Poljoprivreda i turizam šansa malih zemalja

Zemlje EU-a opredijelile su se da rade na postizanju cilja da do 2050. postanu klimatski neutralan. Zanimljivo je da već postoje klimatski neutralne zemlje, uglavnom, male, sa malobrojnom populacijom, okrenute turizmu i poljoprivredi, izrazitog šumskog bogatstva i sve su van Evropske unije. Da li nam to nešto govori?

Obrazloženje Evropske Unije je jednostavno: prelaz na društvo i privredu s nultom stopom emisija s jedne strane je hitan izazov, s obzirom na sve veći broj ekstremnih vremenskih uslova, a sa druge je strane to je prilika za stvaranje novih vrijednosti i razvoja privrede.

Trenutno se ubrzano radi na novim pravilima, čija je svrha smanjiti emisije EU-a za najmanje 55% do 2030. (u odnosu na 1990. godinu), u okviru tzv.paketa "Spremni za 55%".

Imai ih, i to čak osam, prema istraživanju koje je napravio Energy Monitor.

Prva je Butan, mala zemlja između Kine i Indije koja prema zadnjem popisu stanovništva iz 2015. broji 672 452 stanovnika. Glavne privredne akivnosti su poljoprivreda, održivo šumarstvo i turizam, a kraljevina već dugo sprovodi politiku koja podstiče održivo upravljanje šumama, a zaštićeni nacionalni parkovi čine dvije petine zemlje.

Druga država su Komori, vulkanski arhipelag koji se nalazi u Indijskom okeanu uz istočnu obalu Afrike, sjeverno od Madagaskara. To je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, s populacijom od 800.000 ljudi. Niske emisije iz poljoprivrede, ribolova i stočarsva su glavnina privrede, ali imaju i strogu zaštitu životne sredine.

Na trećem mjestu je Gabon, gdje dominiraju prašume koje pokrivaju 88 posto kopnene mase zemlje. Smješten u bazenu Konga, koji je jedan od najvećih svjetskih "ponora ugljenika", Gabon zato emituje vrlo malo ugljendioksida, dok apsorbuje velike količine.

Četvrta je Gvajana, još jedna zemlja bogata šumama, koja se nalazi na sjevernoj obali Južne Amerike okružena amazonskom prašumom. Nakon što je već postigla neto nultu emisiju, zemlja cilja na smanjenje emisija od 70% do 2030. godine.

Madagaskar je peti, nalazi se uz istočnu obalu Afrike i oslanja se na poljoprivredu i ribarstvo kao svoju glavnu proizvodnju. Iako je trenutno nulti neto emiter, krčenje šuma velikih razmjera dovelo je do nestanka četvrtine šuma od 2000. godine, prema Global Forest Watchu. Ako se trenutna stopa gubitka drveća nastavi, Madagaskar će postati neto emiter ugljendioksida do 2030, predviđa Energy Monitor.

Na šestom mjestu je Niue, koralno osrtvo za koje je malo ko čuo, koje se nalazi u južnom Tihom okeanu i dom je lokalnog stanovništva od oko 2000 ljudi. Ribarstvo, poljoprivreda i turizam su glavne djelatnosti. Niue doprinosi globalnim emisijama gasova sa efektom staklene bašte sa samo 0,0001 posto.

Panama se na klimatskom samitu COP26 u Glazgovu, pridružila Surinamu i Butanu kako bi formirala savez zemalja s negativnim ugljenikom. S populacijom od 4,5 miliona ljudi, oko 65% Paname prekriveno je prašumama, a vlada planira pošumiti dodatnih 50.000 hektara zemlje do 2050.

Na kraju, tu je Surinam, mala amazonska nacija i jedna je od šumom najbogatijih zemalja na svijetu, s pokrivenošću od 93 posto njene kopnene mase. Surinamske šume apsorbiraju milijarde tona CO2.

Da li nam to nešto govori? Možemo li našu državu staviti u taj krug, ne baš najsrećniji kada je njihov trenutni ekonomski razvoj u pitanju, ali sa prednostima koje bi mogle označiti konačan preokret u pravcima daljeg razvoja?

Vrijedno je promišljanja.