Čovjek se planini prilagođava - Katuni Bjelasice čuvaju tajne malobrojnih stočara

Bjelasica je kažu, najljepša sa bjelopoljske strane. Mada se to isto može čuti i od Mojkovčana i Kolašinaca. Kako god i kako gdje – lijepa je, prelijepa. Gorostasna. Nepredvidiva za gosta, jer u trenu pokaže nemilosrdnu ćud. Za sat vremena obavije je gusta magla, padne jaka ljetnja kiša, a uz nju i olujni vjetar. Sijevnu munje i čuju se gromovi, baš tu kod crkve Svetog Ilije Gromovnika, mjesta gdje se saboruje 2. avgusta. Za domaće, one koji su u katunima od Đurđevdana, kada okopni snijeg, do pozne jeseni, ova planina je itekako važna. Njeni pašnjaci su bogati ljekovitom travom kojom se hrane ovce i krave od čijeg mlijeka nastaje nadaleko čuveni sir, posebnog ukusa. Jagnjad sa Bjelasice su uvijek tražena i van granica Crne Gore.

Žitelji katuna sa Bjelasice tokom zime uglavnom žive u Bijelom Polju i naseljima tik uz grad. Ljeti su na Bjelasici, udaljenoj oko dvadesetak kilometara, na sjevernoistočnom dijelu planine. Ona je strma, teško se popeti, ali na vrhu puna je dolina, pašnjaka, pitoma je. Baš tamo se organizuje stočarska proizvodnja u katunima koji su uglavnom smješteni na državnom zemljištu. Ima ih i na privatnom, ali rijeđe, najčešće su tu torovi. Svaki katun nosi ime – Cmiljača, Dolovi, Bardov do, Omar, Rupe…

Taj u Rupama smo i posjetili. Divni domaćini Snežana i Vule Radović iz Kruševa, blizu Bijelog Polja, vrijedni ljudi, stvaraoci, život su posvetili stočarstvu. Na 1.720 metara nadmorske visine smjestili su štale, torove, glavne i pomoćne objekte. Živi život katun sa preko 200 ovaca, 10 krava i dva konja. Bez vode, prvi izvor je na 4,5 kilometra i bez struje koju obezbijeđuju zahvaljujući solarnim panelima.

- Šta je 100 litara vode na katunu? Ništa. Ne kaže se džabe "ide ko voda", za čas se popije. Svaki put kad nam ustreba mi na konja pa po vodu i nazad. Nekada je kod planinarskog doma na 1.760 metara bila ukopana cisterna, međutim slabo je to bilo za piće, jer kad su je opteretili vodom kamenje je oštetilo. Ja sam potom zamolio da mi daju tu cisternu, da je okrpim, iskopao sam rupu ovdje nedaleko i postavio je, pa ima za pojenje stoke. Više nje ima jedna dubodolina, u vrijeme zadruge je tamo bilo vode. Tu traje snijeg, ponekad čak i do 10. jula pa se može malo prihvatati vode - priča nam Vule.

Ranije su ljudi dolazili u planinu pre nego što snijeg okopni, da isjeku granje četinara, donesu i slame, pa njima pokriju snijeg, da ga ne grije sunce. Tu se iskopa jedno korito sa dvije prečke i od grudve kaplje voda po malo. Ima i za ljude i za stoku.

Ističe Vule da im je svejedno kakve su vremenske prilike. Kad je loše sjede u katunu, a kad je lijepo, po livadama, kose, plaste. Može se kositi na planini, ali kako je Bjelasica nepredvidiva, kad se najmanje nadate dune jak vjetar i odnese plast. Zato sada kosi, balira i priprema sijeno za zimu u Kruševu.


Vule kaže da posljednje četiri godine, kako na planini slabo ima ljudi, ovce i krave same idu na ispašu. Idu i vrate se.

- Ujutru pustimo ovce, evo kakvo je vrijeme, iako je magla one tačno znaju kuda, ako i zakasnim one su već ušle u tor. Ili ako im neko nepoznat priđe, hoće tor da probiju. Ili da pustimo tuđe jagnje, niko ga neće prihvatiti, one znaju koje je njihovo. Isto i krave. U jesen kad siđemo u Kruševo, pola godine smo dole, a kad ih vratimo ovde u štali tačno znaju svoje mjesto. Pametne su to životinje.

Čovjek se planini prilagođava, ističe Vule. Zadesi te nevrijeme, moraš da ćutiš i trpiš. Šta god da je i da se snalaziš. Stoka isto zna, čim će velika kiša ili grad. Sa nagovještajem oluje, sama krene put katuna. Planina čovjeka spremi za prilagođavanje prirodi, izoštri joj sluh.

- Život katuna počinje od Đurđevdana, mada zavisi od godine, može da bude i nedjelju dana ranije. Sve zavisi od kopnjenja snijega i trave. Ove strane što su istočnije imaju ranije trave i odlične su za ispašu. Kako dolazi ljeto tako trava počinje da žuti od sunca. Lijepo je ovdje. Često smo iznad oblaka. Ujutru kad se pogleda u pravcu ka Bijelom Polju u podnožju, ono je uvijek u magli. A ovdje gore u planini, kako sviće tako sunce nas grije. Prije sviće, a kasnije mrče, oblakovi zaklanjuju smrče - duhovit je naš sagovornik.

Tokom ljeta, dom Radovića je na dva mjesta u podnožju Bjelasice u Kruševu i na katunu. Bude dana kad moraju da više puta siđu u podnožje i vrate se. Konjima 17 kilometara prođe se za tri i po sata, dok kolima pola sata. Prošle godine, priča Vule prošli su 6.000 kilometara od proljeća do zime.

- U poznu jesen, prije prvog snijega u podnožje prvo selimo krave. Tad je trava suva, pa krave počnu da daju manje mlijeka, a sijena već imamo spremljenog. Ovce selimo malo kasnije. Dođe neko vrijeme da ti život na planini i dosadi. Isto kao da se planina "iskezi - na tebe. Izađemo na nju, a šuma još nije izlistala, samo pomislim treba da još da olista, ožuti i da opadne lišće, a ti si još na planini".

Vule je sam gradio svoje kolibe. Kaže da i one imaju svoja pravila izgradnje. Najbolje je koristiti drvo jele, ono koje na Bjelasici raste. Kolibe se osim drveta mogu praviti i od kamena.

- Niko kad kolibu pravi ne stavlja vrata sa juga, ovde najviše jug duva, bude i vjetra sa sjevera, tako da su vrata na sjeveru. Tako kad se katun pravi mora se voditi računa da nije i na samoj čistini. Jer kad snijeg počne da kopni, kad pukne vode, ponijelo bi ih ko od šale…. Svako brvno mora da se dobro učvrsti.

Nekad je koliba bila mala, tek toliko da stane jedan ležaj. Sada su veće, uglavnom jedna prostorija u kojoj se siri. Ranije se u toku dana muzlo tri puta, sada dva. Taj posao radi Snežana. Ona i siri po svojoj recepturi ovčiji i kravlji sir. Ređa bijele kriške sira u kace od pet kilograma. I tako ih sprema za prodaju. U početku su prodavali vareniku (mlijeko) u podnožju planine u Ravnoj Rijeci i to je kaže Vule bila dobra para.

- Ti si uzeo te pare, al znate, to vam je ko da djetetu dajete bombon po bombom, novac koji kaplje svaki dan, nije kao kesa bombona pa da imaš na gomili. Sad od subote do subote prodajemo sir otkupljivaču, a meso jagnjad i telad u jesen.

Prisjeća se Vule kako su ranije na katunima bile po čitave porodice. Danas kaže da su katuni kao karaule, u svakoj po jedan čovjek.

- Ima stoka više slobode. Mada ja, za moje ovce kada idu u tuđi pašnjak, plaćam zakup. Nekad uzmem jedno june pa ga uzgajam zauzvrat da koristimo livadu.

Seća se Vule i da su nekad na Bjelasici bile i igranke, da su mladi se družili, da su imali sjedeljke. Sada planina oživi uoči Svetog Ilije, kada ih iz svih krajeva Crne Gore i Srbije okupi ljude Svetac. Tada se kampuje, druži, zapjeva i pije čuvena rakija.

I ove godine, do Bjelasice će se teško doći. Put je sav u krupnom kamenu, puno je krivina i litica. Lakše se popeti, nego posle sići. Bjelasica kao da želi da putnik namjernik, gost što duže ostane. A kad silazite sa planine, ni ne žurite, zadivljeni pogledom, zastaćete, očarani. Oku prija zelenilo gustih četinara, pogled koji se završi na okolnim planinama. Vidi se Peštarska visoravan, planina Ljubišnja iznad Pljevalja, obronci Durmitora i Sinjajevine. To će vas zadiviti.

Sada tamo na Cmiljači ova investicija stoji, a vrijednost projekta Ski centra nije mala – 23 miliona evra. I ono što je započeto, pa stalo, planina šiba vjetrovima, snijegom i kišom. Kruni ga, postepeno. Kad već čovjek zaboravlja da ono što počne mora i da se što prije da završi… Za početak ono što je najpotrebnije i najzahtjevnije saobraćajnica Ravna Rijeka – Latinska kosa – Jasikovac – Cmiljača, ukupne dužine oko 16 km, koja će povezati katune sa magistralnim putem. I tako donekle olakšati vrijednim ljudima Bjelasice.

Bjelasica

planina Bjelasica

katuni

Vule Radović

Snežana Radović

stočarstvo

domaći sir

varenika

mlijeko

Ski centra Cmiljače

gondola

Nacionalni park Biogradska gora

kanjon Tare

saobraćajnica Ravna Rijeka Cmiljača