Kad platno zamiriše na kafu - Beogradski umjetnik Bojan Đorđević jedini na svijetu slika espresom (FOTO)

Iako je Beograd stavio na svjetsku mapu kafe, pa čak upisao i u Ginisovu knjigu rekorda, izumio jedinstvenu tehniku slikanja espreso kafom, priredio 13 izložbi, a njegove slike krase domove brojnih poznatih ličnosti širom svijeta, za sebe kaže da je tek na početku. Nakon karijere u sportskom novinarstvu, Bojan Đorđević okrenuo se kafi i danas, nakon 10 godina, u svojoj galeriji i kafeteriji na Vračaru, okuplja drage ljude, stalno upoznaje nove i živi svoj san, svoju priču. U svemu tome, kaže, ključna je ljubav - prema kafi, umjetnosti, Beogradu i ljudima.

A kako je sve počelo?

Njegov prvi susret sa novinarstvom i kafom desio se nekako u isto vrijeme. Tako je početkom dvijehiljaditih, kada je počeo da se bavi novinarstvom, upravo kafa bila njegova "prva rubrika".

- U to vrijeme sam slabo pio kafu, domaću zapravo nisam pio uopšte. Kada sam počeo da radim, moj novinarski otac Petar Radojičić mi je prvog dana u redakciji kazao "sine, imaš kuvalo i kafu tamo, riješi to". I to je bila moja prva rubrika. Udarila me i struja nekoliko puta iz tog kuvala, to su moja prva sjećanja i na novinarstvo i na kafu - počinje Bojan priču za eKapiju.

Napominje i da je prvi kapućino popio sa pokojnim drugarom Mihailom Bakićem u drugoj godini srednje škole.

- Iako je kapućino bio katastrofalan, za mene on ima posebnu vrijednost, kao i sve one kafe sa ljudima koji više nisu među nama i ne mogu se ponoviti. Zato sam i knjigu o kafi koju sam napisao posvetio upravo njemu - kaže Đorđević.

Osim što je kafu počeo intezivno da pije, krenuo je i da uči o njoj, istražuje. Tada je i u Beogradu počela da se formira situacija na tržištu gdje su ljudi sve više pazili kakvu kafu piju. A Bojan je, kaže, upoznao dva sjajna čoveka koji su, svaki na svoj način, uticali na to da se on danas bavi kafom.

- Prvi je Pavle Pavlović koji je i danas jedan od mojih najboljih prijatelja, a drugi Ivan Abramo s juga Italije, koji je održao predavanje nakon kojeg sam rekao sebi da ću ozbiljno početi da se bavim kafom. To je bilo 2014. godine i tada je sve krenulo. Edukacija, pržionica, knjiga, festival kafe... Iako mi je tada sve djelovalo nevjerovatno, danas, nakon 10 godina, kafa je moj život - kaže naš sagovornik.

Bojan je i autor knjige "Moje nijanse kafe", a cilj mu je bio da više ne odgovara usmeno na sva pitanja o kafi, problemima, navikama i mitovima.

- Međutim, i dalje pričam o kafi svakodnevno. Ova knjiga je moj univerzalni CV i najbolja vizit karta, napisana je da odgovori na sva pitanja o kafi. Luksuzno izdanje na 200 stranica, opisuje velike i male tajne kafe, rješave kafe mitove, opisuje načine pripreme, geografske sličnosti i različitosti, ali i savjetuje gdje u Beogradu možete popiti dobru kafu. Očekujem da izađe drugo izdanje, kao i prevodi na engleski, kineski i italijanski jezik - navodi.

Pitali smo Bojana i koje su njegove nijanse kafe.

- Moje nijanse kafe su sve, moja nijansa kafe je strast prema kafi, ljubav prema kafi. Najveća nijansa je ona za život, moraš da imaš strast i ljubav prema životu. Ta knjiga, iako djeluje da je veoma jednostavna, u suštini je jako kompleksna, jer ta univerzalna ljubav prema kafi od mene je napravila ovo što jesam. I ljubav prema ljudima. Knjiga je nastala uz velika odricanja, ali ne žalim, sve u životu bih ponovo isto uradio - pero i kičica su moj život - ističe sagovornik eKapije.

I tu dolazimo do onoga po čemu je Bojan Đorđević jedinstven u svijetu. Iako već postoje određene tehnike slikanja kafom, on je prvi na svijetu počeo da slika - espresom. Posle četiri godine i dalje je jedini umjetnik koji koristi ovu tehniku.

- Ideju da slikam dobio sam od svoje prijateljice koja je pokušala da me probudi iz depresivnog stanja u kome sam bio u tom momentu. Kada sam poželio da slikam, zaboravio sam boje, a ta moja zaboravnost "koštala" me današnje karijere. Popio sam kafu i krenuo da slikam, ali nije htjela da ostane na papiru. Ipak sam pronašao način za to i naslikao svoj prvi rad, bila je to neka apstrakcija. Ljudima se to dopalo i ubrzo sam naslikao i prvi portret - Dijega Armanda Maradonu - priča nam Bojan.

Isprva nije vjerovao da će espreso art biti njegov poziv i mislio je da će to ubrzo stati. Ipak, vrijeme je pokazalo da je to bio samo početak.

- Posle četiri godine imam 1.850 slika koje su doprle do skoro svih svjetskih kontinenata. Mnoge domaće i strane zvijezde imaju moje slike kod kuće i zaista sam zahvalan na tome. Nisam mislio da od toga pravim karijeru i 13 izložbi, ali eto, desilo se. Sada imam svoj kutak i svoju galeriju, atelje i kafeteriju na Vračaru i evo - živim svoj san.

Bojanove jedinstvene slike svakodnevno možete pogledati u galeriji u Gosvoldrijevoj ulici. Nekoliko desetina portreta, sigurni smo, neće vas ostaviti ravnodušnim, a svaki od njih na sebi ima i njegov univerzalni potpis - otisak kažiprsta umočenog u crvenu temperu.

A kako izgleda slikanje espreso kafom? Proces, kaže naš sagovornik, nije jednostavan.

- Ljudi u svijetu do sada su slikali nekim drugim kafama, što je dosta jednostavnije jer imaju supstance kojima možete da slikate. S druge strane, espreso je kompleksan materijal, ali uspio sam da ga "savladam". Kada se popije kafa, ja sakupim taj otpadak koji ostane i toj kafi dajem novi život. Sve što mi je potrebno su kičica, kafa i magija počinje - navodi Đorđević i dodaje da je kvalitet same kafe veoma važan, da mora biti dobro pečena, a talog svjež.

Svaku sliku radi punog srca i sa mnogo ljubavi, a tehnički postoje slike koje su manje ili više zahtjevne.

- Sama izrada u prosjeku traje tri, četiri sata, međutim bude nekad to i duže. Najteže mi je da slikam ljude koji su meni jako bliski. Najduže je trajala izrada slike mog oca kada je bio bolestan. Danima sam slikao i plakao. Teško mi je bilo i dok sam slikao drugare koj više nisu sa nama. Kad slikam nekog veoma bliskog, umiješaju se razne emocije, što zna da produži sam proces izrade. Ali sve je to lijepo, čak i te suze, kad pustiš tu emociju, to je blagoslov. Slikanjem sam mnogo naučio o sebi, prije svega. Naučio sam da budem strpljiv, da uđem u neki spokoj, mir, naučio sam da je samoća blagoslov. I siguran sam da sam postao bolji čovjek – ističe Bojan.

Na pitanje kako bira modele, sagovornik eKapije kaže da je odgovor vrlo jednostavan – ljudi i ljubav su za njega nepresušna inspiracija.

- Ljubav prema ljudima, fini ljudi, oni sa karakterom, jer je i espreso karakterna kafa. Najviše na svijetu volim žene, to ne krijem. Žene imaju magiju koja je neopisiva i vječita su inspiracija - navodi Đorđević i dodaje da, svakako, slika i po narudžbinama.

- Međutim, i tu mi je karakter osobe koju slikam veoma važan. Kada mi se javi neko iz Srbije, pa čak i regiona, uslov da uradim sliku je da dođu kod mene u galeriju, da se upoznamo i da uživo vide šta zapravo radim i kako. Tek tada sve ima smisla. Volim da slikam i neke svoje uzore, a nekad jednostavno ustanem, neko me pozove i dobijem poriv, inspiraciju da naslikam baš njega.

Bojan svojim slikama bez izuzetka dodirne i oduševi sve ljude, a njega uvijek gane ta iskrena reakcija koju primjećuje kod ljudi, naročito ako je radio sliku nekoga ko više nije sa njima.

- Suze, suze radosnice, to su veoma česte reakcije i taj momenat za mene je nešto što zaista nema cijenu. Za sebe mislim da sam, možda ne savršen portretista, mogu slobodno da kažem solidan, ali da znam da pogodim karakter ljudi i to je ta magija, ta emocija. I bolje što je tako, ne bih volio da sam savršen portretista, a da nemam dušu i da ne znam to da prenesem na papir. To onda ne bi imalo smisla - ističe naš sagovornik.

Do sada je priredio 13 izložbi - nekoliko u Beogradu, zatim u Sarajevu, Podgorici, Zagrebu, na relaciji Beograd - Milano.

- Plan mi je da napravim izložbe na Bliskom Istoku, Japanu, Americi, imam poziv i iz Švajcarske. Italija je uvijek plan, tamo je moj rad naročito prepoznat jer su u toj zemlji umjetnost i kafa uvek na istom mjestu. Težim tome da se što više okrenem inostranom tržištu, jer smo mi izgubili taj srednji stalež intelektualaca koji cijene umetnost, oni sada gledaju kako da prežive. A moje slike spadaju u malo skuplje, činjenica da sam jedinstven u svijetu pruža mi tu mogućnost – navodi.

Ta jedinstvenost rezultirala je i pozivima iz svijeta i regiona i željom drugih ljudi da nauče tehniku slikanja espresom.

- Ljudi žele da nauče ovu tehniku, dobio sam pozive iz Italije i Hrvatske. Ideja je da u Italiji napravim radionicu, ali čekam da mi se neke stvari poklope, da se dese još neke izložbe, pa da se posvetim tome na pravi način - kaže Bojan.

Kada je riječ o daljim koracima u karijeri, kaže da smatra da je on, zapravo, tek na početku.

- Ako ima 10 nivoa, ja sam tek na trećem. Zaista mislim da sam tek počeo, pa vidi samo kolika je planeta i koliko ljudi još nije vidjelo moje slike. Imam pravo da maštam o tome, jer da mi je neko prije četiri godine pričao da će biti ovako, ne bih mu vjerovao. Kako sam već naveo, planovi su mi da okrenem Bliskom Istoku, da izlažem u Japanu, Kini, u Americi, ne žurim nigdje, ne mora sve da ide brzo i preko noći - kaže Bojan dodajući da je jako zahvalan na prijateljima koje ima i koji mu mnogo pomažu.

- Na primjer Voja Dragović koji brine kao da sam mu mlađi brat, iako sam ja malo stariji od njega, i koji mi otvara vrata gdje god treba. To su ljudi koji bez ikakvog svog interesa meni otvaraju vrata i presrećan sam što ih imam u životu. Plan mi je da nastavim da radim ono što volim i živim svoj san, sa svojim prijateljima. Volio bih i da se mnogo više bavim pisanjem o kafi, to dugujem sebi – navodi.

Opcija je i da slika sa nekih drugih destinacija, ali da mu Beograd uvijek bude baza.

- To je moj grad, tu sam ja baš ovo što jesam. Volim da imam svoj kutak, svoju bazu. To je sada moja galerija na Vračaru u kojoj se dešavaju i druge stvari, gdje okupljam prijatelje, nekad i drugim umjetnicima dajem prostor da pokažu svoje radove. Organizujemo veče posvećeno ženama i proseku, zatim veče posvećeno muškarcima i viskiju, dakle sve ono što staje u jednu riječ – hedonizam. Bez hedonizma to nisam ja. Jako mi je važna ta interakcija, bez toga nisam srećan i ne mogu da slikam, kad nisam zadovoljan, onda ne radim. Kad se sve sabere i oduzme, priznajem da sam pomalo sebičan – pravim sebi atmosferu kako bih mogao da radim, ali time nikoga ne ugrožavam, naprotiv, mislim da ljude oko sebe uveseljavam.

Galerija na Vračaru može biti i odlično mjesto za tim bildinge.

- Možemo organizovati radionice kafe, već imamo radionice slikanja. Svaki dogovor je moguć, ali opet ističem da mi je jako bitno s kim radim, moramo imati sličnu viziju. Jesam čovjek kompromisa, ali postoje neke stvari koje se ne rade u mom svijetu. Bilo kakva da je poslovna ponuda, ako nismo na istoj talasnoj dužini odgovor je ne. Međutim, za sve ono što odgovara mom senzibilitetu apsolutno sam za saradnju - kaže Bojan i dodaje da slike mogu biti i odličan korporativni poklon.

U razgovoru sa Bojanom uvjerili smo se da on zaista živi svoj san. A da li od sna može i da se živi u Srbiji? Naš sagovornik kaže da je najveći benefit to što je svoj život "posložio" baš onako kako njemu odgovara.

- Najponosniji sam na to što živim život po nekim svojim pravilima, a opet mogu od toga da živim i da budem zadovoljan. Kad shvatiš da ti malo treba, onda mnogo imaš. Ja sam našao jednostavan način da lijepo živim od ovoga, nekad je to bolje, nekad lošije, ali živjeti san i raditi ono što najviše voliš, šta može bolje od toga? Ja ne radim nijedan sat, a opet radim 24 sata. Živim kafu i živim od kafe, u bilo kom obliku, bilo da je to prodaja, proizvodnja, edukacija ili slikanje. Ono što je moj još neostvaren san, moj master plan jeste muzej kafe. On još uvijek ne postoji u Beogradu i ja sam, siguran sam, taj koji će ga otvoriti – zaključuje Bojan u razgovoru za eKapiju.