Socijalizam koji odolijeva, ili kako Beč čuva svoje zdravstvo u eri Trampa i Maska – Domovi zdravlja smanjuju gužve u bolnicama, pacijenti iznad svega

Školujemo mnogo ljekara, ali nam mladi odlaze...

Doktori iz državnog zdravstva rade istovremeno i na privatnim klinikama...

Beograd, Srbija? Ne, nego Beč, Austrija. Sličnosti veće nego što ih možda očekujemo, ali u dijalektičkoj vezi sa razlikama – od kojih su u slučaju zdravstva neke tako velike da sličnosti ipak ne možemo da primijetimo. Razgovor sa članom gradske vlade Beča zaduženim za socijalna pitanja, zdravstvo i sport Peterom Hakerom vraća nas u ravan uzroka i posljedica, gubitnika i dobitnika... tih procesa koji važe za sve – i u kojima se jedni snalaze bolje od drugih.

Počinjemo od onoga u čemu Beč sada kao da kopira naše socijalističko nasljeđe, kojim se nismo uvijek ponosili, čak ni kada Bog Otac ne bi umio da kaže zašto.

Centar za primarnu zdravstvenu zaštitu "Beč zapad" ugniježden je u skromnom dvorištom zgradičku iza Zapadne željezničke stanice. Fobije korone nisu opstale: mada je na zidu molba pacijentima da, ukoliko imaju jasne simptome virusne infekcije po slobodnoj volji ponesu masku FFP2, vidjeli smo samo jednog takvog momka u hodniku. Medicinsko osoblje ih ne nosi.

Ovakvi centri užurbano se otvaraju posljednjih godina, a služe kao "čuvari kapija" za bečke bolnice, koje su dugo bile preopterećene pacijentima sa banalnim oboljenjima. Reklo bi se da mi to imamo odavno i da se to ovdje naziva domom zdravlja: i osrednji među njima su, arhitektonski, mada ne i stanjem unutrašnjeg prostora, dvorac Belvedere za svoje bečke pandane. Dok je socijalistička Srbija ulagala u zgrade i nije štedjela na društvenom standardu – na vrhu trošenja, sedamdesetih smo u Beogradu podigli i više osnovnih škola sa bazenima – u socijaldemokratskom Beču su sa domovima zdravlja pričekali do 2016. Jedno po jedno. Za to vrijeme, takođe, nisu poput našeg društva od ljekara napravili intelektualni proletarijat: početna plata je 9.000 evra bruto, kada se odbije sve što treba to je više od 5.000 "na račun" (garantovano je 14 isplata za godinu, jer su tu i kod nas davno prežaljeni "regres" za godišnji odmor i božićni bonus u istom bruto, ali većem neto iznosu – austrijski sistem je komplikovan toliko da ga je teško i prevariti). Onda bi, kada se to sve zbroji i podijeli sa 12, prosječan mjesečni prihod ljekara bio veći od 6.000 evra. A čujemo da ni to nije dovoljno.

Dočekuje nas direktor Dr Peter Haubenberger, doktor opšte i porodične medicine. Bečko gostoprimstvo kao malo gdje drugo podrazumijeva raznovrsno okrepljenje za goste.

Centar prima sve pacijente, bez obzira da li su osigurani. Radno vrijeme je ovdje od 7 ujutro do 7 uveče (subotom skraćeno), vrata se zatvaraju sat ranije nego u beogradskim domovima zdravlja, međutim, ordinacije ljekara opšte prakse, koje su nekad u Austriji bile jedini izbor, umiju da rade i npr. od devet do podneva, pa su pacijenti koji bi se razboljeli u nezgodno vrijeme – a to je bezmalo čitav dan – morali da čekaju sjutra ili da se tiskaju u nekoj od sedam gradskih bolnica. Dr Peter kaže da je poneko na pregled tako čekao i 24 sata. Sada mogu, sve do predveče, liftom pravo sa željezničke stanice u malu ali čistu i urednu čekaonicu "doma zdravlja". Do stanice voze i dvije linije metroa i brojni tramvaji.

Her Haker nas retorički pomalo vraća u vrijeme SR Srbije kada kaže da je dobra vijest što se veliki privatni zdravstveni koncerni iz evropskih zemalja koje su djelimično komercijalizovale zdravstvo – raspadaju: jedan francuski je prijavio stečaj, a još neki su na putu ka bankrotu.

- U Njemačkoj čak i konzervativni političari sada govore da je komercijalizacija zdravstva bila pogrešna. Ti akteri su nama oduzimali osoblje. Imam osjećaj da se u posljednje vrijeme dešava promjena: dobili smo posljednjih godina veliki broj ljekara iz Njemačke. Zalažemo se za javni karakter zdravstva. Nisam protiv tržišne orijentacije, ali da ona bude zdrava – govori Haker, koji zapravo kao i svi najviši bečki službenici ima i paralelnu funkciju u rangu ministra, jer je Beč unutar (komplikovane) Austrije federalna jedinica.

Iz evropskog disbalansa javnih zdravstvenih politika – neke zemlje poput Austrije ili Srbije školuju velik broj ljekara, a druge kao Britanija ili Švajcarska malo njih – nastaju i porivi za migracijama stručnjaka iz zemlje u zemlju: na sreću austrijskih pacijenata, u "najkapitalističkije" zdravstvo na svijetu, američko, njihovi ljekari ne mogu da prodru, baš kao ni naši. Ostaje nada u ujednačavanje evropske politike obrazovanja – i u bankrot hiperkapitalizma (dok pomenutom najmoćnijom zemljom upravlja dvojac milijardera iz naslova teksta).

Doktori iz ordinacija kolegama u bečkim "domovima zdravlja" prebacuju da su za njih pacijenti samo broj, kaže dr Peter Haubenberger. Autor ovog teksta na to prećutkuje da njegova supruga i njene koleginice u beogradskom domu zdravlja za dan pregledaju i po 60 djece svaka.

- Iz mog iskustva, lični kontakt je značajniji kod starijih i hroničnih pacijenata – kaže dr Haubenberger, koji je sa suprugom osnovao ovaj centar.

Za manje od deset godina, u Beču je otvoren 61 ovakav objekat za djecu i odrasle, dok u provinciji stvari idu sporije. U Tirolu, recimo, radi tek jedan "dom zdravlja".

Bolnica u predgrađu Floridsdorf, do koje se iz centra stiže preko Dunava, dugom vožnjom tramvajem ili sa do 100 km/h brzog gradskog voza (S-Bahn) otvorena je 2019, poslednja je i stoga najsavremenija u Beču. Bolnica je podijeljena, strogo, na ambulantni dio gdje se obavljaju pregledi i na krila za ležeće pacijente, čije sobe sve gledaju na zelenilo. Smještaj u tihom okruženju sa obilnom dozom dnevnog svjetla treba da pomogne ozdravljenju. U dugačkom podrumu, neumorni roboti razvoze kontejnere sa ljekovima, hranom, potrošnim materijalom, otpadom, do liftova. Da bi i medicinsko osoblje bilo na nivou arhitekture i tehnologije, čitavo jedno bolničko odjeljenje namijenjeno je vježbi ljudi u patikama – dominiraju ubjedljivo nad kod nas neprikosnovenim klompama – na lutkama, vjernim humanih "klonovima". Tako će bolje znati šta rade, kad budu liječili ljude.

- Beč ima 21 bolnicu, uključujući male i specijalizovane. U daljem razvoju polažemo nade u razvoj velikih opštih bolnica. Imamo ih ukupno sedam; šest su dimenzija one u Floridsdorfu, a sedma je univerzitetska ustanova, Opšta bolnica (AKH), dvostruko veća od ostalih – govori Peter Haker.

Sa njime razgovaramo u raskošnoj sali za sastanke gradske vlade visoko pod kupolama neogotičkog Rathausa, gradske kuće iz druge polovine 19. vijeka koja može da prevari da je 700 godina starija. Oko nas su gigantski portreti gradonačelnika Beča iz modernog doba koji su se preselili u nebeski becirk (nedostaje, iz objektivnih razloga, u Srbiji najpoznatiji Herman Nojbaher), a na golemom stolu je i izdašno bečko posluženje. Nije poenta u starom i preživjelom, Beč nije grad-muzej, mada ima odličnih muzeja nesrazmjerno svojim proporcijama, koliko i najveće svjetske metropole, pa i više.

- Među bolnicama neke su i 100, 120 godina stare. Do 2028. godine, sve lokacije treba da budu obnovljene i to košta 5,25 milijardi evra – kaže Peter Haker. – Neke bolnice još imaju stari sistem odvojenih paviljona. To će nestati. Nove bolnice dobiće kvartovi Favoriten i Otakring (u kojima živi mnogo Srba – prim. aut.). U kvartu Hicing, grad se mnogo borio da se dozvoli uklanjanje starih zgrada. Rekao sam: Ili ću ovdje izgraditi modernu bolnicu, ili će nam na tom mjestu podići muzej. Ipak će biti bolnica.

O svim detaljima projektanti novih bolnica razgovaraće sa zaposlenima. Otprilike trećina njih pokazuje veliko interesovanje za ovaj proces, kaže Haker. Na kraju ove vizite iz Beograda, izgleda nam da smo primetili jednu crtu savremenog bečkog zdravstva: interesi pacijenata, a to će reći cjelokupnog stanovništva, imaju u njemu za standarde na koje smo navikli neobično visoko mjesto.