Vraćanje nekadašnjeg hendeka u Trebinje - Projekat sa velikim potencijalom za novi sistem grijanja i hlađenja, kao i atrakcije za turiste

(Foto: Aleksandar Parezanović)

Dobro je poznato, Evropa zaštitu kulturnog nasljeđa smatra svojim najvišim prioritetom. Nije u pitanju nikakav apstraktni cilj, nego činjenica da kultura (putem turizma i na druge načine) u Evropu ulijeva ogromne svote. Istovremeno, iz poznatih razloga, evropske institucije finansiraju i šakom i kapom projekte čiji je cilj energija iz obnovljivih izvora i veći stepen energetske efikasnosti.

Kada se u jednom projektu nađu obje stvari (i kulturno nasljeđe i energetska efikasnost), onda se pitanje finansiranja gotovo i ne postavlja.

O ovoj novoj strategiji na jedan više nego lucidan način, u trebinjskim okolnostima, razmišljao je i Veljko Vasiljević, stručni saradnik Fakulteta za proizvodnju i menadžent, sa svojim kolegama Petrom Avdalovićem i sa Duškom Vujovićem, građevinskim inžinjerom hidro-smjera zaposlenim u Hidroelektranama na Trebišnjici.

Naime, ova grupa odlučila je da, uprošteno rečeno, koristeći "toplotnu pumpu", nešto važno vrati i nešto, takođe veoma važno - daruje Trebinju. Sve to, ne tereteći nikakve lokalne fondove, pogotovo ne gradski budžet.

Da bi upoznao javnost, Vasiljević je sredinom aprila jednom užem stručnom auditorijumu u Skupštini Grada prezentirao idejno rješenje projekta koji, u nekoliko poteza, Trebinju vraća stari hendek, a u kompleks javnih institucija uvodi novi, višestruko jeftiniji sistem grijanja i hlađenja.

(Veljko Vasiljević)

- Po mojoj procjeni, u jugozapadnom dijelu grada postoji preko 30.000 m2 javnih objekata (Dom kulture, ERS, Osnovna škola, Štamparija, nova Gimnazija, Sportska dvorana, Regulatorna agencija, dalje, u starom vojnom logoru su dva fakulteta, Visoka škola, Muzička škola, Studentski dom, Autobuska stanica, državne institucije...). Veliki dio tih površina mora zimi da se grije, a ljeti da se hladi. Ako bi se ti prostori grijali i hladili električnom energijom, prema evropskom prosjeku, za toliku površinu godišnje bi trebalo oko 1 mil KM. Doduše, izbor grijanja je različit, neko se ne grije nikako, neko naftom, neko strujom, a neko i toplotnom pumpom. Međutim, kako stvari budu išle naprijed, konačno, i kako se budemo primicali Evropi, za svakog čovjeka koji radi u tim ustanovama moraju se obezbijediti optimalni uslovi za rad, da ne govorim o današnjoj potrebi učenika i studenata- kaže na početku razgovora za "Glas Trebinja" Veljko Vasiljević.

Kičma cijelog projekta je "toplotna pumpa". U najkraćem, kako ona funkcioniše i čemu služi?

- Poenta rada jedne toplotne pumpe, koja uzima toplotu iz nekog medija, u ovom slučaju iz vode, dobro je poznata. Slikovito, može se uporediti sa radom frižidera, koji vazduh oko sebe grije a iz frižidera "izvlači" toplotu, i pri tome ga hladi. Toplotna pumpa je naziv za efekat kojim se koristi svojstvo plina (freon) da se grije prilikom povećanja pritiska. Tehnički, efekat se postiže kada isparivač (unutra) i kondenzator (spolja), koji su po konstrukciji slični, zamijene mjesta uz pomoć četverokrakog ventila i time promijeni tok plina kroz uređaj.

Odnosi li se to samo na freon, da li su i klime u kućama dobar primjer toplotnih pumpi?

- Nisu jedini, ali svakako su dobar primjer. Preko one vanjske jedinice kod "klime" se vanjski vazduh grije i uzima toplota iz stana i time ga hladi. Dakle, taj sistem ljeti grije a zimi hladi vazduh oko pumpe, tj. oko one vanjske jedinice. Zimi je drugačije, vanjska jedinica nastoji da ohladi vazduh oko sebe a toplotu prebaci u stan. Sve to funkcioniše kada je temperatura plus 5 ili više. Ali, ako je temperatura nula i manje, već nastaju problemi. Na minus 5 standardna "klima" ne može da radi jer ne može još više da ohladi onaj vazduh okolo. Zato su se pojavila nova rješenja, dosta skuplji inverteri, koji rade na nešto drugačijim principu, sa promjenljivim uslovima rada kompresora. U našem slučaju, moguća su i druga rješenja. Na primjer, u ekstremnim uslovima, u Trebinju, recimo, temperatura vazduha je od - 10 do +45oC . Ali, zato, voda iz Trebišnjice nikad nije ispod +8, ali i nikad preko +17. Dakle, tokom godine, temperatura je od 8 do 17 stepeni, u prosjeku negdje od 12 do 14 C. Drugim riječima, temperatura vazduha mnogo više varira od temperature vode i, samim tim, sistem koji koristi vodu kao toplotni izvor, mnogo je jednostavniji i manje podložan promjenama.

Iz toga slijedi zaključak: kad bi voda Trebišnjice bila taj medij iz koga se crpi energija, bila bi mnogo ujednačenija, i ne bi nam trebali ti komplikovani "inverter"-sistemi, kao onaj koga sam pominjao, koji mora da pokrije veliku razliku u temperaturi vazduha ljeti i zimi. Dakle, ideja je u tome, da neko dovede vodu Trebišnjice u naš "split" sistem i tada će biti sve mnogo jednostavnije i jeftinije.

Toplotne pume nisu novo otkriće. Već ima dosta iskustava u njihovom korišćenju. Kako su se pokazale kod nas?

- Odlično. Daću vam jedan primjer iz Bijeljine i jedan iz Trebinja. U Bijeljini postoje dva, površinom slična objekta, robna kuća i salon keramike. Dok je za grijanje i hlađanje prvog objekta bila potrebna izgradnja nove trafo-stanice jer vlasnik nije vjerovao u mogućnost korištenja toplotne pumpe, drugi objekat se grije i hladi sa mjesečnom potrošnjom od par stotina evra! Doduše, početno ulaganje je bilo nekih 20% veće, ali se višestruko isplatilo u kratkom periodu.

Kakav je trebinjski primjer?

- Ovdje imamo jednu jedinu firmu koja djelimično koristi Trebišnjicu kao izvor toplote. To je "Market 99" kome je potrebno oko 150 kilovata energije da zagrije prostor. "Market" ima četiri toplotne pumpe koje troše po 9 kilovata energije, dakle, ukupno 36. Ima i pumpu koja iz Trebišnjice vuče vodu i troši 4,5 kilovata. Dakle, 40,5 kilovata je energija koja se "ulaže" a grije se sa 150 kilovata. Utrošak je preko 3 puta manji od dobitka!

Kako sve to radi? Naravno, uzimajući toplotnu energiju iz Trebišnjice?! Jeste li ikada otišli, i kad je najveća zima, a da u "Marketu 99" niste mogli sjediti u košulji?! Njihovo grijanje je sigurno najjeftinije i najizdašnije u gradu. Taj sistem je rađen ranije, služio je samo za rashlađivanje, kasnije je uključeno i grijanje. Pretpostavljam, da je rađen najnovijom tehnologijom, bio bi još efikasniji.

Dakle, svaki kubik vode, koji proteče kroz Trebišnjicu, a nigdje ne "svrati", čisti je gubitak?

- Naravno, zamislite samo koja je to vrijednost u krajnjoj kalkulaciji. Ogromna energija odlazi neiskorištena a mi na to uglavnom ne reagujemo.

Ipak, eto, svojevrsna reakcija bilo je i ono o čemu ste nedavno govorili u Administrativnoj službi Grada. Opet u najkraćem, šta je ono što predlažete?

- Tom prilikom smo pokrenuli Inicijativu za energetski efikasnije grijanje/hlađenje javnih objekata u jugo-zapadnom dijelu Trebinja. Ako bi se upotrebio sistem toplotne pumpe koja koristi toplotnu energiju iz Trebišnjice, uložena energija bi bila 3 do 3,5 puta manja od dobijene! Pošto u ovom dijelu grada nema rijeke, vodu treba dovesti do objekata, podzemnim cjevovodom!

Moj prijedlog je da se otkopa hendek oko Kastela. Na taj način, voda koja nam je potrebna, biće nam još bliže, ali nije samo to u pitanju. Došao sam do podataka iz Dubrovačkog arhiva, da su hendek radili dubrovački majstori oko 1715. godine, kada je hendek ozidan i popločan. Arheolog Đorđo Odavić, kada se istraživački kopalo na južnom dijelu hendeka, došao je do tih ploča. Dakle, hendek je i dalje u dobrom stanju, pokriva ga samo zemljani nasip. Taj posao odavno nas čeka. Velika je šteta što je jedna takva turistička atrakcija pod zemljom.

A sa druge strane, država je mislila na slične aktivnosti, pa je, koliko sam obaviješten, u Budžetu oformila "stavku" za javne radove. To su, da podsjetim, oni radovi, koji u sebi imaju bar 75% fizičkog rada. Uglavnom se odnose na radove u zemljoradnji, izgradnji nasipa ili arheološkim iskopavanjima, kao što bi bilo otkopavanje hendeka. Mogli bismo, na primjer, na taj način, zaposliti veći broj mladih ljudi da rade nekoliko mjeseci za platu kakvu danas teško mogu i zamisliti na nekom drugom mjestu. Dakle, kad bi se otkopao hendek, voda iz njega bi se mogla iskoristiti za sistem o kome sam govorio, a dobili bismo protok koji je neophodan, i kroz cjevovod i kroz hendek!

Vaš projekat se ne odnosi na cijeli grad. Rekoste na početku, izdvojili ste jedno posebno područje sa više javnih ustanova?

- Da, voda bi se, recimo, uzimala na potezu od česme, tamo gdje je ona velika žalosna vrba, prema južnoj kapiji Grada. Ispod, u hendeku, bio bi podzemni usisnik, usmjerivač vode (koji ne bi narušio čak ni izgled onog parkića koji je sad tu). Od tog mjesta bio bi položen cjevovod kroz park do Spomenika palim borcima. Tu bi se napravila "račva", jedan dio vode bi tekao između Doma kulture i Štamparije, i nastavljao pored škole, sportske dvorane i "Mandića zgrade", kako bi se ulio u Trebišnjicu ispod mosta na kružnom toku.

Na cijeloj dužini, kao u rijeci, voda bi tekla prirodnim padom?

- Da, razlika u nivou je oko 2,5 metra. Kako sad sve to uraditi, to će reći građevinski inžinjeri. Napominjem, već su obavljeni određeni proračuni. Duško Vujović izračunao je da bi voda slobodnim padom mogla da teče na toj distanci, naravno, uz adekvatna tehnička rješenja, a Petar Avdalović iz EPRS, izračunao je sve što je potrebno, kad je u pitanju grijanje i hlađenje, na primjeru zgrade Fakulteta za proizvodnju i menadžment.

Gdje bi vodio drugi dio tog cjevovoda?

- Pored zgrade ERS, do zgrada fakulteta, pa dalje, poljem, tako da bi se ulijevao u Trebišnjicu negdje oko stare Klaonice. Tu je nešto veći pad nego kod mosta.

Koliki bi kapacitet tog cjevovoda trebao da bude?

- To se sve dâ izračunati. Sve zavisi od toga koliki posao želimo da napravimo, koliko nam vode treba, na kojoj površini ćemo rješavati probleme na ovaj način? Ali, recimo, promjer bi mogao da bude 700 do 1.000 mm, zavisno od potreba za energijom. Toliko bi bilo dovoljno da svi javni objekti na ovom području dobiju vodu (ERS, Regulatorna agencija, Štamparija, buduća Gimnazija, osnovna škola, svi Fakulteti, državne institucije....), da iz nje "izvuku toplotu" i da je vrate u rijeku. Naravno, sve to zato da bi i grijali i hladili svoje prostorije toplotnim pumpama o kojima sam govorio.

Šta pokazuje račun, koliko bi sve to u ovom slučaju bilo rentabilno?!

- Na jedan kilovat uložene energije, u zavisnosti od stepena iskorištenja, dobija se 3,5 kilovata toplotne energije. To nije "perpetum mobile", tu se samo koristi fizičko svojstvo plina da se zagrije uvijek kad se sabije. Znači, energija se troši samo na to sabijanje. Riječ je o kompresoru i motoru, kakav imamo u frižiderima. Zavisno od pritiska, ta temperatura može biti i preko 100°S. Toplota ili hladnoća se distribuira pomoću "fenkoila" (fancoil) uređaja koji rade slično kao unutrašnja jedinica kućne klime i nalaze se u pojedinim prostorijama.

(Zidine trebinjskog Kastela)

Dakle, svaki "ulazni" kilovat treba pomnožiti sa 3,5 puta?

- Tačno. To je velika razlika. Zahvaljujući Avdalovićevim proračunima, a i kasnijim procjenama za druge objekte koje smo uključili u razmatranje, ma koji drugi sistem koristili za grijanje/hlađenje, svi oni moraju potrošiti oko milion KM godišnje. To znači da bi godišnja ušteda bila između 600.000 i 700.000 KM.

I u svakom drugom slučaju bilo bi tako?

- Naravno, bile u pitanju javne institucije ili stambene zgrade, ušteda je trostruka.

U hendeku bi bilo dovoljno vode za sve "potrošače" koje pominjete?

- Nema sumnje. Međutim, posebno je važno što bi u hendeku bio veći protok tako da više ne bi bilo onih barskih biljaka, pa ni smeća. U sanitarnom smislu, to bi sve bilo van svakog rizika.

Taj cjevovod, ukoliko bi bio malo ambicioznijih dimenzija, mogli bi koristiti i drugi u gradu? Mislim na građane u privatnim kućama ili u zgradama…

- Naravno, ja sam dao samo procjenu za javne objekte na jednom području, ali, ako bismo imali veći prečnik cjevovoda, mogao bi da se priključi svako ko ima razvedeno grijanje. Prethodno, umjesto kotla, instalisao bi toplotnu pumpu. U pitanju su, dakle, samo neke male preinake. Tako, svi bi radili sa "fenkoilima". Tako se danas grije/hladi EPRS u Trebinju, ali oni koriste vazduh kao izvor toplote, sa svim slabostima koje sam već pomenuo. Kad bi imali u blizini cjevovod o kome govorim, sigurno bi se priključili, i vazduh zamijenili vodom.

Recimo, ljeti, voda koja je preuzela toplotu iz objekata koje hladi i koja je time postala toplija, ubacije se u gradski bazen Begovo i zagrijava ga...

S one "račve" kod Spomenika u parku, voda bi mogla da krene i u drugim pravcima?

- Da, sad sve to zavisi od potreba. Ali, to nije sve, na toj "račvi" u parku mogla bi da se postavi i jedna cijevna turbina, ako proračun kaže da će biti dovoljan protok...

To je novi segment, mislite na turbinu koja bi proizvodila električnu energiju?

- Da, jer, voda kad krene ne može se zaustaviti, ona sa tim padom stalno teče. Na taj način, moglo bi da se dobije dovoljno struje za javnu rasvjetu ili za neku drugu svrhu. Na primjer, za pokretanje pumpi koje izvlače vodu. Naravno, potrebne su detaljnije analize, potrebno je da iz svog ugla sve to razmotre građevinski inžinjeri hidro-smjera, elektro-inžinjeri, geodeti, ekolozi i drugi stručnjaci, kako bi se sve optimizovalo na najbolji mogući način.

Smatrale li problemom to što je, izgradnjom kamenog mosta, zatrpan ulazni dio hendeka?

- Ne. I tu ima više rješenja. Jedno je da se voda u hendek uvede prvobitnim pravcem. Dakle, hendek nije ispod konstruktivnog dijela mosta. Hendek je tamo gdje je prilazna rampa. I sada se, iza Salahovića kuće, vidi zidani dio hendeka, koji je bio u dnu širok 4-5 a u vrhu 10 metara.

Da li bi iskopavanje tražilo neke veće intervencije u okolnom prostoru, na objektima koji su kasnije izgrađeni?

- Uglavnom ne, ali sve to treba da kažu nadležni organi. Konačno, pošto hendek više nema svoju početnu funkciju, možda bi u cjelini ili na nekim mjestima mogao da bude i nešto uži?!

Postoji li neki limit, neko "ali" u cijelom projektu?

- Mislim da ne postoji. Često se čuje ono "nema para", međutim, ovakvi projekti mogu lako naći investitore. Ne mislim samo na IPA fondove, nego i na brojne evropske institucije koje se bave zaštitom kulturne baštine i na one koje brinu o energetskoj ofikasnosti. U ovom slučaju, projekat može da računa na obje "linije" podrške. Da to nije nikakva fikcija, govori činjenica da se u ovom trenutku obnavlja banjalučki Kastel, da se obnavlja stara stolačka tvrđava, i da se i na drugim mjestima u regionu ulazi u slične poslove. To što tu nema Trebinja, govori samo da nikom nismo ponudili nikakav projekat ove vrste.

Revitalizaciju Kastela u Banjaluci ne finansira grad Banja Luka, nego Evropa, tako isto i u Stocu i u drugim gradovima. Iskopavanjem hendeka, dobili bismo pravi "grad na vodi", jedini u BiH i šire. Sama tvrđava i zidine, u prostornom i u estetskom smislu, dobile bi mnogo. Onakva kakva je danas, ona je prosto "zakopana", našem oku izloženo je samo polovina njene visine. Jedan takav objekat, nema sumnje, značajno bi povećao opštu turističku atraktivnost grada. Uz to, na ovom turističkom tržištu, podigli bismo konkurentnost pa i cijenu Trebinja na mnogo veći nivo.

Evropsku podršku ne dovodite u pitanje? Posljednjih dana ima prijedloga da se u BiH "prikoče" IPA fondovi?

- To su samo ideje pojedinaca, o tome se u Evropi još niko nije (negativno) izjasnio. Ovo o čemu govorim nije samo naša briga. Evropa ima svoje institucije koje su formirane da rade na takvim projektima, iza tih institucija stoje ozbiljni fondovi. Uostalom, u svijetu danas dobri projekti uvijek lako nađu finansijere, novac odavno nije problem ako imate dobru ideju. Da vam ne govorim koliko su jaki evro-fondovi koji se bave energetskom efikasnošću. Korišćenje obnovljivih izvora energije jedna je nova i ekonomska i životna filozofija. Kako stvari stoje, nema sumnje da će Evropa te fondove samo jačati.

Dakle, imamo dvije jake "karte" na stolu?!

- U to nimalo ne sumnjam jer ono što se dešava ide nam na ruku. A osim toga, mislim da se, i mimo tih fondova, kod nas može naći privatni investitor koji će napraviti onaj početni cjevovod o kome sam govorio, investitor koji bi sa korisnicima napravio ugovor slijedećeg sadržaja, recimo: ako se grijete ili hladite na toplotnu pumpu koja uzima toplotu iz cjevovoda, podijelićemo uštedu! Nisu to neke ogromne pare, i kod nas ima ljudi koji to mogu da finansiraju ili da urade svojom mehanizacijom. To je nekih 800 m kanala i postavljanje cijevi odgovarajućeg profila.

Opšte podrške sigurno neće nedostajati?

- Ja tu podršku već osjećam. Ljudi vide da Trebinje ovim potezom mnogo može da dobije. Zato i nailazim samo na pozitivne reakcije i na ohrabrenja. Kad bismo otkopali i uredili hendek, dalje, sve bi išlo lakše, jer u gradu bi se akumuliralo još više novca od turizma. U turizmu posljednjih godina, inače, imamo značajan rast, ovaj potez dao bi mu jedan novi zamah.

Koji je slijedeći potez? Šta bi trebalo da se dešava narednih dana i mjeseci?

- Treba sve postaviti na svoje mjesto, treba se adekvatno organizovati. Vidjeti ko su sve akteri cijelog posla, ko partneri (od Zavoda za zaštitu spomenika do raznih drugih institucija). Ali, osnovno je da gradske vlasti, ako vide priliku, preduzmu konkretne korake i oforme grupu ljudi koja ima legitimitet da uradi idejni projekat, da dalje nastavi sa projektovanjem i da konačno može da krene u taj posao. Jer, bez urađenog konkretnog Projekta ne može se ni konkurisati za bilo kakva sredstva u Evropi.

Uz to, gradska administracija, po mojoj procjeni, mogla bi da pokrene sopstvene resurse iz domena administrativne pripreme i projektovanja. Treba provjeriti i niz uvodnih informacija. Geometri bi, na primjer, trebali da kažu koliki je stvarni pad na svim pominjanim tačkama, pravnici da nas informišu o imovinskim i drugim aspektima projekta, ekolozi oko zaštite prirode, itd. Ne smijemo samo gubiti vrijeme. Trebamo raditi brzo i pametno, kako bismo došli do sredstava za prvu fazu projekta, a to bi, nema sumnje, bilo otkopavanje i potpuna rekonstrukcija hendeka.

(Napomena: tekst je u potpunosti preuzet sa sajta lista "Glas Trebinja" od 31. maja 2013. godine)