Amila Pilav Velić, profesorica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu - Ne postoje perspektivne profesije već perspektivni pojedinci

Baviti se inovacijama i razvijanjem preduzetničkog duha kod mladih ljudi poseban je izazov u svakoj zemlji, a u našoj čini se još kompleksniji i zahtjevniji, zbog prepreka koje stoje na putu. Ali, iako ih ima i iako se nekad čine teško savladivim, nije sve tako crno. Nije, jer boje unose oni koji svoj posao vole, vole dijeliti znanje, iskustva i ohrabrivati druge. Zato naša sagovornica u ovom intervjuu kaže onu ključnu rečenicu - ne postoje perspektivne profesije, već perspektivni pojedinci. Zahvaljujuči njima uspjesi su mogući, možda ne onom brzinom kao na Zapadu, ali su primjetni.

Prof. dr Amila Pilav-Velić, profesorica Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, na Katedri za menadžment i informacione tehnologije, prvi je doktorant u oblasti inovacija u BiH, a postdoktorsku disertaciju obavila je na Freie Universitetu u Berlinu, na Odsjeku za inovacijski menadžment. Aktivno je posvećena inovacijskom menadžmentu i osnivač je i rukovoditelj prvog univerzitetskog inkubatora u našoj zemlji – GrowUp Business & Innovation hub-a.

Idejni je tvorac i osnivač najveće regionalne konferencije o inovacijama – Sarajevo Innovation Summit, koja svake godine okuplja više stotina stručnjaka iz oblasti inovacija iz cijelog svijeta. Trenutno vodi Centar izvrnosti za evaluaciju i istraživanje politika.

- Prema posljednjem izvještaju Globalnog indeksa inovativnosti, BiH se nalazi na 75. mjestu od ukupno 132 zemlje. Ostvaren je određeni napredak u odnosu na prethodne godine, a posebno u području razvoja IT sektora, kreativnih industrija, logističke infrastrukture, itd. Međutim, i dalje smo nisko rangirani kada je riječ o ulaganjima u inovacijsku i poslovnu infrastrukturu, te saradnju poslovne i akademske zajednice. Čini se da još ne postoji dovoljno povjerenja između onog što akademska zajednica može doprinijeti razvoju poslovnog sektora i obrnuto. Također, od 132 zemlje obuhvaćene izvještajem BiH se pozicionirala na predzadnjem mjestu tj. 131. mjestu po lakoći osnivanja vlastitog biznisa. Dakle, činjenica je da postoje svijetli primjeri mladih ljudi koji pokreću vlastite biznise, uglavnom bazirane na nekim inovativnim rješenjima što me posebno raduje, ali nažalost to su samo sporadični primjeri odnosno izuzeci od pravila - otkriva nam na početku razgovora za eKapiju.

Smatra da danas, kada su informacije i znanje dostupni svima, pa i studentima, više nego ikada ranije uloga profesora kao mentora dolazi do posebnog izražaja.

- Profesor danas ne smije biti samo i isključivo predavač odnosno neko ko prenosi informacije, činjenice i znanje, on treba biti mentor i putokaz mladim generacijama, neko ko s njima zajedno uči i razvija se u profesionalnom smislu. Na kraju krajeva najbolje se uči iz primjera drugih, kako to ističu psiholozi. Vjerujem da su studenti refleksija svojih profesora.

Djetinjstvo na obalama Drine

Rođena je u Foči, "na obalama smaragdne rijeke Drine".

- Bilo je zaista privilegija svoje prve korake i prve školske dane provesti u gradu koji je vjerovatno jedini grad na evropskom tlu koji se može pohvaliti takvim prirodnim ljepotama poput Nacionalnog parka Sutjeska ili pak prašume Perućica, ali i bogatim kulturno-historijskim naslijeđem kakvo je imala Foča. Vjerujem da je tu ljepotu ipak najbolje opisao čuveni putopisac Evlija Čelebija u svom Putopisu iskazujući svu raskošnost fočanske čaršije u samo jednoj rečenici: "Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto nisam još vidio".

Ipak, kada pomisli na djetinjstvo, najviše je obuzmu tzv. Prustova sjećanja.

- To su mirisi mog djetinjstva koji u meni bude najljepša sjećanja na svu tu bezbrižnost koju samo djetinjstvo, sretno i sigurno, može pružiti. Za razliku od Prustovih sjećanja na miris sitnog madeleine kolačića umočenog u čaj, mene val uspomena iz djetinjstva obuzme kad osjetim miris dunje iz stare avlije ili miris slatkog od ruže koje je moja stara majka (nana) s toliko ljubavi i pažnje spremala.

Još od ranog djetinjstva maštala je da bude učiteljica, te joj se čini da njeni snovi i planovi za budućnost nisu bili drugačiji od većine drugih djevojčica.

- Međutim, u igri sam više vremena provodila s dječacima. Poseban gušt mi je bio igrati se autićima s ekipom iz mahale. Sada iz ove perspektive rekla bih da su se moji snovi ostvarili – postala sam učiteljica, doduše "univerzitetska", te mama dva prelijepa dječaka pa se gušta igre s autićima još nisam odrekla.

(Foto: Nikola Rakita)

Akademski i istraživački poriv

Studentske dane pamti najviše po druženju sa kolegama i kolegicama, ali i po aktivnom volonterskom angažmanu na različitim projektima.

- Zahvaljujući nesebičnom angažmanu naših profesora imali smo bezbroj prilika uključiti se u različite projekte i dati svoj doprinos. Vjerujem da su me ti angažmani i iskustvo koje sam stekla puno toga naučili i omogućili mi da proširim mrežu svojih kontakata te izgradim neka nova poznanstva, nova prijateljstva, ali i nove prilike. 


U tim godinama, kaže ona, može biti izazovno prepoznati čime se baviti u budućnosti.

- Nekako vam se čini da je ozbiljnost i odgovornost takve odluke obrnuto proporcionalna vašim godinama. Ali smatram da je to period života u kojem treba istraživati. Dakle, istraživati različita područja interesovanja, prihvatati nova iskustva, okušati se u različitim profesionalnim okruženjima…Svoje studente i mlađe kolege uvijek savjetujem da to urade što prije kako bi se što prije pronašli i opredijelili u profesionalnom smislu. Često im kažem da ne čekaju neke nove, druge i drugačije prilike, već da prihvate izazove i poslušaju svoj unutarnji glas. Moje duboko uvjerenje je da ne postoje perspektivne profesije već perspektivni pojednci.

Po završteku studija nastavila je postdiplomski studij, a paralelno je sticala i prva radna iskustva, prvo u javnom sektoru, a onda i u poslovnom svijetu.

- Međutim, istovremeno sam radila na fakultetu u ulozi vanjskog saradnika. Nekako, cijeli svoj život nisam mogla prekinuti tu neraskidivu vezu s Ekonomskim fakultetom. Čini mi se da je taj akademski i istraživački poriv kod mene bio kontinuirano prisutan, a s doktorskim studijem sam ga još više počela irazvijati i njegovati. Tada sam i donijela odluku da svoj profesionalni put nastavim u akademskoj zajednici. Ipak nakon svega mogu reći da mi akademske slobode najviše odgovaraju. Tu se nekako najbolje osjećam – kao kod kuće.

Pri kraju doktorskog studija intenzivno je istraživala koje akademsko područje joj najviše odgovara. S obzirom na to da nije neko ko donosi odluke isključivo na bazi kvantitativnih pokazetelja, već izuzetno važnu ulogu igra instinkt i strast prema onom što radi, pronašla je svoju profesionalnu oazu u inovacijama.

- Bilo je tada dosta nerazumijevanja za moj izbor, ali tvrdoglava kakva jesam čvrsto sam se držala svoje odluke. Dobro se sjećam razgovora s jednim uglednim preduzetnikom kada smo diskutirali o inovacijama u biznisu, te o tome koliko se u njegovoj kompaniji podstiče inovativnost. Tada mi je rekao: "Kakva inovativnost? Tesla je jedan, nemamo ih više. Ostavi se ti price o inovativnosti u zemlji u kojoj cvjeta siva ekonomija, a nezaposlenost kontinuirano raste". Razočarana tim razgovorom, ali i nerazumijevanjem značaja inovacija za konkurentnost jedne ekonomije obećala sam sebi da ću ipak naći barem još jednog Teslu. Danas sam sretna što sam ih pronašla puno više od jednog i to u mojoj zemlji. Nadam se da uspijevam da osim znanja svojim studentima prenijeti i strast prema istraživanju i sticanju novih znanja.

Kaže da su joj roditelji njeni najveći učitelji, profesori i mentori. Zahvaljajući njima danas je tu gdje jeste.

- U akademskom smislu posebnu zahvalnost dugujem svom mentoru na postdoktorskom studiju prof. Carstenu Dreheru sa Ekonomskog fakulteta u Berlinu. Svojim nesebičnim zalaganjem i vrijednim savjetima omogućio mi je da se profiliram u stručnom smislu, te ostvarim saradnju s eminentnim stručnjacima i najznačajnijim evropskim institucijama u ovom području. Također, zahvaljujući njegovom interesu za mojim postignućima omogućeno mi je da završim i postodoktorski studij u Berlinu upravo iz oblasti inovacija.

Pitali smo je i koji su joj to projekti najizazovniji?

- Teško se odlučiti i izdvojiti neke od njih jer svaki projekat nosi nešto jedinstveno. Ali, ono što je moja najveća profesionalna strast jeste Sarajevo Innovation Summit – najveća konferencija o inovacijama u ovom dijelu Evrope. Po povratku s postdoktorskog studija u Sarajevo, a uz svesrdnu podršku mog matičnog fakulteta pokrenula sam Samit koji svake godine okuplja više od 400 učesnika iz cijelog svijeta, i to baš ovdje u Sarajevu. Time smo naš grad pozicionirali na globalnoj mapi inovacijskih centara te ponovo probudili taj uspavani Blumovski duh Sarajeva. Ove godine organizujemo 5. jubilarni samit te spremamo dosta iznenađenja i kvalitetnog sadržaja. Osim Samita, istakla bih i jedan izuzetno važan trenutak u mojoj profesionalnoj karijeri, a to je onda kada sam dobila pozivno pismo sa Freie univerziteta u Berlinu u kojem sam dobila obavijest da sam dobila postdoktorsku poziciju na tom univerzitetu i to u globalnoj konkurenciji. Jedna mlada doktorica nauka iz jedne male zemlje kao što je Bosna i Hercegovina. Tada sam nekako bila ponosna na sebe.

Ne radim nijedan dan u svom životu

Vjeruje da se prilika ne čeka, već da je sami stvaramo.

- Red, rad i disciplina uz malo sreće siguran su put ka prilikama i uspjehu.

Smatra da je najznačajnija lekcija koju je naučila kroz posao to da je povjerenje preduslov svakog uspješnog posla.

- Kada nekom vjerujete, imate povjerenje u njegove sposobnosti, ideje i mogućnosti, onda s takvim timom samo je nebo granica. Osim međusobnog povjerenja, u radu s kolegama mi je jako važna posvećenost poslu i odgovornost. Vjerujem da kada postoji odgovornost u poslu onda su dobri rezultati i uspjeh zagarantovani. 


Kaže da bi trebalo da radimo ono što volimo jer jedino tada možemo dati svoj maksimum.

- Jedino tada ćeti biti sretni i zadovoljni. Zato se držim one Konfučijeve : "Odaberi posao koji voliš i nećeš moratu raditi nijedan dan u svom životu". Upravo to je moj najveći uspjeh – ne radim nijedan dan u svom životu. Ja prosto uživam u poslu.

Mladi i njihova perspektiva

- Živimo u vrijeme ubrzane globalizacije, pa bilo koja vrsta mobilnosti postaje nužnost. Smatram da ne možemo i ne smijemo osuđivati potragu mladih za boljim prilikama, za boljim obrazovanjem, boljim poslom, karijerom…boljim kvalitetom života. Međutim, trebamo dati sve od sebe da bolje obrazovanje, bolje poslovne prilike i kvalitetan život mogu imati u domovini. To treba biti zadaća svih nas. Na kraju krajeva zašto ne otići vani, završiti studij, steći neka nova znanja i iskustva i onda to iskoristiti za vlastitu perspektivu u zemlji, ali i bolju perspektivu društva u cijelini. Znate kako, kažu budućnost pripada onima koji imaju želje i snove. Tako da i ja uvijek imam neke ideje, želje i planove. Radoznala sam po prirodi i dosta inovativno pristupam budućim projektima. Osim svoje akademske i konsultantske karijere, planiram dati veći doprinos u javnom diskursu, što kroz svoj društveni angažman, što kroz preduzetničke projekte - zaključuje naša sagovornica.