Ko su serijski preduzetnici - Procvat "instant firmi" i u Srbiji

Zarada je svima motiv kada ulaze u preduzetničke vode, ali oni koji žele da pokrenu posao u tradicionalnom smislu, spremni su na godine rada i odricanja, često sa željom da ga ostave u nasljeđe i svojoj djeci. Digitalizacija je donijela i preduzetnike koji podižu "instant firme" sa potpuno drugačijim ciljem – da bi ih prodali za što veće pare. Ovaj fenomen je odnedavno prisutan i u domaćoj privredi i čini se da ima sve više pristalica, piše magazin Biznis i finansije.

Klasični preduzetnici nerijetko serijske preduzetnike doživljavaju kao "izdajnike", jer se zbog novca olako odriču svog "čeda".

S druge strane, motivi serijskih preduzetnika nekima djeluju hrabro. Smatraju da poput roditelja koji podstiču svoju djecu da se što prije osamostale, i serijski preduzetnici svoje firme prepuštaju onima koji imaju kapital i resurse da ih "vinu u nebo", piše magazin Biznis i finansije.

Pojava interneta i novih tehnologija doprinijela je bržem osnivanju, većoj globalnoj prepoznatljivosti i lakšoj prodaji firmi. Zbog ovih prednosti, ali i nižih troškova za pokretanje i širenje posla, koncept serijskog preduzetništva se najviše primio upravo u IT zajednici.

Zorica Aničić, docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu kaže za B&F da razlika između tradicionalnih i serijskih preduzetnika leži u njihovom pristupu poslovanju, vremenskoj dimenziji, ali i toleranciji na rizik.

- Tradicionalni preduzetnici često osnivaju firmu da bi sebi obezbijedili zaposlenje za cio život i egzistencijalnu sigurnost, sa željom da ovo porodično nasljeđe nastave naredne generacije. Serijski preduzetnici usmjeravaju svoju energiju na tržišne prilike, koje potom skaliraju i na kraju prodaju. Serijski preduzetnici su spremniji da rizikuju, vjeruje se, prvenstveno zbog mnogo većeg iskustva u prevazilaženju prepreka i neuspjeha - objašnjava Aničić.

Ona napominje da i jedni i drugi ulažu ogromnu energiju, emocije i da su veoma posvećeni poslu, što zahteva strast, predanost i odricanje.

- Profit je jedan od ciljeva kod obje grupe preduzetnika, s tim da on kod serijskih preduzetnika ima i dodatnu funkciju, kao instrument za ulaganje u nove poslovne poduhvate. I vještine i preduzetničke osobine su im slične. Krasi ih sposobnost da prepoznaju tržišne prilike, upornost, izražena želja za samopostignućem i uspjehom, spremnost na rizik i neuspjeh. Njihov radni dan nikada ne prestaje, to su ljudi koje žive svoje ideje - ističe Aničić.

Osim u IT industriji, serijsko preduzetništvo je prisutno i u e-trgovini, maloprodaji i u kreativnim industrijama. Ovaj vid preduzetništva u Srbiji je još u povoju, prije svega zbog malog tržišta, ograničenog pristupa kapitalu i kadrovima, a Aničić ukazuje da postoje i neka administrativna ograničenja sa kojima se preduzetnici suočavaju kada pokreću veći broj poslova.

Ivan Minić, serijski preduzetnik i voditelj "Pojačalo podkasta" do sada je pokrenuo desetak poslova, među kojima su agencija "TurnKey", "AlfaPrevod", servis za naručivanje namirnica "MojaPijaca", "Burgos.rs". Želio je da napravi nešto novo, za šta je procijenio da će imati prođu na tržištu. Na pitanje koliko je teško ponoviti uspjeh posle prvog puta, Minić odgovara da je najteže prodati firmu koju ne želite da prodate ili onu koju niko ne želi da kupi.

- U prvom slučaju razlozi moraju da budu zaista dobri, pa ili će to biti neka izuzetna finansijska ponuda, ili neka dodatna vrijednost koju na taj način dobijate, a koju samostalno vjerovatno ne biste mogli da postignete ili bar ne u razumnom roku i sa razumnim ulaganjem. U drugom slučaju, teško je nešto što nije atraktivno upakovati na način da se drugi ljudi zainteresuju i da požele da nešto sa tim rade, ali vidjeli smo i takve slučajeve. Možda je najteže prodati firmu koja bez osnivača ostaje samo prazna školjka koja nikoga ne zanima - smatra Minić.

Zato se trudio da većina njegovih firmi ne zavisi previše od njega i to savjetuje svakome ko razmišlja da pokrene posao koje će kasnije prodati.

- Klima u Srbiji i regionu je takva da je dobar trenutak da oni koji žele da prodaju poslove uđu u taj proces, jer kapitala i volje ima, a dobrih ponuda nema previše. Ljudima nije uvijek cilj da prodaju svoju firmu. Neki žele da ti poslovi ostanu njihovi, da se razvijaju i da predstavljaju poligon za eksperimente i pasivan prihod. Neko osniva firmu s ciljem da njen razvoj prepusti bliskim osobama - objašnjava Minić.

Rastko Damnjanović, suosnivač preduzeća Inclusio do sada je pokrenuo pet poslova.

Jedan je prodao na samom početku, ali po cijeni koja je pokrivala troškove ulaganja i obezbijedila minimalnu zaradu, jer se u tom poslu nije pronašao. Drugi je već nakon početnog ulaganja ugasio, jer je ta industrija bila komplikovana a on nije imao dovoljno iskustva da posao u toj djelatnosti učini profitabilnim.

Tri firme su još "žive" i ostvaruju zaradu, a nada se da će svaka od njih porasti dovoljno da može da funkcioniše i bez njega.

- Najlakše mi je bilo da prodam prvu firmu, jer sam želio da izađem iz tog posla. U drugima sam se bolje pronašao i želim da ih dodatno razvijam, pa bi mi bilo teže da prodam "na prvu loptu". Svoj prvi posao ne bih okarakterisao kao neki uspjeh, ali definitivno postaje lakše da pokrenete nešto novo i postavite na prave noge kada već iza sebe imate iskustvo u takvim poduhvatima - kaže Damnjanović.

Kada je riječ o IT sektoru, serijski preduzetnici ciljaju na strane investitore iz SAD i Zapadne Evrope.

Docent Zorica Aničić ukazuje da strani VC fondovi, multinacionalne kompanije i poslovni anđeli vole da ulažu u IT firme, jer tako mogu brže da prodru na lokalna tržišta, integrišu nove tehnologije u svoje poslovanje i obezbijede nove stručnjake. Po njenom mišljenju, ne treba zanemariti ni domaće i regionalne investitore, koji uglavnom ulažu u sektore maloprodaje, ugostiteljstva, poljoprivrede.

- Kroz usvojeni Zakon o alternativnim izvorima finansiranja i, nadam se uskoro, Zakon o grupnom finansiranju, razvoj više domaćih VC fondova i novih alternativnih vidova finansiranja poput crowdfundinga, omogućiće veće uključivanje institucionalnih investitora, ali i šire društvene javnosti u finansiranje inovativnih ideja. To sve zajedno doprinosi izgradnji jednog održivog preduzetničkog ekosistema u Srbiji - smatra Aničić.

Ivan Minić podsjeća na nekoliko lokalnih primera, kada su veliki tržišni igrači u okviru svoje industrije kupili manje, ali zanimljive poslove koji u istoj niši imaju profilisanu publiku, sa idejom da diversifikuju, zaokruže i prošire svoju ponudu i tržište. Dodaje da je najteže priznati grešku i odustati. Minić ne krije da je od svih poslova koje je pokrenuo, jedan bio tržišni promašaj, ali da se iz sentimentalnih razloga i dalje bori da ga održi i razvije, iako zna da to možda nije pametno.

Rastko Damnjanović kaže da je svaku firmu osnivao s ciljem da ona kasnije postane dio većeg sistema, kroz prodaju ili na neki drugi način. Najviše uživa u stvaranju na početku poslovanja, jer smatra da se tada pravi najveća vrijednost i da je bolje da posao u kasnijim fazama preuzmu ljudi koji su vještiji u tom dijelu i mogu uspješnije da ga nadograde.

Svjestan je da postoje razlike između preduzetnika u oblasti tehnologije i onih u tradicionalnijim industrijama. Većina tehnoloških preduzetnika i pokreće firmu s ciljem da je kasnije proda, dok oni koji to rade u drugim djelatnostima, uglavnom su porodično, znanjem i emotivno vezani za svoje poslove.

Serijsko preduzetništvo je sve prisutnije jer je manjim preduzećima teško da opstanu u današnjim uslovima, da se neprekidno bore sa velikim igračima i šire na nova tržišta, pa mogućnost za rast vide u tome da postanu dio većeg sistema. Damnjanović poručuje i da dolazi do smjene generacija u domaćem preduzetništvu, jer ljudi koji su prije više decenija pokrenuli posao žele da se penzionišu, a oni koji nemaju nasljednike koji bi preuzeli firmu, rješenje vide u – prodaji.