Ratko Radovanović, proslavljeni jugoslovenski košarkaš - Zvijezde, nikad ne zaboravite odakle ste krenuli!

Radovanović jedini je živi osvajač kompletne kolekcije zlata jugoslovenske košarke: Olimpijsko (Moskva 1980), svjetsko (Manila 1978), evropsko (Lijež 1977) i klupsko (Bosna 1979). Dok gleda slike i uspomene igrača, bivših i sadašnjih, i trenera, okačene na zidu kafića, vraća film karijere i gledamo u budućnost.

Nema vas u javnosti šest godina. Zašto?

- Ja sam 14 godina bio prisutan u javnosti, dok sam bio funkcioner u FMP-u. Dobro dođe mali predah, ne treba se ni stalno pojavljivati, dosadiš narodu - kroz smijeh će za Blic dobrućudni džin iz Nevesinja.

Četvrti ste najtrofejniji jugoslovenski košarkaš na vječnoj listi, poslije Dalipagića (12), Kićanovića i Dražena Petrovića (po 10)?

- Ranije nisam o tome razmišljao, sada mi to mnogo znači. Čast je biti među ovakvim legendama. Od 23 miliona tada Jugoslovena biti među 12 najboljih igrača je uspjeh, a tek biti nosilac igre... San svakog sportiste je odlazak na Olimpijske igre, a pogotovo kada na njima osvojite medalju. Ne zanemarujem šampionat svijeta, prije svega onaj u Manili kada smo pobijedili svih devet utakmica. Pamtim i Evropsko prvenstvo u Liježu, kada su nas novinari pritisli da smo kao pustili meč Čehoslovačkom, da bismo izbjegli Ruse, međutim dobili smo i Italijane i Ruse sa po 20 razlike.

Koja je medalja najdraža?

- Iz Orleansa 1974, kada smo bili juniorski prvaci Evrope. Ta medalja je početak, a svaki početak je najljepši, poslije kreću uspjesi, zato je ova najdraža.

U Grenoblu 1979. Bosna je postala šampion Evrope?

- Sve je bila lijepa priča, sjajan tim, sjajan grad. U to vrijeme sve je bilo podređeno KK Bosna, imali smo sreću što se sve poklopilo - tim, ljudi koji su vodili klub, grad... Čitavo Sarajevo je živjelo za klub. U početku smo bili blizu prvog mjesta, koje nam je bježalo, nikako nismo uspjevali da budemo prvaci. Uspjeli smo kasnije, bilo je lijepo biti šampion Jugoslavije, osvojili smo i evropsku titulu 1979.

Kada ste završili karijeru 1990, vratili ste se u Sarajevo, koji ste morali zbog rata da napustite?

- Vratio sam se tamo, krenuo sa biznisom, otvorio stomatološku ordinaciju, ali sam morao da napustim Sarajevo. Tada nismo mogli odmah da shvatimo šta se dešava. Ranije, u jednom sarajevskom ulazu živjeli su Srbin, Hrvat i Musliman, nikad se niko nije dijelio po nacionalnosti. Sarajevo je bio grad u kojem su vojnici uvijek bili najbolje primljeni.

Ima li nostalgije? Nosite li Sarajevo u duši?

- Nema, prošlo je sve. Jedino me prijatelji vezuju za taj grad, navraćam u Sarajevo, imam svoje društvo s kojim pijem piće. Ne nosim ga u duši... Mnogi su otišli iz tog grada, nije on sam po sebi interesantan, već ljudi koji su živjeli u njemu. Sarajevo su činili velikim Zdravko Čolić, Bijelo dugme, Indeksi, Emir Kusturica... Moj prvi dolazak poslije završetka karijere u Sarajevo bio je finalni turnir ABA lige 2005. Bilo mi je drago da sam dočekan ovacijama i skandiranjem pune dvorane nakon svih dešavanja devedesetih godina.

Vule Vukalović, koji vas je doveo iz Nikšića, obilježio je sarajevsku košarku?

- Vule je u Sarajevu napravio mnoge sportove: odbojku, košarku, šah - bukvalno sve. Znao je kako treba, stvorio je Bosnu, jedinog evropskog šampiona bez stranaca u timu. Doveo je mladog, ambicioznog i radnog trenera Bogdana Tanjevića, koji je zajedno sa nama igračima stasavao.

Kao funkcioner FMP-a osvojili ste dvije titule ABA lige i četiri Kupa?

- FMP je bio jedan od najzrelijih projekata u Evropi. Nebojša Čović je čovjek koji voli košarku i koji je mnogo ulagao. Ulagalo se u dvorane, u najperspektivnije mlade igrače koji su dovođeni a poslije su izrasli u velike asove. Sve to je radio mali broj ljudi, od sekretara Nešovića, portparola, moje malenkosti do, naravno, sjajnih trenera, koji su imali težak zadatak, ali je svaki od njih ostavio trag. Raspolagali smo najmodernijom medicinskom opremom, a sa ekipom koju su predvodili profesor Dragan Radovanović i Mića Stanojković uspjeli smo da napravimo nešto što je neobično u Evropi. Vladala je velika disciplina koja se mnogima i nije svidjela, ali se svima isplatila, igrači su postali asovi i dobri ljudi. Neka se sjete kako su počeli, gdje i šta su igrali i nikad ne treba da zaborave gdje su stasali i iz kog kluba su otišli. Ponosan sam na sve te igrače koji su sada dobri u Evropi, prije svega na Teodosića, šampiona Evrolige sa CSKA. Tu su i "moji" Raduljica i Mačvan.

Srebra sa SP i OI?

- Srećan sam zbog tih uspjeha. Ova reprezentacija je odlična, da je Boban Marjanović bio u timu, bili bismo još jači, neke poraze bismo pretvorili u pobjede, ali ma gdje god učestvovali, a posebno na Olimpijskim igrama, teško je osvojiti medalju, makar i srebrnu. Država je pomogla tako što je organizovala, zajedno sa KSS, kvalifikacioni olimpijski turnir koji nije nimalo bio jeftin, a takođe su ispoštovane i sve nagrade za osvojene medalje sportistima, kao što je i obećao premijer Aleksandar Vučić. Imamo još potencijala, najbitnije je nastaviti sa osvajanjem odličja. U toku Olimpijskih igara razgovarao sam sa Mutom Nikolićem i govorio mu da će biti sve kako treba. Uspjeli smo jer smo imali sjajnu atmosferu u Riju, Đorđević i Muta Nikolić su složili sve kockice.

Košarka nekad i sad?

- Drugačija je, oštrija dosta, ali jednu stvar ne mogu da razumijem. Nepojmljivo mi je da igrač i pored toliko jakih fizičkih treninga traži izmjenu u šestom minutu, ili kad trener izvodi igrača koji pogađa sve što šutne.

Povratak u košarku?

- Bilo je poziva poslije odlaska iz FMP-a, sada provodim vrijeme sa porodicom, suprugom Verom, ćerkom Sarom, sinom Stefanom i najviše s unukom Lukom. Ono što sam propustio za vrijeme karijere, kad je odrastanje djece u pitanju, nadoknađujem sa unukom. Što se povratka tiče, napunio sam baterije, pa ćemo vidjeti.

Srbija danas i sutra?

- Rat, sankcije i bombardovanje ostavilo je traga na narod. Država je mnogo uništena, vratili smo se 30 godina unazad. Nadam se da dolaze bolji dani, mislim da se dobro radi, vjerujem u Vladu na čelu sa Aleksandrom Vučićem - zaključio je Radovanović.

Slijede promjene u KSS, imate li kandidata?

- Kada je Dragan Đilas došao, Savez nije dobro funkcionisao. On je sa Dejanom Bodirogom, Dejanom Tomaševićem i ostalim timom ljudi postavio sve na svoje mjesto, vratio je mušku i žensku košarku na puteve stare slave. Nadam se da će taj sport i dalje opstati, ko god da dođe posle njega, a mislim da su kvalitetna rješenja i Božidar Maljković, i Predrag Danilović, i Dejan Bodiroga. Košarka je nacionalni sport broj jedan. Mnogo ljudi gleda fudbal, ali oni često razočaraju. Naši fudbaleri u klubovima igraju sjajno, a kada dođu u reprezentaciju kao da su pali s Marsa. U košarci samo treba kontinuitet, ne bi valjalo da poslije ovih medalja čekamo na sljedeću deset godina.

MOKA SLAVNIĆ JE PRAVI ŠMEKER

U karijeri ste zahvatili gotovo sve trofejne generacije i velikane novijeg doba?

- Pošto sam dobro igrao na Svjetskom prvenstvu u Manili, prišao mi je Zoran Slavnić i rekao: "Mali, dobro si igrao, ali sutra ću te vidjeti sa Italijanima." Stalno me je provocirao i maltretirao za moje dobro. Moka je bio pravi as, znao je da prepozna veličinu, umio je da na šmekerski način stavi do znanja zašto nekoga nije proigrao. Igrao sam i sa Dalipagićem u Veneciji, sa Kićanovićem u Parizu, zajedno sa Kukočem, Rađom, Đorđevićem... Velikani!

NAGRADA ZLATNI LAV

Igrajući u Veneciji dobili ste i prestižnu nagradu Zlatni lav za sport?

- To mi je posebno drago priznanje, jer je prva nagrada koja je dodijeljena jednom strancu sportisti.

DESET NAJZNAČAJNIJIH DOGAĐAJA

1972. Dolazim u Bosnu, presudan trenutak u životu

1977. Sa reprezentacijom igram na Evropskom prvenstvu u Liježu

1978. Bosna postaje prvak Jugoslavije

1978. Postajemo prvaci svijeta, u Manili. Bio sam treći strijelac ekipe i ušao u petorku svijeta. Veliki uspjeh sa 22 godine

1979. Bosna postaje prva jugoslovenska ekipa koja je osvojila Kup šampiona

1980. Zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi

1985, 1988. Ima i ljepših stvari od košarke, recimo, rođenje djece. Stefan se rodio u Parizu, Sara u Veneciji

1992. Jedan od najtežih trenutaka u mom životu, napuštam Sarajevo

1996. Dolazim u FMP, od koga smo napravili klub evropskih standarda