Melanija Pavlović, generalna menadžerka, JAF – Lijepa arhitektura i dobri materijali, puzzle našeg svijeta

Estetski materijalizam: formula umjetnosti arhitekture, svedena na realnu stvarnost - to su kockice, puzzle našeg svijeta - jer, sve što vidimo oko sebe, od čega je složen naš grad, naša kuća i u njoj naša spavaća soba, salon, bilo je nekad u nekoj prodavnici: neko je to kupio i ugradio, a neko drugi je, prije toga, nudio. I tako je, u beskonačnom odnosu te dvije strane, u igri razmjene materijala, nastao opipljivi svijet nama znan.

Arhitekta i poslovna žena po obrazovanju i po pozivu, Melanija Pavlović, neposredan je stvaralac ove kreativne smjese naše zbilje. Ona je generalna menadžerka kompanije JAF u Srbiji, jednog od vodećih uvoznika i distributera pločastih materijala i drvne građe, firme koja snabdijeva naše proizvođače namještaja i građevinarstvo. To možda ne zvuči pompezno kao gradnja prvog srpsko-kineskog satelita, ali zapravo utiče na naše okruženje u mjeri neslućenoj dok čovjek prolazi kraj JAF-ovih hala u industrijskoj zoni Nove Pazove. Projektanti i dobavljači: tu mora da postoji neka povratna sprega, svepokrećuća. Ako se vratimo dvadesetak godina u blisku prošlost, vidimo siromaštvo – materijala, a duha? - svuda se postavljaju demit ili alubond fasade: trećeg onda ne bi. Arhitektura je potom, ipak, napredovala – šta god govorili - ali to arhitekte nisu mogle same. Njihova kreativna igra tražila je, i tražiće vazda, dobar materijal.

O tome kako zaista funkcioniše ova estetska poluga razvoja i napretka, govori nam arh. Pavlović:

- Arhitekte su znatiželjne, tokom godina rade na sebi, edukuju se: posjećuju sajmove, traže nove materijale. Ove godine, i ja sam, na primjer, bila u Milanu, na Salone Del Mobile, i nisam, naravno, jedina. To je najveći sajam namještaja i dizajna, a Italijani su i dalje u tome neprevaziđeni. Neminovno je da arhitekta stalno traži nove materijale. Kao trgovci, kao neko ko zna da mora da se bori za svoje mjesto na tržištu, mi se takođe neprestano trudimo da nove materijale uvrstimo u ponudu.

Kada bi, dakle, čovjek ušao u nov, dobro opremljen beogradski stan, šta bi tamo sve mogao da nađe, a da dolazi iz Nove Pazove? – pitamo sagovornicu, i ona odgovara, ponosna:

- Dosta toga, zapravo! Na primjer, mogao bi da hoda po kvalitetnom parketu ili po SPC vinil podnim oblogama. Mogao bi, dalje, naći sve kuhinjske materijale: frontove, univer, okove, radnu ploču. Takođe i neku od zidnih ili plafonskih obloga sada modernih, mogao bi, dalje, u tom stanu biti sto čija je ploča izrađena od kompakta ili od nekog masiva, a to sve mi imamo... Dakle, svaša nešto.

I tokom prilaska zgradi, nekoj savremenoj, iz novogradnje, proizvodi iz ponude JAF-a su lako uočljivi: prije svega, to je lice građevine. Ventilirajuće fasade, koje daju vazduhu da kruži, sprečavaju vlagu i štede energiju, postavljaju se sa potkonstrukcijom, metalnom, i to sve ovdje, sa završnim slojem od kompakt ploče, u show-roomu JAF-a nude kupcima. Čovjek može da zamisli: kako bi izgledao njegov brutalistički blok, go i sirov beton, da se presvuče ovim pločama, izloženim kao haljine u butiku, u različitim tonovima, i nije li to onda prodavnica mašte? A šta je, zapravo, kompakt ploča? Materijal zgusnut iz najmanje 150 listova papira pod pritiskom. Tvorci materijala razvili su inovativne postupke, samo je mašta granica. Reklo bi se, na oko i na kuckanje, da je to, jednostavno, drvo. Pa i jeste. I fasada JAF-a je njima obložena pločama, to je trend godinama, i odsad ćemo znati, kad vidimo zgradu u tim, "drvenim" tonovima, da su to kompakt ploče. Ponešto čovjek uči dok je živ… kao arhitekta (a uz to je i svaki Srbin pomalo arhitekta).

- Tu su, još, fasadne fibercementne ploče, koje su, isto tako, sada trend, aktuelan. Gotova vrata nemamo u ponudi, međutim, snabdijevamo najveće proizvodnjaće vrata u Srbiji. Nudimo, takođe, i termo-tretirano drvo, Lunawood, veoma atraktivno, od finskog proizvođača, što se dosta koristi za vikendice i kuće na planinama. Takvo drvo posebno je obrađeno da može da izdrži i najviše i najniže temperature, sprečava prodor buba i moljaca, a može da bude u različitim bojama.

Pločasti materijali su kor biznis kompanije, a pločast materijal je svuda pod nebom, spolja i iznutra, na suncu i u pećini, mahom ravan, osim onog najvećeg, iz kojeg materijali ističu. Ali baš materijali, stari i novi, čine razliku, opipljivu. Materijali napreduju sa dizajnom. Naša velika lopta krije u sebi još mogućnosti, tehnologija ih koristi. A kada se novonastale ploče rasporede i manje ili više iskrive, zaoble, iz njihovih zlatnih presjeka ističu novi oblici, kreacija.

- Tako smo, recimo, nedavno uveli kvarc kao materijal za kuhinjske radne ploče, imamo i corian, materijal za laboratorije, za bolnice, u skladu sa HCCP standardom, zbog čega se i koristi, iako je cjenovno "jači". Od njega, takođe, mogu da se prave i fasade, da to bude spoljašnji materijal na lokalima, izlozima. Od coriana se izrađuju i radne ploče u javnim toaletima, a sanitarne kabine u njima, u nekom tržnom centru, ili u poslovnoj zgradi, od kompakta. Ako bismo htjeli da izdvojimo ono što se najvše primjenjuje, svakako, to je oplemenjena iverica, kada pravimo kuhinju ili plakar, ili kupatilski namještaj, tu su šperploče, pa medijapani koji su leđa namještaja, a mi smo specifični po furniru. I arhitekte i dizajneri, i pravi poznavaoci namještaja koriste drvo u enterijeru, i koriste furnir. Njega presujemo na mediapan, i dobijamo frontove nameštaja, a koristimo ga i za zidne obloge u enterijeru.

Ono u šta gledamo, po čemu hodamo, na čemu obedujemo, to što nam čuva toplotu – sve su to pločasti materijali. Od JAF-a, tako, kupuju proizvođači namještaja, stolari, arhitekte, dizajneri, građevinske firme. Kada je naša sagovornica 2019. preuzela firmu, njen promet je dosezao do 10 miliona evra za godinu: prošlu godinu je završila sa obimom od 19,4 miliona. To je bezmalo 100% porasta - ozbiljne cifre. Kako se Melanija Pavlović, kao arhitekta, našla u ovom materijalnom kosmosu novca, bilansa - rata za tržište – jer to je kapitalizam, i rasti se mora, stalno, nema stagnacije ni zarad uživanja u ljepoti - što nam, među, ostalim, daje, stalno, nove i nove materijale - kako je ušla u to?

Išla je, kaže, putem kojim se, najvjerovatnije, teže ide: prvo je završila fakultet, dobila dvoje djece, pa je počela da radi, i u nekom trenutku našla se u marketingu i u trgovini - u firmama za prodaju različitih materijala.

- I nisam se vratila ni u projektovanje, ni u urbanizam, nego sam krenula svojim putem i to mi se dopalo. Ja sam komunikativna, smatrala sam, i dobar trgovac. Ambiciozna sam po prirodi, osim što sam radoznala kao i svaki arhitekta, i vjerovala sam da ću jednog dana biti veliki direktor. Shvatila sam, međutim, da ne mogu dalje bez odgovarajuće škole: stalno sam slušala: "Pa ti si arhitekta, pa vi ste sanjari", a u stvarnosti sam već bila u čistom biznisu, u ciframa, u prodaji, u profakturama i otpremnicama, uvoz, izvoz... I onda sam riješila da upišem MBA, master studije, završila ih i posle toga se karijera ubrzala. Radila sam za strane kompanjije, a oni vas lako izdvoje kao nekoga ko ima inženjerski fakultet, plus MBA. Bitno im je da umiješ da čitaš cifre, da pripremiš budžet.

Melanija Pavlović je, tako, kroz dvije kompanije, već 11. godinu na poziciji CEO-a. JAF u Srbiji je preuzela 2019. i vremenom se, kao i privreda u cjelini, susrela sa jatom crnih labudova (u menadžerskom žargonu: black swans): tek što je preuzela firmu i završila prvi budžet, kineski slijepi miševi su se, kazaše, otrgli kontroli, a svakako su se otrgale milimetarske čestice, mikromaterijal mali ali smrtonosan, i svijet je zarobila pandemija koronavirusa. Ali firma se održala, isplaćivala plate na vrijeme, uzela pomoć od države, vratila državi pare - i taman kada je plućima ponovo udahnula vazduh, izbija rat u Ukrajini…

- Teška je struka i projektovanje, osnovni posao arhitekte, veoma odgovorna, teško je i izvođanje, a teško je biti i u trgovini građevinskim materijalima – govori direktorka srpskog ogranka kompanije JAF. - Kao prvo, morate da pronađete dobrog dobavljača, drugo, vi garantujete nekome da ste mu prodali kvalitetan materijal, odnosno, ono što je navedeno u tehničkom listu, jer, u slučaju reklamacije, neće investitor ili izvođač ići da se raspravlja sa fabrikom u Turskoj, u Belgiji, nego će doći kod mene sa pitanjem: "Šta ste nam ovo prodali?" I: "Šta si nam ovo prodala?!" O, da, odmah smo smo na "ti". Umjela sam i inače da kažem:

- Možemo da radimo, ako mi ne kažeš čarobnu rečenicu "ko ti je ovo radio?"…

A to vam kaže i keramičar, i hidroizolater, i zubar… - podsjeća nas.

Svojom biznis-nadgradnjom arhitekture je, dodaje, zadovoljna, voli izazove, a svake godine se javljaju novi, i nisu samo vanredni izazovi zahtjevni: treba pripremiti budžet za sledeću godinu, a ovih dana se, eto, radi i na strategiji razvoja firme za period od 2027. do 2031.

- I, dakle, treba napraviti strategiju i za Novu Pazovu, i za Niš, i za cijelu Srbiju, onda, valja nam uvesti nove proizvode, i sve ostalo. Ali je interesantno, i ništa ne bih mijenjala. Ja sam kreativna, Arhitektonski fakultet u Beogradu sam upisala s desetkom iz crtanja. Teška je bila škola, ne kao sad, jer mi smo studirali pet godina, a prve dvije godine samo što nismo spavali na fakultetu, dođete u 8 ujutru, izađete u 10 uveče. A sad, tamo nemaju slobodno crtanje za prijemni, polažu neki test opšte kuture, sve virtuelno, u softveru, dok smo mi bili stara šljakerska škola koja je završila arhitekturu, onako kako su i građevinci završili svoj fakultet.

I može se, zaista, među našim vodećim arhitektama čuti da njihova bivša škola ne nudi više, u dovoljnoj mjeri, klasično inženjersko znanje…

- To je, baš, šteta. Fakultet sam upisala 1990. i učila dva semestra betonske konstrukcije, imali smo matematiku, nacrtnu geometriju, prostorno planiranje, konstruktivne sisteme, drvene, metalne konstrukcije četiri semestra. Izašla sam sa studija kao inženjer, danas sam u stanju da napravim kuću, prošla sam i kroz materijale, upoznala se sa aditivima za beton, sa armaturom, sa hidroizolacijom, sa velikim brojem projekata po Beogradu, sa sistemskim rješenjima za bazene, ne znam s čime sve ne, a studenti koji sada izađu sa fakulteta, pa - neće svi biti dizajneri namještaja, i slično. Zgrada beogradskih tehničkih fakulteta, gde su u prizemlju elektroinženjeri, građevina na prvom a arhitektura na drugom spratu, to je institucija.

Mlade beogradske arhitekte je, rekli bismo, neko riješio da dematerijalizuje.

Slaže se arh. Pavlović, međutim, da je arhitektura u Srbiji – ono što se vidi - bolja nego prije, ali i smatra da ta – njena – struka nije dovoljno cijenjena: danas su svi pametniji, svi misle da znaju posao arhitekte (mi u redakciji eKapije sa ostalim redakcijama možemo sa svoje strane da potvrdimo da je takav odnos društva i prema novinarima) pa i žene investitora. A to je veoma teška i odgovorna struka (arhitektura, uz dužno poštovanje bračnih drugova investitora). Jedan naš poznati arhitekta govorio nam je ranije o svojim problemima na gradnji Ekspa, da su njegova rješenja graditelji htjeli da zaobiđu, da bi napravili kako im odgovara: jednostavnije, jeftinije…

- Da, mi arhitekte tu, onda, "guramo" svoje – kaže nam arh. Pavlović i pokazuje fajnlajn furnir posebne finoće – ime kaže dovoljno o kakvoj je izradi riječ – koji je otišao za Ekspo.

Investitori, ovi aktuelni, iz našeg vremena, ipak često imaju razumeijvanja za sugestije arhitekata, a mnogo obogaćena lepeza izbora materijala nego ranije otvara i njima neke vidike. A i lakše se proda lijep stan u lijepoj zgradi. Ali, bure-voda- majstori… šta je sa kvalitetom?

- Dosta radimo i sa investitorima. Ako je riječ o fasadi, na primjer, arhitekta može da predloži i dekor, i sistem fasade, ali na kraju ipak investitor presiječe. Nekad, čak, postoji i trougao: investitor-izvođač-arhitekta, nekad je izvođač taj koji garantuje za materijal i predloži rešenje. Postoje investitori koji žele, recimo, parket od hiljadu evra po kvadratnom metru, ali ima i suprotnih slučajeva i meni je nejasno, na primjer, zašto neko drastično srozava kvalitet parketa, dok cijena kvadratnog metra stana postojano raste. Taj parket ne mijenjamo svaki dan. A plati sigurnosna vrata 2.000 evra, dok traži parket od 18 evra po kvadratu.

Treba reći da u JAF-u imaju i kompozitni podni materijal, za posao i za kuću, za koji tvrde da je mnogo otporniji od parketa: SPC Vinil. Bolje izgleda od laminata, a laičko oko bi poverovalo na riječ da gleda u parket. Prolivena voda mu ne može ništa, a trpi i podno grijanje.

JAF u Novoj Pazovi kraj Beograda ima i proizvodni prostor. To je austrijska kompanija – gazde su iz malog mjesta u okolini Beča – i može se reći da pokriva logična tržišta, dio Evrope u kojem su aktivne, recimo, austrijske banke i osiguravajuća društva. Ali gdje su granice? U Srbiji je, konačno, pređen Rubikon, ili tjesnaci na Moravskoj dolini: otvoren je show-room i distributivni centar u Nišu.

- Ja obožavam Niš, toliko sam srećna što smo tamo! – kaže nam Melanija Pavlović, preko svoga dede ukorijenjena u Beloj Palanci, ponosna. - Kada smo otvarali objekat u Nišu, nije bilo lako. Znajući da je jug skromniji, neću reći siromašniji, ali specifičan, bila sam uporna da uspijemo, i zaista, uspijevamo, i rastemo. Prohtjevi su slični kao i ovdje, ima vrhunskih stolara, naročito u Leskovcu, u Vranju, imamo desetak velikih kupaca, i to su ozbiljne kompanije, među njima i Simpo. Cijene su, ipak, na jugu niže, nije lako izboriti se: negdje prolazimo s materijalom, negdje ne, katkad dajemo dodatne rabate, ali je naša prednost show-room od 200 kvadrata, kakav konkurencija nema. Napravili smo mali "bum", nalazimo se na Čamurlijskom putu, to je industrijska zona koja se intezivno razvija. Nismo pogriješili, imamo dolje sedmoro kolega, trend je da pravimo prezentacije i da nam ljudi dolaze u goste. Niš funkcioniše! Smatram da je pogrešna percepcija da dolje nema posla. Imamo toliko kupaca u tom dijelu zemlje koji rade, izvoze, toliko dobrih proizvođača, i malih i srednjih stolarskih radionica, i korporacija sa stranim kapitalom – Italijani su u Vranju, Danci su u Nišu – nije tačno da nema posla i mislim da Nišu tek predstoji razvoj: nekako, imam pozitivnu energiju ka jugu.

Niko, međutim, ni u Nišu ni u Beogradu, još nije pobjegao od dnevnika u pola osam – odnosno od realnosti u njemu, koju su nekad umjeli i da prećute, koliko je bila opasna, i još je. Može li se - kad se hoće - poslovati u uslovima kao da će zauvijek trajati bum gradnje, a biti spreman da već sutra sve stane?

Radeći u jednoj od prethodnih firmi, naša sagovornica je 2009, kao i glavnina građinske operative u Srbiji, bila angažovana na pripremi Univerzijade. Onda je došla kriza, i do 2012. se čitav sektor mučio.

- Bilo je mnogo manje i investitora, i investicija, i nekako… pa, nekako smo i to preživjeli. Uvijek polazim od mjesta gdje je najtanje: ako imamo stolara, ili hidroizolatera, ili keramičara, to je njegovo osnovno zanimanje, i on mora da nađe način kako da radi, da zaradi, i nahrani svoju porodicu. Vratimo se na koronu: sve je bilo zatvoreno, ali svi naši stolari su radili. Tako da sam ja cijelog života realni optimista. A odavno nam situacija nije bila ovako… specifična, neću da kažem teška. Imamo situaciju sa NIS-om, situaciju sa gorivom – hajde što ne znamo da li će ga sutra biti ili ne, nego cijena goriva utiće na kompletno tržište u svim segmentima. Materijal stalno poskupljuje. Univer se, na primjer, pravi od drvenog čipsa, koji se miješa sa ljepkovima, sastavni dio ljepka je urea, a najveći proizvođač uree na svijetu je – Iran, pa je, naravno, urea sad znatno skuplja. Onda, najviše drveta uvozilo se iz Rusije - čuvena ruska šperploča, pa furnir, medijapan – i morali smo se preorijentisati, sada uvozimo iz 22 zemlje svijeta, iz naše matične firme u Austriji, ali i iz Turske, Rumunije, Bosne, Hrvatske, na žalost, Srbija nije bogata hrastom. Ali nema ni dovoljno vozača kamiona, kao ni ostale radne snage – koja stalno poskupljuje. Ja sam, nekako, preponosna na naš narod, i smatram da nas Bog čuva. Mislim da gradnja neće stati, jer neki ljudi se vole, neka djeca se rađaju, neki brakovi se razvode, neki se stanovi prodaju, neki se dijele na pola, uvijek se nešto dešava: ako ne bude rastao Beograd, rašće neki drugi gradovi. Porasle su i Stara i Nova Pazova, ja sam tu sedam godina. Možda će se drugačije raditi, ali da može baš sve da stane, ne vjerujem.

U Srbiji, izvora finansiranja dostupnih ovoj grani privrede, smatra direktorka JAF-a, ima. Kompanija koju zastupa planira i ove godine da investira znatne novce: kupuje nove mašine, proširuje proizvodnju i zapošljava ljude. A plan je, isti, i za sledeću godinu.

- Uprkos svemu što se dešava i globalno i lokalno, smatram da je odlična vijest što jedan strani investitor, konkretno iz Austrije, koja je Srbiji među top pet stranih investitora i sveukupno prijateljska država, nastavlja u našoj zemlji da ulaže, jer, to je dobar pokazatelj da planira ovdje da ostane, a ne da pokupi kofer ako "zagusti". A kredita ima i za domaće firme, sa kojima sam stalno u kontaktu kao i sa stolarima - oni su svi u kreditima. Imaju od države i subvencije za mašine, što nije loše, jer znači da se država brine o ljudima.

A u naše vrijeme, mora neprekidno da se ulaže – u ekologiju. Posle pogonskog goriva, to je najveći izazov upravo na polju materijala, uključujući nevidljive, poput ljepkova, a razni proizvodi slijepljeni su u jedan cirkularni sistem spojenih sudova, kruženja materije iz godine u godinu sve više projektovanog da bude sa sve manjim gubicima.

Moto JAF-a glasi: Drvo je naš svijet.

- Pošto smo uništili prirodu pa i šume, sad bismo da budemo spasioci. Postavljen je cilj da se namještaj reciklira sve više i više. Mnogi od naših dobavljača, tako, počeli su da prodaju reciklirani medijapan ili ivericu. To je u osnovi dobro, ali namještaj rađen prije 30-40 godina u sebi ima neke ljepkove, smole, lakove... i sad to treba reciklirati. A koliko god novca da se uloži u te pogone, ne može baš 100% da se reciklira i kvalitet te nove ploče nije dobar: kada stavljate okove može se desiti da nešto prokliza, da nastane veća rupa, može da zapne neko parčence, stakla ili metala. Onda, proizvođači univera… znate da je univer iverica, dabome?

Potvrđujemo – naša profesija materijalizuje tu politički korektnu, estetizovanu terminologiju.

- Ili se kaže oplemenjena iverica, pošto ima taj melaninski ukrasni papir, pa možete da birate koje boje će vam biti kuhinja. I sada je Evropska unija popoštrila kriterijume, traže se da se nivo formaldehida (sastavni dio lijepka), spusti ispod 0,5%. Mislim da će nas EU, i ne samo EU nego i svet, sve više zbog takvih stvari stezati: cijela industrija moraće vremenom da koristi sve manje materijala sa štetnim sastojcima u sebi.

Dotle, kod nas – Ekspo. Tu ima mnogo posla, i naša sagovornica kaže da su partneri i kupci kompanije JAF odreda angažovani na tom projektu, ka kojem ide, dakle, i ka savskoj ivici sremske ravnice, i materijal ove austrijske firme. Ona očekuje da će posla za građevince biti i posle Ekspa. Razvoj i napredak, kaže, uvijek podržava.

(Fasada od kompakt ploča)

Arh. Melanija Pavlović smatra da ima i moralnu i strukovnu obavezu da pruža podršku i potporu svojim kolegama:

- Trudimo se da budemo prisutni, ne možemo svima da pomognemo, ali pomažemo. Podržavamo i Binu (Beogradsku internacionalnu nedelju arhitekture), i Žensko arhitektonsko društvo, i Društvo arhitekata Beograda. Iako sve firme u principu vole da rade sa arhitektama, smatram da ka struci mora da se preusmjeri i novac. To je minimum što možemo da uradimo.

Glas ide o arhitekturi kao o još jednoj od ženskih profesija – mada poslovi zahtijevajući diplomu redom postaju više-manje to isto, jer populacija vječnih dječaka sve više zaostaje sa školskim kvalifikacijama.

- U šali, kolege iz zgrade tehničkih fakulteta volim da priupitam: Zašto građevinci i elektroinženjeri imaju kriv vrat? A oni će: Kako to mislite? Pa lijepo. Zato što su najljepše žene uvijek bile i ostale na arhitekturi, a mi u zajedničkoj zgradi imamo veliki atrijum pa ste vi mnogo zagledali uvis… Jeste, arhitektura je i dalje u većoj mjeri ženska struka, ali su muškarci, ipak, mnogo uspješniji: oni se lakše izbore za to svoje mjesto, a žene su uvijek nekako "number two". Postoje, međutim, i vrhunske žene-arhitekte, kao i žene koje su u kroz arhitekturu u biznisu, a ne samo projektanti ili izvođači – kaže arh. Melanija Pavlović, poslovna žena, za eKapiju.