Dug put do prve nuklearke u Srbiji - Ko bi mogli da budu partneri za izgradnju reaktora

Do trenutka kada bi Srbija mogla da se snabdijeva strujom iz nuklearne elektrane trebalo bi da prođe bar 15 godina, a do tada će morati da pređe dug put. Najveće prepreke koje će morati da savlada su ukidanje moratorijuma na izgradnju nuklearke iz 1989. godine i obezbjeđivanje finansija, ali stručnjaci ukazuju da je ključno obrazovanje kvalitetnog kadra koji će biti angažovan na ovom projektu.

Prvi korak napravljen je prije nekoliko dana, kada su predstavnici pet ministarstava Vlade Srbije i 20 naučno-akademskih institucija i instituta potpisali Memorandum o razumijevanju u oblasti primjene razvoja nuklearne energije u Srbiji. On treba da omogući okupljanje stručnih kadrova iz zemlje i inostranstva koji će raditi na ispitivanju mogućnosti za uspostavljanje programa za mirnodopsku primjenu nuklearne energije u Srbiji.

U 32 zemlje u svetu ima 438 nuklearnih elektrana, a najviše iskustva u ovoj oblasti energetike imaju Rusija i Francuska, ali se ovoj trci poslednjih godina užurbano priključuje i Kina.

Ministarka rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović je izjavila da izrada preliminarne tehničke studije treba da obezbedi komparativnu analizu dostupnih tehnologija na tržištu, pokaže koje su prednosti i mane mogućih rešenja i koji su tehnički, ekonomski i tržišni parametri za gradnju nuklearnih elektrana.

- To su neophodni preduslovi za donošenje informisanih odluka u budućnosti, zajedno sa razvojem obrazovnih i naučnih programa, jačanja kapaciteta u našim institutima i stvaranja regulatornog i institucionalnog okvira - rekla je Đedović Handanović.

Podsjetimo, Srbija je potpisala Memorandum o razumijevanju sa Francuskom elektroprivredom (EDF), kojim se stvaraju uslovi za strateško partnerstvo u proceni potencijala za razvoj nuklearnog civilnog programa u Srbiji, uz podršku razvoju stručnih kadrova i razmjeni tehničkog znanja. Takođe, konkretan pomak ka saradnji u sektoru nuklearne energije napravljen je sa Rusijom, jer je bivša ministarka zdravlja Srbije Danica Grujičić u Sočiju potpisala Memorandum o razumijevanju između Rosatoma i srpskog Ministarstva zdravlja, kojim je predviđena saradnja u oblasti nuklearne medicine. Memorandum je potpisan na 13. međunarodnom forumu o nuklearnoj tehnologiji ATOMESKPO u martu.

Grujičićeva je tada rekla da se nada da će potpisivanje ovog memoranduma biti samo uvod u izgradnju jedne nuklearne elektrane koja će biti dovoljna da pokrije sve potrebe Srbije. Ona je napomenula da Memorandum sa Rosatomom nije obavezujući, ali da predstavlja proceduru koja će omogućiti da imamo prednost u odnosu na neke druge zemlje da ruska tehnologija što prije dođe u Srbiju.

Atomska trgovina stvara veze koje traju, a to se pokazalo i od početka sukoba u Ukrajini. Izgradnja postrojenja uključuje velike troškove pri čemu Rusija obično daje kredit - i dugoročne ugovore za servisiranje reaktora, obuku njihovih operatera i dopunu goriva. Blumberg je pisao da je Moskvi zadatak olakšan nedostatkom konkurencije. Rusija je nastavila da ulaže u proizvodnju nuklearnog goriva i tehnologije nakon raspada Sovjetskog Saveza, čak i kada je ta industrija atrofirala u drugim djelovima svijeta. To je jedan od razloga zašto SAD i njihovi evropski saveznici - koji su od početka sukoba odmeravali sankcije protiv ruske nuklearne kompanije - nisu sproveli kaznene mjere.

Stručnjaci ukazuju da Francuzi nemaju svoj izvor rude uranijuma, tako da ne mogu da nam obezbijede gorivo. Ranije su ga uvozili iz Rusije, a sada se uglavnom snabdijevaju iz zapadnoafričkih zemalja.

Poslednjih mjeseci su se zakomplikovali odnosi sa Nigerom, koji je jedan od glavnih snabdjevača, pa su prisiljeni da uvoze iz drugih zemalja po većim cijenama. Blumberg je u junu objavio da Rusija nastoji da preuzme imovinu povezanu sa proizvodnjom uranijuma koju u Nigeru drži francuska kompanija pod državnom kontrolom. Francuska se oslanja na Niger za čak 15% svojih potreba za uranijumom. Rusija je, s druge strane, sa 44% udjela globalno lider kada je u pitanju snabdijevanje uranijumom.

Nuklearni fizičar i predsjednik Nadzornog odbora JP Nuklearni objekti Srbije Ilija Plećaš kaže da će, s obzirom na to da mi ne možemo sami da gradimo nuklearku, izbor partnera i tehnologije zavisiti isključivo od finansija.

- Za takvu investiciju je potrebno 13 ili 14 mlrd EUR, tako da će izbor tehnologije zavisiti od spremnosti tih zemalja i kompanija da investiraju u taj projekat u Srbiji. Ako neko da odličan kredit, želi da učestvuje u tome, to će biti ključno za izbor partnera. Dogovor može da bude, ako nam pomogne da gradimo, da njegov bude određen procenat struje. Sve je to stvar trgovine, ali i znanja - kaže Plećaš.

On ukazuje da je, bez domaće pameti koja je generacijama oštećena zbog uvođenja moratorijuma, besmisleno i pričati o takvom projektu.

- Planiramo da u sledećih nekoliko godina počnemo odabir kadrova koji bi mogli da se uključe u nuklearni program. Lako je pričati o elektranama, o vrsti elektrane ili tehnologije, ali bez stručnjaka, različitih nivoa znanja mi ne možemo ništa. Trebalo bi da odaberemo dvadesetak ljudi i da ih država pošalje na fakultete u Rusiju, Francusku, Nemačku, Kinu i druge zemlje, da se usavršavaju, ali i da dovedemo njihove stručnjake ovdje da ih obučavaju. Morate da "ukradete" znanje, onda možete da se vratite, da razvijate svoju nuklearku. Bez toga ne vrijedi ni poručivati, ni graditi - smatra Ilija Plećaš.

On podsjeća da je više domaćih stručnjaka predlagalo da se Srbija u međuvremenu priključi nekoj od elektrana u Mađarskoj, Rumuniji ili Bugarskoj.

- To bi bila velika stvar kada bismo mogli da učestvujemo i da dobijemo pet odsto od proizvedene energije, na primjer iz Bugarske ili Mađarske. Za to bismo mogli da obezbijedimo i sredstva i ljude. U zemljama u našoj okolini ima oko 18 nuklearnih elektrana, neke od njih se nalaze na 400 kilometara od naše granice. Takva saradnja se rešava međunarodnim ugovorima i to bi bilo dobro kao kapital za budućnost, jer bismo dobili struju, ali i pripremali domaće stručnjake za otvaranje naše nuklearke - kaže Plećaš.

Stručnjaci tvrde da je u nuklearnoj energiji budućnost, ali i rješenje za energetski sistem Srbije. Međutim, izgradnja nuklearke za zemlju poput naše bio bi veliki zalogaj, a sve češće u javnosti možemo čuti da bi rješenje bilo u takozvanim modularnim elektranama. One se proizvode serijski, u fabrikama i takve dopremaju na lokaciju. Ovakva elektrana može da se izgradi mnogo brže od klasične, ali njena snaga je tri ili četiri puta manja.

- O modularnim elektranama se malo zna, jer nigdje još komercijalno nisu proradile. Poljaci su kupili reaktore, vjerovatno od Francuske, ali je to sve pod nekim velom tajne. Poljska to sebi može da priušti, da isproba i da vidi kako će se to pokazati. To je kao da kupite veš-mašinu koja je gotova i sve ima, one se dodaju jedna na drugu i dobijate struju. One su bezbedne i imaju dobre tehničke karakteristike, ali su u odnosu na količinu energije koju mogu da proizvedu skupe. Srbija će morati da se opredijeli šta joj se više isplati - kaže Plećaš.

Kada je u pitanju lokacija, on napominje da bi tim pitanjem trebalo da se bavi ozbiljan tim, ali da postoje neki opšti uslovi, koje Srbija ispunjava - nuklearka mora da bude udaljena od velikih gradova, ali da bude na rijeci ili jezeru zbog konstantnog hlađenja reaktora.

- Imali smo planove pre uvođenja moratorijuma, da gradimo dvije nuklearke, jednu na Dunavu između Srbije i Hrvatske, a drugu kod Smedereva. Da se nije desio Černobilj mi bismo vjerovatno sada imali dvije nuklearne elektrane koje bi radile fenomenalno i ne bismo morali da razmišljamo o energetskoj bezbjednosti - kaže Ilija Plećaš.