rumene se objekti od cigle, dok hlad zaposeda atrijum studija, pod drvenom nadstrešnicom, i "strehom" od puzavica.

U radnoj atmosferi ipak nema napetosti, jer se sinergija stvorila već prilikom upoznavanja umetnika i tima Terre. Klasična muzika iz zvučnika pravi harmoniju sa šapatom prisutnih, posvećenih završnici procesa vajanja.


Od sećanje na đake do glagoljice

Većina skoro pa gotovih radova, gabarita još većeg od uobičajenog, pokrivena je čaršavima, jer oni moraju da se suše postepeno kako ne bi popucali.

Našu radoznalost mami šuma u tkanine ušuškanih stubova, ispostaviće se - materijalizovanog pijeteta prema poginulim đacima iz OŠ "Vladislav Ribnikar". A dela Uroša Ušćebrka!

I sam bivši učenik ove škole (a sada predavač na Univerzitetu Verakruzana u Meksiku), Ušćebrk postradale mališane vidi kao drveće koje nikad neće dostići svoj puni stas.

Britanski umetnik Dezmond Bret za sebe kaže da je "improvizator", i da je stoga u Terru došao "nepripremljen". Glina je za njega do sada bila "tranzitorni medijum", pa mu je ovo vatreno krštenje na polju terakote.

I njegov neposredni komšija, Ansi Taulu iz Finske, ima megalomanske zamisli, da izgradi fabriku osa. U građenju pozamašnog rada, nalik čudnovatoj svemirskoj stanici, pomažu mu dvoje prijatelja, Finaca, koji su pronašli "idealni aranžman da provedu godišnji odmor u zemlji u koju inače možda nikad ne bi došli".

Kolektivnost učinka karakteristika je i rada Milene Milosavljević, koja živi i stvara u Nemačkoj, iako alumnista FLU u Beogradu. I ona ispravlja nepravdu, ali ne prema osama, već prema ženama i drugim "žrtvama sistema" praveći instalaciju Eva 24/7.

U jednom kraju ateljea, marljiv je hrvatski umetnik stare garde, Petar Barišić. Njegov fokus je na glagoljici, prvom pismu među Slovenima zapadne provenijencije.


Fotografije:
Opis:
Otvaranjem Muzeja „Terra” u Kikindi decembra 2017. godine u nekadašnjoj zgradi manježa kikindske kasarne, ostvarena je višedecenijska želja i plan pokretača Internacionalnog simpozijuma skulptura u terakoti „Terra” da se vajarski radovi trajno prezentuju u gradu u kojem su nastali.

Na inicijativu osnivača Internacionalnog simpozijuma skulptura u terakoti velikog formata „Terra”, profesora i akademskog vajara Slobodana Kojića, kikindska opština od Vojske Srbije otkupila je staru kasarnu, promenila joj namenu[1] i predala je Centru „Terra” za Muzej. Za adaptaciju zgrade manježa u muzejsko-galerijski prostor projekat je načinila arhitekta Aranka Blat.

U fundusu “Terre” trenutno se nalazi se oko 1.000 skulptura u tehnici terakote. (terra.rs)
Vidi sve
Komentari
Vaš komentar
Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, investicione projekte, grantove i pravnu regulativu.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.