Domaća filmska industrija: Šansa za privlačenje milijunskih investicija

Kako je područje jugoistočne Europe zanimljivo poznatim svjetskim filmašima pokazuje primjer Mađarske i Češke u koje se slije više od 100 milijuna dolara godišnje po osnovu snimanja stranih filmova i različitih kooprodukcija. Zemlje su postale omiljena destinacija za produkcijske kuće kada su odobrile niže takse za strane i domaće filmske produkcije koje snimanju na njihovom području.

U Mađarskoj strana produkcijska kuća dobiva 20 posto popusta na partnerstvo sa domaćom kompanijom koja obično snabdijeva čitavu filmsku produkciju. Ove pogodnosti privukle su mnoge svjetske glumce i redatelje. Ovo pored financijskog efekta ima utjecaj i na zapošljavanje, a tu je i razvoj turizma.

Nakon navedenog nameće se pitanje zašto BiH, čiji su filmovi postigli veliki uspjeh u svijetu, koja je u globalnim okvirima poznata po svom Sarajevo film festival ne može na ovo područje privući iste te filmaše.

Mnogi razlog vide u kratkovidnosti odgovornih u ministarstvima. To pokazuje i još svježi primjer zabrane snimanja scena iz filma Angleine Jolie "U zemlji krvi i meda" koje su se trebale snimati u BiH, a koju je potpisao tadašnji federalni ministar kulture i sporta Gavrilo Grahovac. To je nažalost jedina odluka po kojoj će ostati zapamćen u javnosti. Mnogi smatraju da je ovo mogla bila svojevrsna ulaznica za druge filmske umjetnike.

Analizu o mogućnostima filmske industrije prije nekoliko dana objavila je i nevladina organizacija Vanjskopolitička inicijativa BH (VPI BH). Stručnjaci VPI-ja procjenjuju da su uspješni bosanskohercegovački filmovi u stanju samo na domaćim kino blagajnama povratiti iznos koji je u njih uložila država. "Tu ne računamo prodaju na inozemnom tržištu ili zaradu kroz druge medije u zemlji (DVD, TV). Trenutno u Bosni i Hercegovini ne postoji drugi kulturni proizvod koji to može", navodi se.

Osim toga tu je i mogućnost direktnih stranih investicija jer se većina bh. filmova radi u međunarodnoj koprodukciji. "Prosječan proračun jednog filma je oko dva milijuna KM, od čega producenti iz domaćih izvora osiguraju oko 30%, dok ostatak dolazi iz inozemstva. Veliki dio tih sredstava troši se i u BiH, proizvod ostaje domaći, a resursi se ne rasprodaju, već se samo naplaćuje njihovo korištenje s obzirom na to da je većina dobavljača iz uslužnog sektora", navodi se u njihovoj analizi.

U čitavoj ovoj priči važan segment je i zapošljavanje jer svaka produkcija domaćeg dugometražnog igranog filma prosječne veličine zapošljava najmanje stotinu ljudi na razdoblje od jednoga do pet mjeseci. U BiH se snima između jednoga i tri takva filma godišnje, što zapošljava većinu filmskih radnika u zemlji. Više filmova bi značilo i otvaranje više radnih mjesta, za domaće prilike dobro plaćenih, pogotovu u slučaju privlačenja većeg broja stranih produkcija, ističu stručnjaci VPI-ja.

Navode da film utječe na način kako doživljavamo sami sebe, te na način na koji nas doživljavaju drugi. U anketama Turističke zajednice posjetioci Sarajeva i Bosne i Hercegovine često navode upravo bosanskohercegovačke filmove ili Sarajevo Film Festival kao razlog zašto su željeli posjetiti našu zemlju.

O uspjehu bh. filma svjedoči i činjenica da se naši najuspješniji filmovi prodaju na 20-40 različitih svjetskih tržištm. Film "Grbavica" Jasmile Žbanić prodan je na više od 40 tržišta, film "Na putu" na tridesetak, a "Cirkus Columbia" Danisa Tanovića isto tako. Postoje u svijetu distributeri koji redovno kupuju filmove što dolaze s pričama iz Bosne i Hercegovine.

Izrađen katalog snimajućih lokacija

Elma Tatragić, scenaristica i producentica te članica upravnog odbora Udruženja filmskih radnika BiH, kaže da je Udruženje, bez obzira na vrlo ograničena sredstva, uradilo prošlogodišnje izdanje kataloga snimajuće lokacije u BIH, gdje je naša zemlja prvi put u povijesti predstavljena kao zemlja koja može konkurirati drugim zemljama u raznovrsnosti lokacija koje nudi na realtivno malom zemljopisnom prostoru.

(Elma Tataragić)

Ono što, u ovom trenutku smatra ključnim za razvoj filmske industrije je izrada zakona na državnom nivou, a shodno tome i na entitetskim nivoima, ne nužno ovim redom."Ovim zakonom bi se u sektor filmske industrije uključio cijeli audiovizualni sektor koji nije isključivo filmski. Ne smijemo zaboraviti koju ulogu mogu imati državni i entitetski javni emiteri u razvoju filmske industrije i audiovizualnog sektora općenito. Ali prvi korak u svemu mora biti legislativa koja će cijeli sektor postaviti na svoje noge", kaže Tataragić.

Za sada je zakonska regulativa za ovu oblast različita po enitetima i kantonima. Tako na nivou jednog entiteta postoji regulativa, dok drugi entitet radi po nasljeđenom zakonu bivše Jugoslavije, a recimo Kanton Sarajevo ima svoj Zakon o filmskoj djelatnosti. "Dakle, sektorom vlada kaos, koji se mora srediti da bi cijela industrija se počela pravilno razvijati. Za nas sigurno ima prostora, i to naši filmovi i njihovi uspjesi pokazuju", navodi Tataragić.

BiH treba iskoristiti povoljne svjetske trendove

U prethodno spomenutoj analizi VPI-ja se ističe da je svjetska audiovizualna industrija trenutno na pragu najvećih promjena od svog postanka – potpune digitalizacije lanca proizvodnje i konzumacije audiovizualnog sadržaja. Ovakav neumitan razvoj događaja mogao bi pogodovati i ekonomski manje razvijenim zemljama kao što je BiH da postignu konkurentnost na tržištu, prije svega zbog mogućeg smanjenja troškova produkcije, a maksimalizacije zarade iz distribucije na temelju nove, jeftinije digitalne tehnologije.

Bosna i Hercegovina proizvodi kvalitetne i međunarodno uspješne filmove koji su već postali prepoznatljivim izvoznim proizvodom zemlje, no filmska i audiovizualna proizvodnja u zemlji nije samoodrživa. Naprotiv, ovisna je omnogim vanjskim faktorima, prije svega zbog nedostatka infrastrukture za proizvodnju i plasman filmova i nedovoljne financijske moći subjekata aktivnih u audiovizualnom sektoru.

Zato navode da ovako značajne globalne promjene pružaju jedinstvenu priliku BiH za blagovremeno uključenje u svjetske tokove i osiguranje rasta i budućnosti audiovizualne proizvodnje. No to je jedino moguće osigurati sustavnim rješavanjem javne potpore audiovizualnom sektoru, bez koje uspješnoga audiovizualnog sektora ne može biti.

Danijela Kozina