Đorđe Ostojić, finansijski analitičar - Nauči da trošiš manje nego što zarađuješ i da investiraš razliku

"Ako ne možete da izmerite nešto, ne možete time ni upravljati", krilatica je kojom se vodi Đorđe Ostojić, master ekonomista, koji vodi blog Lične Finansije. Njegovo interesovanje za ekonomiju i finansije kulminiralo je pasijom za lične finansije, kojima se bavi već nekoliko godina.

Tokom studija se usavršavao u Njemačkoj, a nakon povratka u Srbiju zaposlio se kao finansijski analitičar, a glavna zaduženja su mu finansijska analiza i izvještavanje.

Nakon zapošljavanja, donio је odluku da sva znanja koja ima primjeni na svoje finansije, što je, kako navodi na svom blogu, dalo lijepe rezultate. Sva znanja koja ima opisao je u kursu i knjigama, a svi opisani primjeri su primjeri iz stvarnog života i primjenljivi su u Srbiji i na Balkanu.

Za eKapiju je otkrio neke od trikova za bolje upravljanje finansijama, štednju i investiranje.

- Finansijska nezavisnost se može smatrati "svetim gralom" upravljanja ličnim finansijama, a po nekoj standardnoj definiciji bi pojam finansijske nezavisnosti označavao stanje u kojem imamo dovoljno ušteđevine i investiranog kapitala sa kojim bismo mogli da pokrijemo svoje troškove do kraja života, a da pri tome ne bismo morali da radimo. Ovo zvuči poprilično utopijski, ali je moguće, što dokazuju svjetli primjeri iz prakse.

Da bismo izračunali koliko nam je novca potrebno za finansijsku nezavisnost, možemo se poslužiti podacima iz Trinity studije, analize koja je ponjela naziv po ustanovi na kojoj je sprovedena. U ovoj analizi, autori su došli do saznanja da je povlačenje do 4% investiranih sredstava na godišnjem nivou dovoljno da nikada ne ostanemo bez kapitala, tj. da se vrijednost našeg portfolija ne spusti na nulu u tridesetogodišnjem periodu.

Iz ovoga proističe da nam je za nezavisnost potrebna vrijednost ušteđenih i investiranih sredstava u iznosu od 25 puta naših godišnjih troškova. Ovo bi značilo da je za jedan skromniji budžet od 600 EUR mjesečno potrebno oko 180.000 EUR aktive, što predstavlja popriličan izazov. Ono što se zaključuje iz ove kalkulacije jeste da je prije svega potrebno da investiramo kako bismo ostvarivanjem prinosa ubrzali tempo kojim akumuliramo imovinu, a kao drugo je da pokušamo da budemo ekonomičniji sa našim troškovima, jer se u tom slučaju smanjuje vrijednost ukupne sume kapitala koja nam je potrebna.

Da bismo pokazali da ovaj poduhvat nije nemoguć, možemo uzeti primjer neke osobe koja zarađuje 900 EUR mjesečno, a troši već spomenutih 600 EUR mjesečno. Uz investicioni prinos od 5% na godišnjem nivou (koji je potpuno realističan i ostvariv), ovoj osobi će biti potrebno oko 26 godina da dostigne finansijsku nezavisnost. Naravno, usput će sigurno biti povećanja i troškova i zarade, tako da je potrebno povremeno ponovo uraditi kalkulaciju kako bismo vidjeli koliko vremena nam preostaje do dostizanja cilja.

Što se tiče ostalih preduslova, a da nisu u vezi sa investiranim kapitalom, njih je poprilično malo, ali su zbog toga zahtjevni. Najosnovnije je da definišemo šta je naš konkretan plan. Krenuo bih prvo od dugoročnih ciljeva (može biti jedan, ali ne bih išao sa više od tri cilja), a potom bih te ciljeve razložio na srednjeročne planove za neki period od pet narednih godina, a potom te srednjeročne ciljeve razložio na niz kratkoročnih ciljeva od godinu dana.

Ovakvom hijerarhijom ciljeva dovodimo one daleke, naizgled nedostižne ciljeve na nivo kratkoročnih i (nadam se) dostižnih, čime održavamo našu motivaciju da konstantno radimo na ispunjenju tih ciljeva. Naravno, lakše je reći nego uraditi, sigurno će biti i nekih neočekivanih događaja u našim životima, ali je važno imati konkretne ciljeve i znati da ispunjenje malih ciljeva korak po korak vodi do ispunjenja onih velikih, dugoročnih ciljeva.

- Imao sam tu čast da kroz nešto duži vremenski period upoznam njemačku finansijsku kulturu, kao i da uočim neke velike razlike u upravljanju ličnim finansijama. Naveo bih neke razlike koje su meni bile najdramatičnije, uz ogradu da moje lično iskustvo ne može biti garancija da će se baš svi tako ponašati.

Prvi veliki šok su pregovori oko zarade prilikom pronalaženja posla, gdje poslodavci komuniciraju bruto zaradu, a svakom zaposlenom predstoji obaveza da izračuna kolika će mu biti neto zarada na osnovu individualne situacije. Iako je ova pojava uslovljena specifičnostima njemačkog poreskog sistema, mislim da je dobra stvar da svaki zaposleni ima svjest koliki dio njegove zarade se izdvaja na ime poreza i doprinosa.

Druga velika specifičnost je svakako štedljivost, gdje je recimo potpuno uobičajeno da prilikom izlaska u restoran svako plati svoj dio računa. Takođe, iako je životni standard osjetno viši od našeg, potpuno je normalno da neki prosječan Nijemac bude lošije odjeven od prosječnog Srbina. Naravno, uvijek ima izuzetaka, ali mi se činilo da se mnogo manje pažnje posvećuje imidžu i statusnim simbolima. Upotrebna vrijednost i funkcionalnost su uvijek bili iznad izgleda i dizajna.

I za kraj, istakao bih jednu zanimljivost koja je poprilično rijetka kod nas u Srbiji, prije svega zbog nerazvijenog tržišta kapitala. Naime, meni je bilo fascinantno da čujem da su neke kolege na seniorskim pozicijama dobile godišnji bonus, ali ne u novcu, već u obliku akcija kompanije. Jedan iskusniji kolega, koji je već prošao nekoliko ozbiljnih kompanija mi je tom prilikom pokazao svoj portfolio, u kojem su dominantno bile akcije kompanija u kojem je radio, a koje je dobio kroz godišnje bonuse. Tom prilikom mi je objasnio da planira da se "penzioniše" prije vremena pomoću dividendi koje dobija od tih pozicija, što je presudno uticalo na mene da krenem da istražujem ovu oblast.

- Svaka osoba ima unikatno shvatanje i iskustvo u vezi sa novcem, tako da je jako teško izvući neke generalne zaključke a da se tom prilikom obuhvate baš sve najbitnije stvari. Ja ću pokušati ovom prilikom da obuhvatim neke od najčešćih zabluda koje sam vidio kod svojih klijenata i kod ljudi u mom okruženju, uz napomenu da će vjerovatno postojati još neke stvari koje meni nisu "upale u oko".

S obzirom na to da je veliki broj mojih klijenata još uvijek relativno mlad (populacija od 30-ak godina i mlađi), kod velikog broja njih se može uočiti zabluda "Jednom se živi" (na engleskom YOLO; You Only Live Once). Ova rečenica je najčešće povod za neoprezno trošenje, pa čak i prekomjerno zaduživanje, što nosi ozbiljne posljedice u dužem roku. Iako sam stava da trebamo biti nešto opušteniji sa novcem dok smo mladi, moramo biti svjesni da već sa 18 godina možemo napraviti poprilično loše finansijske poteze. Zbog toga bih savjetovao da se odmah od prve plate krene sa izdvajanjem 10%-15% iznosa za štednju, čisto kako bi se stvorila navika. A ako možete, još bi bolje bilo da automatizujete štednju.

Druga velika zabluda se obično javlja u periodu kada već krenemo da radimo i zarađujemo, a to je sindrom "Štedeću na kraju mjeseca". Ovo se javlja kod onih osoba koje su potpuno svjesne potrebe za štednjom, međutim nikako ne uspjevaju da se organizuju da tu štednju i realizuju. Ukoliko se ostavi za kraj mjeseca, obično se desi da nešto iskrsne, ili da sebi damo slobodu da pokleknemo i obavimo neku impulsivnu kupovinu, što za posljedicu ima da na kraju mjeseca ne ostane ništa na našim računima. Velika preporuka je da planirani novac za štednju izdvojimo odmah na početku, onog dana kada primimo zaradu, a da ostatak novca trošimo u skladu sa našim planovima. Ova mala promjena u tajmingu izdvajanja novca za štednju donosi dramatično bolje rezultate u praksi.

I kao posljednju veliku zabludu, mogu da istaknem uvjerenje da štedimo ukoliko kupujemo na popustu. Ovdje bih morao da naglasim da je moguće uštedeti ukoliko kupujemo na popustu, ali samo ukoliko je ta kupovina unaprijed bila planirana i ako nam predmet ili usluga koju kupujemo zaista i trebaju. Međutim, ono što se javlja u većini slučajeva, jeste da reklamirani popusti budu okidač za neku impulsivnu kupovinu i to apsolutno treba izbjegavati. Rješenje za ovaj problem je planiranje nabavki, što će nam dati vremena da prije svega razmislimo o našim potrebama, obezbijedimo novac za kupovinu i na kraju krajeva, da istražimo gdje možemo naći najbolju cijenu za takav proizvod ili uslugu.

- Prije svega, da bismo mogli da investiramo, moramo imati neku ušteđevinu koju ćemo "zaposliti" kroz investiranje. Prema podacima NBS, visina štednje stanovništva kod banaka u Republici Srbiji iznosi oko 14 mlrd EUR, i takođe treba naglasiti da ima tendenciju rasta. Ono što je poražavajuće, jeste da većina stanovništva vidi štednju u banci kao jedini način za uvećanje svoje imovine.

Ovaj podatak je poražavajuć zbog činjenice da kamatna stopa na oročenu štednju nikada ne premašuje stopu inflacije, zbog čega nam se može činiti da imamo sve više novca na računu (ostvarujemo prinos u nominalnom smislu), ali je surova realnost da sa tim novcem zapravo možemo da kupimo manje proizvoda i usluga zbog dejstva inflacije (ostvarujemo gubitak u realnom smislu).

Jedini način da ostvarimo napredak i u realnom smislu, jeste da investiramo naš teško ušteđeni novac u neku rizičniju imovinu (kao što su na primjer: akcije, ETF-ovi, nekretnine, kriptovalute i sl.). Nekretnine su tradicionalno najpopularnija investicija na našim prostorima (jer oročavanje novca u banci lično ne smatram za investiciju), dok je kultura investiranja na berzi i u kriptovalute još uvijek u razvoju, ali možemo reći da su mlađe generacije mnogo aktivnije po tom pitanju.

Treba istaći da svaka investicija nosi rizik, ali određivanjem ličnog apetita prema riziku, perioda investiranja i pametnom diverzifikacijom možemo koliko-toliko umanjiti rizike kojima smo izloženi. Naravno, uvijek važi pravilo da ništa ne morate da uradite ukoliko niste komforni sa tim, tako da je preporučljivo da potražite savjet ukoliko neku investicionu ponudu ne razumijete u potpunosti.

Za kraj odgovora na ovo pitanje bih htio da naglasim da je sa finansijskog aspekta preporučljivo držati određeni iznos na računu u banci kao "fond za crne dane", tj. u slučaju nekih hitnih i nepredviđenih troškova (ili nepredviđenih situacija kao što je gubitak posla), ali taj iznos ne bi trebao da bude viši od iznosa naših šestomjesečnih troškova.

- Kada sam počinjao da objavljujem sadržaj u vezi sa ličnim finansijama, moram da priznam da nisam imao namjeru da pravim i kurs na ovu temu. Međutim, iz pitanja gledalaca i pratilaca sam zaključio da je ovo izuzetno popularna tema (i to prije svega investiranje), tako da sam odlučio da ponudim kurs koji će na jednom mjestu ponuditi sve što je esencijalno za organizaciju ličnih finansija i početak investiranja.

Moram da naglasim da su informacije u velikom broju slučajeva dostupne onlajn i da je sve moguće pronaći ukoliko znamo šta tražimo. Međutim, problem je u tome što su te informacije rasute širom interneta, zbog čega je edukacija poprilično otežana i vremenski zahtjevna. Moja ideja je bila da obuhvatim ključne stvari za upravljanje ličnim finansijama, kao i da napravim neke konkretne alate, a potom i da sve to objavim na jednom mjestu.

Ono što meni lično pričinjava veliko zadovoljstvo, jeste da od polaznika kursa pored pohvala dobijam i vrlo konkretna pitanja, što mi ukazuje da su studiozno prošli kroz sve materijale i da su krenuli sa primjenom. Na kraju dana, i ekspertsko znanje ostaje mrtvo slovo na papiru ukoliko polaznici kursa ne krenu sa aktivnom primjenom. Takođe bih istakao da polaznici kursa svojim pitanjima i nedoumicama utiču na dalji razvoj kursa, tako da je već u pripremi druga, dopunjena verzija koja bi uskoro trebala da se nađe u prodaji.

Što se tiče drugog dijela pitanja, upravljanje finansijama je u svojoj suštini poprilično jednostavno i nepromjenljivo. Hiljadugodišnje finansijsko znanje se može sažeti u jednoj rečenici: "Troši manje nego što zarađuješ i investiraj razliku". Ipak, novi vidovi zapošljavanja i onlajn zarade, onlajn kupovina, moderne tehnologije i novi vidovi investiranja, doveli su do toga da se upravljanje svakim aspektom naših finansija gotovo neprekidno mijenja. Zbog toga je važno da se i mi, kao glavni glumci u našem finansijskom filmu, konstantno usavršavamo i pratimo šta se dešava u našem okruženju.

- Kada je riječ o finansijama, postoji moto koji mi je dramatično pomogao, a riječ je o citatu Pitera Drakera (Peter Drucker), koji je jednom prilikom izjavio: "Ako ne možete da izmjerite nešto, ne možete time ni upravljati". U slučaju naših finansija, ovo bi značilo da ukoliko ne zapisujemo svoje prihode i troškove, nikako nećemo moći da napredujemo ka ostvarenju naših finansijskih ciljeva.

Možda zvuči previše jednostavno, ali je praćenje naših finansija ključan prvi korak kojim ćemo se pomjeriti sa "mrtve" tačke. Iz razgovora sa kupcima već spomenutog kursa sam saznao da im je bilo šokantno saznanje koliko troše na određene kategorije, a da zapravo toga nisu bili ni svjesni. Jednostavnim činom zapisivanja troškova sebi olakšavamo identifikaciju kritičnih djelova našeg kućnog budžeta, nakon čega je lako izvršiti korekcije našeg ponašanja kako bi se naša potrošnja približila onome što smo zacrtali.