Spinalonga kraj Krita: Selfi i roštilj na ostrvu gubavaca

"Otkrijte Krit iz druge perspektive: krstarenje do ostrva Spinalonga sa roštiljem i kupanjem na obližnjim plažama već od 27 EUR" – bila bi to samo još jedna u nizu turističkih ponuda da ostrvce na sjeveroistočnom dijelu Krita ne krije tragičnu priču koju je svijet počeo da otkriva tek u posljednjih 20 godina.

Nekad ostrvo na kojem nisi želio da se nađeš ni po koju cijenu, danas druga najpopularnija destinacija na Kritu, poslije Knososa, koju je prošle godine posjetilo pola miliona turista. Njih pola miliona došlo je zbog svega nekoliko stotina stanovnika koji su nekada naseljavali Spinalongu. Nekad, a to nekad nije bilo tako davno, ni prije 100 godina, putnici su odvoženi da se nikad ne vrate, a danas se za kupovinu brodske karte (u dva smijera) strpljivo čeka u redu. A onda se, dok brodić prilazi ka ostrvu na kom su ogledala bila zabranjena, hvata najbolji ugao za selfi kako bi se zabilježio najljepši kadar. I sprema se za priču o bolesti i strahu, patnji i nadanju, sebičnosti i solidarnosti.

Spinalongu, ostrvo kontrasta, ostrvo patnje, ali i trijumfa života u najgorim okolnostima, krasi bogata istorija. Smjenjivali su se Venecijanci i Turci, a ovdašnja tvrđava je nekad bila jedna od najmoćnijih na Kritu. Ipak, nešto drugo je razlog zbog kog ovde hrle turisti iz čitavog svijeta. Jer, Spinalonga je bila glavna grčka kolonija gubavaca od 1903. do 1957. godine i jedna od posljednjih aktivnih kolonija u Evropi.

Decenijama se o ostrvu ništa nije znalo

Lepra ili guba, hronična infektivna bolest koja zahvata kožu, nerve, kosti, danas se uspješno liječi antibioticima. Teško se prenosi kontaktom, ali to se nekada nije znalo, pa su zaraženi izolovani od društva.

Decenijama nakon što je Spinalonga napuštena, skoro ništa se nije znalo o njoj. Turisti počinju da dolaze 80-ih, ali ju je znatno kasnije proslavila jedna Britanka, Viktorija Hislop koja je ostrvo posjetila turistički 2001. godine.

Kako je autorki ovih redova otkrila u intervjuu prije 11 godina, dok nije kročila na Spinalongu bila je novinarka na porodičnom odmoru u Grčkoj. Nekoliko sati u "gradu duhova" pretvorilo ju je u književnicu. I to vrlo čitanu. Roman "Ostrvo", po kom je snimljena i istoimena serija, preveden je na 24 jezika i prodat u dva miliona primjeraka širom svijeta otkako je prvobitno izdat 2005. godine.

I Viktorija je, kao i milioni turista poslije nje, kao i stotine leproznih prije nje, na Spinalongu stigla brodićem nakon desetominutne vožnje iz obližnjeg sela Plaka. I tu se gotovo svaka sličnost sa nekadašnjim i sadašnjim odlascima završava.

- Brod se vraća za sat vremena – upozoriće vas kapetan nakon vožnje vrijedne 10 EUR dok se užurbano sprema za povratak u Plaku kako bi doveo novu turu putnika.

A onda se, vidjevši nezadovoljna lica turista zbog kratkog roka, smilova.

- Do 17h sigurno idemo na svaki sat, a možda će biti i jedan polazak u 18h, ali nije sigurno, pa budite ovdje u dogovoreno vrijeme da provjerite. Osim ako ne želite da ostanete – šeretski se osmjehnu.

Sa podešenom štopericom, jer ne želi se ni danas prespavati na napuštenom ostrvu, kreće se u istraživanje. Idilični pejzaž morskog plavetnila ubrzo mijenja tama niskog tunela, znanog i kao Danteova kapija. Teško je, dok se prolazi kroz isti tunel kroz koji su samo nekoliko decenija ranije hodali putnici na svom posljednjem putovanju, ne zamišljati bolesne i protjerane, kako dolaze u nepoznato, ostavljeni i napušteni od svih.

Tu su završavali prvo Krićani, a zatim i zaraženi iz cijele Grčke, a vjeruje se da su iz neznanja, tamo poslati i oboljeli od drugih bolesti, poput psorijaze. Prema podacima Međunarodnog udruženja leproznih, najviše stanovnika na Spinalongi je bilo 1933. godine – 954. Stigmatizacija oboljelih je bila takva da se bolest zvala smrt prije smrti, a Spinalonga ostrvo živih mrtvaca. Da ne bi vidjeli šta im je lepra uradila, uvedena je zabrana ogledala jer niko nije želeo da gleda svoje unakaženo lice. U svoje lice nisu gledali, ali obala zdravih, na kojoj se život nastavljao, nalazila im se u vidnom polju, udaljena samo nekoliko stotina metara. Tako blizu, a tako daleko.

- Dok šetate ulicama Spinalonge, zaustavite se i zadržite dah. Iz obližnje male kuće čućete majčin glas, sestrin nekrolog ili uzdah muškarca. Pustite da vam dve suze padnu niz oči i vidjećete sjaj miliona suza koje su zalile ove puteve – napisao je u svojoj autobiografiji Epaminondas Remundakis koji je na ostrvu proveo 21 godinu do zatvaranja kolonije.

Od sebičnosti do solidarnosti

Ipak, nasuprot sivilu patnje, dočekaće vas šarenilo restauriranih kuća sa živopisnim vratima u jarkim bojama. Na samo 8 hektara nalazile su se kuće, kafe, radnja, pijaca, groblje, bioskop, pa i električni generator koji je davao ulično svjetlo – sadržaji kao u bilo kom gradiću, uz dodatak - spalionicu u kojoj je spaljivana odjeća zaraženih. Ali nije sve uvijek bilo tako.

Uslovi života godinama su bili daleko od humanih. Nakon deportacije, prognanima je oduzimana imovina, kao i građanska prava. Na ostrvu nije bilo infrastrukture, bolesni su živjeli u siromaštvu, bez dovoljno zaliha vode za piće, a naknada koju su dobijali od vlade nije bila dovoljna da podmiri hranu i lijekove.

Etnolog i koautor knjige "Životi i smrti leproznih na Kritu" Moris Born govorio je da su prije 1930. stanovnici Spinalonge živjeli u mahnitom stanju sebičnosti, a da je jedino o čemu su razmišljali bilo preživljavanje.

- Niko nije pazio na druge, a sveštenik je jedva nalazio ljude koji će mu pomoći da pokopa mrtve – otkrio je Born.

Tek kada je 1936. stigao tada 21-ogodišnji student prava Epaminondas Remundakis i osnovao "Bratstvo pacijenata Spinalonge", društvo posvećeno popravljanju uslova za oboljele, život je počeo da se mijenja. Zavladao je red, kuće su okrečene, otvoreni su berbernica, kafe i škola, a stanovnici su počeli da sade i svoje povrće. Čak su dobili i električni generator, i to prije obližnje Plake, a ostrvom su odzvanjali zvuci klasične muzike koja je puštana sa zvučnika.

Život je počeo da liči na onaj koji su ostavili iza sebe. Počeli su da se rađaju i solidarnost, ljubav, djeca. I tako je Spinalonga od ostrva patnje postala ostrvo nade.

- U posljednjoj deceniji postojanja kolonije, osoblje se sastojalo od guvernera, doktora, blagajnika, računovođe, pet medicinskih tehničara, osobe zadužene za dezinfekciju, sveštenika, osam čamdžija, deset čuvara, deset pralja i deset negovateljica – nabraja se na info tabli.

I tako je bilo sve do 1957. godine kada je kolonija zatvorena, a posljednjih 20 pacijenata odvedeno u atinsku bolnicu. Povratak normalnom životu, ipak, nije bio lak. Sve se promijenilo, porodice su bile decenijama razdvojene, nove su se formirale na ostrvu. Neke je bolest toliko izdeformisala da nisu željeli da borave među ljudima, pa su ponovo odlazili, u ovaj put, dobrovoljno izgnanstvo.

O svemu tome razmišljaćete na povratku sa ostrva koje se zaista može obići za sat vremena, koliko vam je kapetan prvobitno dao. O tome, kao i paradoksima koji su od mjesta čije se ime nekad nije spominjalo, napravili atrakciju po kojoj su nazvani sobe i taverne u susjednim selima, čije slike krase magnete, majice, maske za telefone i druge suvenire.

Nakon desetominutne vožnje po beskraju egejskog plavetnila pristajete u Plaku gdje strpljivo čeka nova grupa turista spremnih da plate prevoz 10 EUR i ulaznicu još 8 EUR. Neki od njih znaju gdje idu, drugi Spinalongu doživljavaju kao bilo koju turističku atrakciju koju je "obavezno vidjeti", ali većina će u ovoj priči pronaći element sa kojim će se identifikovati – patnju ili tugu, sreću ili optimizam. Jer, na kraju, kako je Viktorija Hislop primjetila, objašnjavajući nam uspjeh romana, saga o Spinalongi je ipak optimistična priča sa srećnim završetkom.

- Vjerovatno se svako, u nekom periodu života, osjećao kao autsajder. Leprozni ljudi su apsolutni autsajderi. U svojoj suštini, to je priča o velikoj patnji ali, što je još važnije, o preživljavanju.

M. Dedić