Arsen Dedić - Povratak velikana u Beograd

Nismo ni sumnjali, Arsen Dedić se ponovo ukazao na mestu gde je davne 1963. održao svoj prvi veliki solistički koncert, u dvorani beogradskog Doma sindikata. Da pokaže kako je iznad svih koji su u vreme raspada bivše Jugoslavije odaslali otrovne strele prema njemu i njegovoj porodici i sa Gabi Novak i sinom Matijom pokaže vlastitu veličinu. Koncert je bio za nezaborav, ali ostalo je sećanje na uludo protraćeno vreme (Arsen, s razlogom, nije pevao u Beogradu punih 16 godina), ratni period tokom kojeg se nismo viđali. Bilo je kao u pesmi: "Mojim su imenom samo najhrabriji krstili svoje dječake", rekao bi pesnik, kompozitor, pevač, autor pozorišne i filmske muzike, vlasnik impozantnog broja ploča i zbirki pesama, među kojima je i veličanstvena "Brod u boci", svojevrsna himna ljubavi, slobodi, duhu. Prodata u 60 hiljada primeraka, knjiga u kojoj je, zabeležiće Veselko Tenžera, Arsen "pronašao formulu nove osećajnosti; gdje su se plodotvorno doticali tišina pjesničke imaginacije i buka estrade".

Arsen Dedić je pre svega pesnik i šansonjer, pojavio se na estradi dok su, zapisao je njegov lucidni hagiograf Igor Mandić, "na obzorju već brujale električne gitare", da uspostavi nove, nedosegnute standarde u onome što šansona jeste - autorska pesma. Rođen 1938. u Šibeniku, otac Jovo Dedić bio je trgovac i muzičar u vatrogasnom orkestru, oženjen je Gabrijelom Gabi Novak, vrhunskom umetnicom koja je, takođe, obeležila jugoslovensku zabavnu muziku, ima sina Matiju i kći Sandru (iz prvog braka). Završio je Muzičku akademiju u Zagrebu, odsek flauta. Deo biografije, možda i ključni, je u poeziji, kao i odgovor na pitanje šta je potrebno za dobru pesmu:"Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo/more pod nogama i ‘hvala bogu, stigli smo’/kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti/’Slobodna Dalmacija’ i slika u novčaniku/potrebni su mi da nešto kažem/ da jedan osjećaj na nejasnom putu/privedem kraju"(Rodoljubna pjesma, Brod u boci, Znanje, Zagreb 1988).

"Reci da li ćeš noćas/ moći ostavit sve/svoju kuću, navike, ljude/ i poći, a ne znati gdje". Da, nezaboravna "Moderato cantabile" (umereno raspevano) iz 1969. U filmu je od 1969. i "Višnje na Tašmajdanu" Stoleta Jankovića (sporedna uloga), a na velika vrata jugoslovenske kinematografije ulazi 1973, muzikom; pamtimo teme iz "Vlaka u snijegu", "Paklenog otoka", Pjevam danju, pjevam noću", a ko bi zaboravio "Vlakom prema jugu".