Pocrniti na Crnom moru - Ljetovanje u Bugarskoj kao alternativa inflaciji (FOTO)

Deset dana boravka u apartmanu opremljenom rešoom za sporo zagrijavanje proizvedenim u Čehoslovačkoj, koji nadzire porodična baba – model Moja velika mrsna pravoslavna svadba, samo bez marame – uz jednu solidnu posjetu Lidlu i nekoliko ambicioznijih porodičnih obroka u giroždžinici, ili, za iste pare, deset dana u hotelu sa četiri zvjezdice po formuli all inclusive, sa Česima, Slovacima, Poljacima – čini se kao lak izbor, a to u praksi i jeste: gotovo niko među Srbima ne bira drugu opciju, jer ona znači ljetovanje u Bugarskoj.

Porodični odlazak na more automobilom ovoga ljeta zapomagao je za alternativnim rješenjem kao malo kad ranije: skupoća i prevelike gužve radili su protiv svih destinacija, izuzev jedne ili dvije; jer, prije sjevernogrčkih (južnomakedonskih?) baba i njihovih ćerki-gazdarica i divnih plaža čiji zakupci traže minimum konzumacije od 50 evra, išlo se i Crnoj Gori u goste, dva ljeta zaredom kod civilizovanih gazdarica iz Novosibirska i Moskve, u apartmane koji imaju i mašinu za pranje sudova, ali se onda na plaži tražio kvadratni centimetar slobodnog prostora, a do tamo se hodalo kosim sokacima bez trotoara.

I dosad je inflacija sve to pozlatila.

Najmanje u Bugarskoj. A komšije Bugari su onomad imali mnogo tvrđi komunizam od našeg – znači i urbanizam – pa se tranzicija na njega nakalemila tako da se kapitalistička saobraćajna gužva – to je sistem u kojem svi vozimo kola – ipak odvija u ulicama koje se sijeku pod pravim uglom. U Sunčevom brijegu, turističkom mega-predgrađu istorijskog grada Nesebara, čest je i javni prevoz.

I prethodnom prilikom, tokom mračne epohe Kovidizma, iskazali smo čuđenje što Srbi češće ne ljetuju u ovoj bliskoj zemlji. Priče o tome kako je more u Bugarskoj nalik kakvoj panonskoj bari, da iza plaže rastu kukuruzi i slične bedastoće, sigurno su posljedica difuzne SFRJ propagande, kada se nije željelo da se devize iz zemlje iznose baš i u Bugarsku, a legende iz tog vremena žive su i danas, ako nigdje drugo, a ono u mitološkoj svijesti Srbije.

U dužini većoj od pet kilometara, Sunčev brijeg izvio se, u širokom pojasu, od Nesebara do poslednjih obronaka Stare planine, preko kojih vodi put ka Varni. Razvukle su ga, kao oklagijom, počev od kraja pedesetih komunističke vlasti, koje su mnogo radile za (devizni) turizam, zimski i ljetnji, pa su, između ostalog, patentirale i šopsku salatu, u bugarskim nacionalnim bojama (sir-krastavac-paradajz). Pješčane dine danas su opkoljene investitorskim kockama – hotelima i apartmanskim zgradama – i broj ljudi koji u njima provodi dane je ogroman. Vašarske atmosfere ne nedostaje, tu su standardne mamipare, zatim panoramski točkovi, fijakeri, električni bagiji, Mekdonalds, ali i kafana sa srpskim roštiljem u kojoj pjeva prerušeni Elvis. I ono što nas odmah obraduje: nije skuplje nego u Beogradu, vjerovatno ništa. Za 15-ak evra čovjek može da kvalitetno ruča u restoranu.

Suncobran sa dvije dobre i nove ležaljke kilometar od središta Sunčevog brijega izdaje se za 30 leva (15 evra) na dan, i to je sav obavezan trošak. U plažnom baru, dva kapućina su 10 leva (5 evra). Odmah pored su ari slobodne i besplatne plaže. Gužva na pijesku je veća u centru mjesta. Pijesak je izvanredno fin i udoban, kao pirotski ćilim.

Sa Bugarima već neku godinu govorimo engleski, mada je neprirodno, štaviše, za govornika koji se dobro služi ruskim a majka mu je iz Vranja, reklo bi se, čak bizarno. Takvome se tek zemlja u kojoj se guraj i vuci piše butni i drpni, ne može ni učiniti dalekom, niti baš sasvim inostranstvom. Mora se zato reći da mlađi Bugari dobro govore engleski, a istina je i da se onaj dio stanovništva nagluv za strane zvukove – slabije obrazovani ili, prosto, netalentovani - kako se odmiče od Sofije, iza "linije jata" i niz mutnu Maricu, slabije snalazi sa našom ekavicom.

Od hotela se do plažnog bara hodalo desetak minuta. Prvoga dana djelovalo nam je daleko, i sva ta pješčana vjetrometina prijetila nam je, nekako, odsustvom čovjekomernosti i pitomine, kao pomalo tuđa, ali to beše posljedica mučnine koju je proizvelo dugo putovanje na jugoistok. Gužve na carskom drumu kroz Moravsku dolinu počele su da liče na autoputeve Zapadne Evrope, a mi smo mislili na Berlin, sa Berlincima, proklinjući pomalo tu prusku varoš i njen glomazan vozni park; svaka druga registracija bila je odande. Na asfaltu se javio novi fenomen: putnici koji jezde ka Stambolu sa britanskim tablicama, sa volanom na pogrešnoj strani; treba znati da je za njih, kod kuće, vožnja lijevom trakom pravilna, kao i preticanje desnom, pa prilagoditi sopstvenu vožnju transkontinentalnim ljetnjim migracijama. Pola sata spaljenih u koloni zbog rekonstrukcije petlje kod Pojata bio je koncert Lepe Brene u Sofiji naspram tročasovnog iznurivanja na graničnom prelazu Gradina. Vsički Njemci – reče mladi bugarski granični policajac, uz smješak.

Hotel je koštao 1.250 evra, deset dana za dvoje odraslih i dvoje djece (priznaju do napunjenih 13 godina), preko poznatog onlajn sistema bukiranja smještaja. Švedski sto, za doručak banica, kajgana i još poneko jelo, za ručak i večeru dominantno specijaliteti od svinjetine i od ribe, sa svim garnirunzima, čorbe, izbor sireva, dezert, voće, a dvaput su za večeru, čak, ponuđene i školjke. Pića, uključujući pivo, vino i kafu, besplatna – isto tako i šareni kokteli kraj hotelskog bazena, gdje se posle 4 popodne za užinu služe pica i kolači.

Jedino što plava narukvica priheftana iznad ručnog članka ne plaća, jeste hotelski parking, za koji uzimaju 10 evra dnevno, kao i sef, na recepciji, četiri puta jeftiniji. Ima i drugih parkinga, govore da se može i pregovarati o cijeni i proći jeftinije. Većina gostiju, mahom istočnoevropljana, doletjela je do obližnjeg aerodroma Burgas. Do nešto udaljenije Varne, leti i Air Serbia.

Činjenica: odmor je – baš u smislu fizičkog osjećaja – bio izvanredan.

Možda i najvažnije, vazduh je bolji od beogradskog julskog (zar nije svaki?); vazdušne mase putuju ka Pontu sa hladnije strane svijeta. Tako se čovjek odmah brzo naspava i okrijepi, i pješčane dine postanu mu najednom manje, osvojive.

Sunčeva plaža je jedan golem i beskonačan plićak, na kraju kojega ipak može da se pliva. Tačno je, more je manje slano od nama poznatijih, ali nije jasno kome to u stvari treba da smeta. Po forumima se pominju maltene farme algi - nisu primijećene. Sa podvodnom faunom je već druga stvar: prvih dana, po površini su brzo plovili rojevi nekakvih bića za koja su dječica brzo zaključila da su ribice, a mame i tate podržale tu morsku pastoralu. Da li su životinjice tako brzo porasle i razvile se, tek, narednih dana, neka malo veća, i dalje sitna ploveća stvorenjca blago su nas grickala u plićaku. Ustanovili smo kod Gugla da su posrijedi račići – Idotee, ili Idoteide – neka budu idiotide. Poželjesmo brojnim galebovima dobar apetit.

Nekima se grickanje sigurno mnogo dopalo, pa više radnji nudi riblji pedikirski tretman (Spa fish).

Купането разрешено – na sofijsko-moskovskom jeziku to znači da je kupanje dozvoljeno; u tom slučaju na spasilačkom stražarskom mjestu vijori se zelena zastavica. Čim zapuše sa pučine, na čijem drugom kraju se vodi rat, i more se zatalasa, spasilac ističe upozoravajući, boje žutog kartona steg, i počinje da duva u pištaljku ako neko pokuša da u more uđe sa nekim vodenim rekvizitom. Naši nastavnici fizičkog su bašibozuku od novobeogradske omladine osamdesetih govorili da u Sloveniji svi u miru i tišini vježbaju, i čim neko prozbori riječ, dežurni odmah podiže crvenu zastavicu. Tako i ovdje: Купането забранено! Bugari su u to vrijeme bili dobro uvježbani, i bili su sportska sila. Bugarska obala, po uređenosti, više podsjeća na sjevernija, nego na južnija mora; ipak je temperatura sve vrijeme bila u rasponu od 27 do 29 stepeni.

Stari grad Nesebar, do koga se može gradskim ili turističkim autobusom za 2 leva (1 evro) pa naviše po čovjeku, automobilom po 2 leva za sat parkinga, ili pješke, pod zaštitom je Uneska od 1983, kao nasljeđe čovječanstva. Da bi to omogućila, prva bugarska podvodna arheološkinja Ljuba Ognjenova-Marinova, rodom sa Ohrida, čitavu deceniju je ronila, tražeći slojeve drevnih civilizacija. I pronašla ih je, počevši od drevnih Tračana, pa Grka, Rimljana... Grad se do 1934. zvao Mesemvrija.

Stari dio grada nalazi se na poluostrvu – bivšem ostrvu – i između starih kuća – i novih koje oponašaju stare – hodi se kaldrmom starijeg tipa i od Vesićevog. Radnjice, kafanice, galerije, muzej, crkve i crkvišta...

Sve je veoma dobro održavano, koliko je moguće autentično – budući da je, pre stotinak godina, naselje bilo praznjikavo i većinski grčko – i opet, nije preskupo za turiste. Tu političku korektnost bugarskih domaćina trebalo bi iskoristiti, dok se putnička inflacija ne prelije i preko njihovih obala.

I sad nešto što uopšte nije jeftino, a pravi najveću gužvu: Akva park Nesebar, za koji tvrde da ima najviše vodenih atrakcija u Evropi. Inverznim inženjeringom, zaključujemo da je cijena od 39 evra za više od 130 centimetara (ovdje se čeljad ne dijeli po dženderima, nego po dužnom metru) zbog toga i opravdana.

Za one sa jeftinijim ulaznicama, postoji u Sunčevom Brijegu i drugo veliki vodeni svet, malo jeftiniji, a kažu i sa manje ljudi. Jer, ništa ne uspijeva kao uspjeh, ali ta opšta posjetioce utjeruje u još jedan tor progresa (i masovnog turizma): uključuje i polučasovno čekanje na kružnom stepeništu sa gigantskom gumom za spuštanje kroz mračnu cijev. Probuđeni adrenalin, potom, pokazuje zahvalnost tijelu domaćina.

Iako je do Crnog mora otprilike kao i do Egejskog, i jednako je gotovo cijelom dužinom autoput, zakrčeni kontrolni punkt za ulazak u Evropejski Sojuz (EU) - bugarska granica - pomalo nepraktičnim čine putovanje "u cugu", osim ako se ne vozi noću. Prenoćište je najkulturnija opcija, Sofija je odmah iza granice, ali postoje i valjane alternative.

Plovdiv je drugi po veličini grad u Bugarskoj - i otprilike je jednake veličine kao drugi po veličini grad u Srbiji, Novi Sad. Ujedno je, prema diskrecionom pravu autora ovog pisanija na čulo ukusa, i jedan od najljepših gradova na Balkanu: vrijedi mu posvetiti i dosta više od tog jednog prijepodneva.

Mjesečna vinjeta za bugarske autoputeve košta 16,55 EUR, nedeljna 8 EUR - ne kupujte je iz dosade, dok čekate na ničijoj zemlji sa Berlincima, tamo je skuplje, nego čim prođete bugarsku mitnicu (carinu), sa lijeve strane, ili onlajn.

Benzin je prijatno jeftiniji nego u Srbiji, ali to više nije ni vijest.

Srećan put!