Kako u Luki slave Uskrs na svome trgu, u svome gradu, sa svojom porodicom!

Malo je ljudi koji ne znaju, ili nisu čuli za svjetske turističke brendove u italijanskoj provinciji Toskani, vijekovima stvarane i predivnom klimom ukrašene. Firenca, Sijena, Piza, San Điminijano … sigurno su na vrhu te rang liste, iza kojih slijede gradići koji samo u ovako nevjerovatno zgusnutoj konkurenciji ljepote mogu biti dio neke "Ib divizije". Jedan od tih, (nezasluženo) manje poznatih gradića je i Luka (Lucca), koji se nalazi nekih 70 km od Firence, u dolini rijeke Serchio, koja se na zapadu, na nekih 10 kilometara od grada uliva u Tirensko more. Miriše zato pritajeno i more u ovom gradu, a mami i bistrina i ponos moćnih Apenina na sjeveru, koji se jasno vide iz ovoga grada.

Baš briga Lukijance, Lučane, Lukeze (ko zna kako li se zovu?) što nisu prva divizija, jer od te "superbrendirane" pozicije može i glava da boli, i muka da bude od nepregledne rijeke turista kojima se u vašem gradu pričaju stalno iste priče, legende i pošalice od istih vodiča. Ovako, turista je taman koliko treba, dolaze oni u aranžmanima finijih agencija, koje dovode turiste koji su već prošli "prve razrede i ekskurzije" sa obaveznim toskanskim programom i prvopomenutim gradovima.

Uskrs u Luki

Zato u Luki možete videti Toskance koji mnogo više i ljepše uživaju u svome gradu, od onih koji svojoj Firenci ili Sijeni ne mogu ni prići, od rijeke turista. Ovde, u Luki, građani i Uskrs mogu slaviti na svojim trgovima, kako im se prohte. Pisac ovih redova je sa zavišću gledao desetoro članova jedne porodice, okupljene iz tri generacije, koji su donijeli dva svoja stola i stolice, izabrali jela i vina koje vole, spojili i postavili stolove pod jedno drvo na ivici trga Napoleona (Piazza Grande) i - slavili tu Uskrs. Samo što se nisu poizuvali, kao u svojoj dnevnoj sobi se ponašali, oni su slavili veliki hrišćanski praznik na mjestu koga vole. I smijali su se, nazdravljali, grlili, unučići su sjedeli u dedinom krilu, a turisti za njih nisu ni postojali.

Nisu bili sami na tom trgu, bilo je još nekoliko parova i manjih porodica koje su od trga napravili svoje balkone, produžetak dnevne sobe, gdje oni veći dio godine žive i raduju se najbližima.

Nisam imao srca da pravim paparazzo snimke njihovog druženja, osjećajući se kao da bih tada bio neko ko viri kroz ključaonicu i zalazi u nečiju intimu, iako oni veliku potrebu za intimom tada nisu ni imali.

Starinari

Bilo je još prednosti te "Ib divizije". Na trgu pored, starinari su napravili svoju prodajnu izložbu. Ne bi se reklo da su tu bili sa željom da nešto mnogo zarade, prosto su gledali jedni drugima u eksponate, mjereći ko je imao stariji antikvitet, ko vrijedniji, ko duhovitiji ili očuvaniji. Radoznalci i gosti su u toj šarenoj ponudi tražili slike svoje mladosti, navike i potrepštine predaka, nečega što je bilo sjajno i lijepo u njihovoj mladosti, a sada patinirano i lijepo u njihovoj zrelosti. Bilo je i za turiste ponešto, mnogo je autobusa i automobila tog popodneva ukrasila stara slika, šljem iz drugog svjetskog rata, načeti srebrni escajg i retuširane fotografije nečiijih brkatih predaka.

Pučini

(Foto: eKapija.com)

Pozdravili smo se i sa Đakomom Pučinijem, (Giacomo Puccini) možda najpoznatijim sugrađaninom ovog grada, koji danas ima oko 80.000 stanovnika. Kakva igra sudbine! Da li znate da je veliki genije opera, koji nam je ostavio "Boeme" "Tosku" ili "Madam Baterflaj" umro od raka grla, čovjek je pisao za najljepše glasove svijeta, a završio bez svog sopstvenog glasa? Volio je Luku, tu je izgradio i malu kuću, a potom i velelepnu vilu, pa je u njoj pisao svoja djela, lovio, tražio svoj mir, liječio se od patnje kada publika nije reagovala ushićenjem, skitao po toskanskim proplancima i održavao svoj duh, koji se lijepo vidi na spomeniku, koga su mu, u znak zahvalnosti, izradili sugrađani.

Narodni trg

(Foto: ekapija.com)

Većina italijanskih starih gradova može se pohvaliti raskošnim trgovima, oko kojih su najveće palate, spomenici i dvorci. Luka ima trg, Piazzu dell'Anfiteatro, koji je velelepan, živ, nastao na osnovi rimskog amfiteatra, drugačijih od ostalih jer se po balkonima i prozorima suši veš i osmjehuju neki obični ljudi, koje zemljišna politika i lanci hotela nisu izmjestili sa te lokacije. Amfiteatar je bio mjesto narodske zabave, a trg dell'Anfiteatro je ostao narodni trg, koji u svoja njedra prima turiste, ali ostaje domaći, svoj, za svoje.

Malo su se preigrali

(Foto: eKapija.com)

Pogledajte kako izgleda katedrala u Luki sa čijeg vrha Vas ponosno gleda arhangel Mihailo, koga poštuju i hrišćanstvo i islam. Jasno Vam je da je tu nešto čudno, po sredini kao da nije završena, već samo privedena svrsi. Stvarno jeste tako, investitori su željeli da ona bude veća, pa su je tako i započeli, izgradili ulaz, izgradili toranj, a onda shvatili da su se finansijski "preigrali" i da toliku katedralu neće uspeti da izgrade. Tako i osta, do današnjeg dana nikome više nije palo na pamet da objavi drugu fazu radova, tako da će katedrala u "prvoj fazi gradnje" ostati i za naredne generacije.

Rimljani

Rimljani su građanima Luke ostavili u amanet zidine koje ga i danas opasavaju, a Lukijani ih nisu iskoristili kao arheološki spomenik, već su ih prilagodili sebi, napravili na vrhu pješačku stazu, drvorede, mjesto za zaljubljivanje, vožnju bicikala. I ništa time nisu upropastili. Naprotiv.

Divno je u proljeće biti u Luki, probajte da u to vrijeme, neke naredne godine, posjetite ovaj malo manje poznati biser Toskane.