Neophodna sertifikacija sadnog materijala voća
Ponedeljak, 15.08.2016.
15:06
Rasadnici se, po samoj svojoj prirodi, među različitim sektorima koji čine lanac proizvodnje voća, uvek povezuju sa inovacijama. Rado prihvataju i uvode nove proizvode i rešenja za voćare. Ta sklonost ka inovativnosti se često smatra dobrim parametrom za definisanje stepena razvoja čitavog poljoprivrednog sektora jedne zemlje, ali i njene sposobnosti da se pojavi i afirmiše na međunarodnoj sceni. Italija se, tako gledano, nalazi među vodećim evropskim i svetskim akterima, i može se pohvaliti veoma jakim sektorom rasadnika.
Italijanski voćni rasadnici "hrane" nacionalni lanac koji se može pohvaliti velikim brojem rekorda za obim i vrednost proizvodnje. Kada je reč o vrednosti domaće proizvodnje voća i povrća, ona se procenjuje na 12,8 milijardi evra, od kojih 4,5 milijarde predstavlja udeo izvoza, a to je 13% celokupnog agro-prehrambenog izvoza koji iznosi 35 milijardi evra. Već same ove brojke puno govore i svedoče koliki je strateški značaj jakih i efikasnih rasadnika za fundamentalnu ulogu koju imaju u kontekstu cele voćarske industrije i njenog udela u italijanskom izvozu.
U to su mogli da se uvere i srpski voćari i vlasnici rasadnika na nedavno održanom Međunarodnom sajmu poljoprivrede u Novom Sadu, na kome je Italija bila zemlja domaćin, i na kome su učestvovali firme-rasadnici: Geoplant Vivai, čija delatnost obuhvata proizvodnju voćnih sadnica, pre svega zasada jagoda, ali i jabuka, trešnja, kajsija, kruška, šljiva i breskva; Macanti Vivai, koji od 1991. godine proizvodi isključivo bezvirusni sadni materijal i isključivo sadnice krušaka i jabuka, i Dalmonte Vivai, deo voćarskog gazdinstva starog više od veka, inače specijalizovan rasadnik koji odabira, proizvodi, kontroliše, prodaje i obavlja konsalting.
Sertifikacija sadnica
U Italiji, programi sertifikacije počeli su da se razvijaju na regionalnom nivou osamdesetih godina prošlog veka. Krajem te decenije uvedena je dobrovoljna sertifikacija na regionalnom nivou, koja je sa nacionalnog samo organizaciono "nadgledana". Evolucija zakonodavstva EU sa uspostavljanjem pasoša za bilje i standarda kvaliteta - C.A.C. (Conformitas Agraria Communitatis), zatim ustavne promena u Italiji 2001. godine, pojava novih štetočina, i nove tehnološke dijagnostičke metode - sve je to ukazivalo na potrebu uvođenja nacionalnog sistema sertifikacije. Danas, gotovo 15 godina kasnije, oko dobrovoljnog programa sertifikacije ipak ima još dosta posla, osim kada su u pitanju fitosanitarne krize koje po pravilu mobilišu sve aktere u zemlji.
Kompletan sadržaj Specijalnog izdanja "Italija-zemlja partner: Kada je hrana životni stil" možete pročitati OVDE.
Novi Sad

Serbia Edition
Serbische Ausgabe
Izdanje BiH
Izdanje Crna Gora