Šeril Sandberg kaže da žene lideri ne idu u rat - Da li je stvarno tako?

- Zemlje koje vode žene nikada ne bi zaratile – zaključila je Sandberg.

Ali, da li je zaista baš tako? Psihološka istraživanja o karakteristikama žena i muškaraca lidera potkrepljuju njenu tvrdnju, piše Forbs.

Ima dovoljno dokaza koji ukazuju da su liderke spremnije na saradnju od lidera, zbog čega se pretpostavlja da bi bile sklonije da pronađu mirna rješenja u konfliktima. Takođe, žene su empatičnije što ih čini manje sklonim da svojim neprijateljima fizički naude.

S druge strane, dječaci su od ranog uzrasta fizički agresivniji od devojčica i ta tendencija ka agresiji može doprinijeti da muškarci lideri lakše iniciraju rat.

Istoričari i politikolozi takođe sugerišu da je pretjerana samouvjerenost veliki uzrok rata, a psiholozi tvrde da je veća vjerovatnoća da muškarci imaju ovu osobinu.

Žene moraju da dokazuju da nisu slabe

Ali, uprkos nalazima da su muškarci agresivniji i samouvjereniji, a žene empatičnije i spremnije na saradnju, nije jasno da li se to može primjeniti na vođe država. Proces selekcije žena na funkcijama često favorizuje žene sa "muškim" crtama, dok one koje su empatičnije i spremnije na saradnju imaju manje šanse da budu izabrane da vode zemlju.

A kada se žena jednom nađe u ulozi lidera, mora dokazivati svoju snagu kako bi prevazišla stereotipove da su žene slabije. Jedna studija je pokazala da se liderke bore protiv rodnih stereotipa da su žene slabe tako što se tokom međunarodnih vojnih kriza ponašaju naročito oštro. Iz istog razloga, teže im je da se povuku od prijetnji.

Margaret, Hilari, Park

Autori knjige "Zašto lideri ratuju" analizirali su svjetske lidere od 1875. godine do 2004. godine i ispitali rodne razlike u vojnoj agresiji. Njihov nalaz je za mnoge bio iznenađujući – 36% žena iniciralo je barem jedan vojni konflikt, dok je isto uradilo 30% muškaraca.

- Ipak, ovo ne znači da su žene generalno agresivnije. Muškarci su bili odgovorni za 694 čina agresije i 86 ratova, dok su žene odgovorne za samo 13 činova agresije i jedan rat (Indira Gandi) – istakli su.

U skorijoj istoriji svjedočili smo primjerima veoma agresivnih liderki ili onih koje su predvodile vojne napade. Prije 40 godina, Margaret Tačer je odgovorila vojnom akcijom kada je Argentina okupirala Folklandska ostrva. Tačer se odlučila na rat uprkos upozorenjima savjetnika i nekoliko muških članova parlamenta. Čak je i američki predsednik Ronald Regan pozivao Tačerovu na mirovne pregovore.

Park Gun Hje, prva predsjednica Južne Koreje, koja je na vlasti bila od 2013. do 2017. godine opisivana je kao "opasno agresivna". Park i njena vojska prijetili su da će "zbrisati Sjevernu Koreju sa lica zemlje" ako se usudi na nuklearni napad. Park, koja je kasnije osuđena zbog korupcije, navodno je rekla generalima da čak i u slučaju ograničenog napada Sjeverne Koreje, treba da uzvrate bez političkih razmatranja i čekanja njenog odobrenja.

U Americi, 2011. godine, tadašnja državna sekretarka Hilari Klinton apelovala je na predsjednika Obamu da preduzme vojnu akciju na Libiju. Nekoliko muškaraca na visokim funkcijama bilo je protiv akcije.

Dakle, u realnosti, odluka o vojnoj akciji zavisi od lidera, države i situacije, manje od pola, zaključuje Forbs i dodaje da je rat dvije zemlje koje vode žene, itekako moguć.

M. D.