Harmonikaši iz Ugljevika sviraće cijelom svijetu u Sočiju!

(Foto: RTRS)

Pobijedila je snaga emocije. Ljepota dječije duše i dara. Iskrenost njihove muzike koja zateže žicu u srcu. Do pucanja.

Riječ je o djevojčicama i dječacima iz Ugljevika, u Republici Srpskoj. Orkestru harmonikaša ovdašnje Osnovne škole "Aleksa Šantić". Onoj djeci koja su, lane, u Narodnom pozorištu u Beogradu digli publiku na noge. I pokrenuli suze, takmičeći se u emisiji "Ja imam talenat".

Ko je, tada, mogao i da pretpostavi da će oni stići i do - olimpijskog priznanja?! Medalja je, može se reći, već u njihovim rukama: sviraju za cijeli svijet, na zimskoj olimpijadi u Sočiju. I, kada odjednom, zagrme njihove harmonike, cijeli svet će čuti kakvu djecu ima podmajevička, rudarska varošica Republike Srpske.

- Sreća je nemjerljiva. Do prije neki dan gotovo da nismo vjerovali da ćemo i krenuti u Soči - govori Slavko Nikolić, profesor muzike koji je, prije deceniju i po, pokrenuo ovaj orkestar osnovaca.

- Kažem, nismo vjerovali... Bilo je potrebno da se prikupi dodatno novca za kompletan ansambl. Olimpijada je obezbijedila sve za naših šestoro učesnika u muzičkom programu koji će pratiti takmičenja sportista. Ali, šta je šest harmonika za trideset šest članova, koliko broji naš orkestar... Sedam, barem, uz onih šest, pružio bi punoću našeg nastupa.

I, šta se dogodilo? Ugljevik na nogama. Opština. Privrednici. Vlada Republike Srpske. Predsjednik Milorad Dodik... Svi su se udružili da pomognu. Djeca, njih trinaestoro i profesor putuju 4. februara u Soči.

A u petak uveče?

- U petak uveče u Ugljeviku sviramo koncert zahvalnosti za sve koji su pomogli da naš put iz sna postane stvarnost - odgovara Nikolić. - To što su nam pomogli da putujemo je nagrada nad nagradama.

E, sad, da vidimo kako su, to, djeca skromnih ugljevičkih domaćina prokrčila svoj put do zvezda. Da se u konkurenciji 600 svetskih ansambala izbore - čak i za Olimpijadu na kojoj će dnevno imati i po dva nastupa.

Odgovor nije jednostavan. Prethodi mu gotovo danonoćni rad, punih petnaest godina. Vrijeme u kome su se smjenjivale generacije talentovanih osnovaca, ugljevičke škole "Šantić". U kome su se smjenjivali dani oskudice pod obroncima Majevice, pod kojom su se slavile pobjede - za svaku harmoniku. Skup instrument i za daleko udobnije sredine, od ove iz koje danas polaze deca "olimpijci", kako bi predstavili, ne samo Republiku Srpsku, već i čitav region.

Oni, maleni, možda i nesvjesni šta to znači, osjećaju samo radost srca koja dodatno pokreće njihove prstiće na virtuozni ritam divljenja. Istom onom snagom muzike i talenta koji su, lane, u Narodnom pozorištu pokrenule najjače emocije. Tada su djeca Ugljevika, sinovi i kćeri običnih, probila led. A žiri... Nije bio makar kakav: Ivan Tasovac, Nataša Ninković i Ivan Bosiljčić su ocijenjivali njihovo umjeće vladanja harmonikom i scenom.

Slavko Nikolić se sjeća te večeri:

- Bio sam okrenut prema djeci i nisam obraćao pažnju na publiku i žiri. Tek poslije, vraćajući snimke, vidio sam da je publika bila na nogama. Da je Bosiljčića dovela do suza... Od tada ništa nije bilo isto.

A zasvirali su, kao na svakom koncertu, stare metohijske melodije. Onda, brzu rumbu narodnu. Žikino kolo, niški merak i sevdah, pjesme "Legendi", "Dugmeta"... I drugu popularnu muziku... Poslije su, iz Žikinog kola, uletili i u Žikinu šarenicu. U Kusturičin Drvengrad. Na otvorenu scenu, banjolučku. A, potom, u region i u svijet. Nastupali su u prestonicama Evrope, potom, preletili preko okeana do - Amerike. U Kanadi su, kao da su u svom Ugljeviku, Banjoj Luci ili Beogradu, s istom energijom, podizali publiku na noge.

- Dirljiv je bio susret sa našom dijasporom u Kanadi, kao i svuda kad naš orkestar grune: "Usnula je dubok sanak sa Kosova Rada"... Čik, suzo, da ne kreneš - kaže Nikolić, koji je svoje progonstvo iz zavičaja, bez predumišljaja spojio sa svojim novim, ugljevičkim... Ali, i sa iskonskim temeljima srpskog naroda - kosmetskim. - Naš repertoar će i u Sočiju biti za sve generacije i za sve ukuse. Za sve narode. Za Olimpijadu. Dodatno smo ga začinili i mađarskim "čardašem". Mi bolju poruku nemamo - govori Nikolić, dok njegovi đaci, lijepa deca običnih ugljevičkih domaćina, već žive dosanjani san Olimpijade. I pakuju kofere.

Ni, mi, bolju poruku nemamo. Srećno vam bilo, draga djeco.

Sljedeća stanica - Oman

Poslije Sočija, djeca Ugljevika iz Republike Srpske putuju u Oman, na četvorodnevno gostovanje. Četiri velika koncerta, u glavnom gradu ove države na Arabijskom poluostrvu, je i njihov veliki izazov. Nikolić, međutim, kaže:

- Ne, mi o tome ne razmišljamo. Nama je najvažnije da ono što iskreno volimo nesebično podijelimo sa drugima. Ovdje, u Ugljeviku, kao i bilo gdje u svijetu.

Ljepota dječije duše

Sada sam sasvim siguran da je najbolji put, put ljepote dečije duše - slušamo Nikolića.

- I ja, vjerujte, poslije višesatnog dnevnog vježbanja sa djecom, koja su na izazove i strašne poroke ovog vremena odgovorila muzikom i bespoštednim radom, u takvom saznanju ne osjećam nikakav umor. Naprotiv. Njihova snaga da nadvise tešku svakodnevicu, njihovi pogledi... Podstiču me da ih slijedim.

Djeca dobrih domaćina

Sve što u životu, za trajanja poneseš, nosiš iz kuće. Iz njenih temelja. Ugljevička djeca, harmonikaši koji su dospjeli do Olimpijade, sinovi su i kćeri običnih podmajevičkih domaćina, ove rudarske varoši. U školi su odlikaši, uprkos tome da veliki dio nastavnih dana, ali i zimske i ljetne odmore, posvećuju vježbanju.

- Ocjene u školi se i nadomjeste, ali je najvažnije ono što se iz kuće ponese, ono, kakav si čovjek. To je ključ, koji će, kad-tad, otvoriti najvažnija vrata u životu - kaže profesor Nikolić.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet sa sajta lista "Večernje novosti" od 30.01.2014.)