Kompanije koje zagađuju planetu troše milione da bi nas ubijedile da smo mi krivi za klimatske promjene

Promijenite neke navike i klimatske promjene će se zaustaviti, svi smo odgovorni za globalno zagrijevanje, spas od zagađenja plastikom je u recikliranju – samo su neke od poruka koje dobro osmišljene propagandne kampanje posljednjih decenija šalju građanima sve zabrinutijim za životnu sredinu.

Iza kampanja nerijetko, otvoreno ili skriveno stoje kompanije koje su zapravo najodgovornije za globalno zagrijevanje i zagađenje plastikom. Dok odgovornost prebacuju na pojedinca, one same neometano nastavljaju sa starim načinima poslovanja, uz sitne izmjene koje bi trebalo da pokažu kako su ekološki i društveno odgovorne.

Ma kako individualna odgovornost bila važna, ona suštinski ne može rešiti ozbiljnu klimatsku krizu u kojoj se planeta nalazi, pokazuju podaci. Izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) pokazuje da bi promjene u ponašanju pojedinaca doprinijele veoma malo u ukupnom smanjenju emisija. Izraženo u procentima, one čine samo 4% neophodnog smanjenja.

Studija nedavno objavljena u časopisu Nature jasno pokazuje da ako želimo da imamo samo 50% šanse da ograničimo rast temperature na 1,5 stepeni C, 90% uglja i 60% rezervi nafte i gasa mora ostati u zemlji.

A šta za to vrijeme rade naftne kompanije? Bave se propagandom da nas ubijede da smo mi odgovorni za klimatske promjene, tvrde istoričari, sociolozi i aktivisti koji su istraživali propagandu koju šire naftne kompanije. Prema izvještaju Centra za istraživanje klime, asocijacija naftnih kompanija Američki petrolejski institut potrošila je 663 miliona dolara na PR i reklame od 2008. do 2017. godine.

– Lako je vidjeti njihovu retoriku, da je sve u individualnoj odgovornosti, zbog čega se osjećamo paralizovano i ne preuzimamo političku akciju koja nam je potrebna – upozorava direktorka američke kampanje Grinpisa za klimu Janet Redman.

Sve je krenulo oko 2000. godine kada su naftne kompanije promijenile marketinške taktike, kaže Ben Franta koji je na doktorskim studijama na Stanfordu. Nakon decenija poricanja klimatskih promjena, priznali su klimatsku krizu, ali su odgovornost prebacili na građane.

Franta ukazuje na kampanju kompanije Chevron iz 2007. godine pod nazivom "Da li ćeš nam se pridružiti?". Kampanja se sastojala od postera na kojima su bila lica ljudi i obećanja poput "Ja ću više ostavljati auto kod kuće", "Ja ću konačno nabaviti programiran termostat". Na sajtu kampanje, korisnici su mogli i da izračunaju koliko će njihova akcija, poput odlaska na posao u jednim kolima sa kolegama, sačuvati CO2.

– Okvir je: Mi kompanije smo dobri momci. Mi radimo na problemu i želimo da nam se ti, potrošač, pridružiš u našim pozitivnim naporima – ocjenjuje Franta.

Ovaj pristup, da se ljudima govori da će krizu riješiti tako što će promijeniti navike, isprobana je korporativna taktika koju je prvo iskoristila industrija cigareta, a zatim i plastike, napominju istraživači. Sada, naftne kompanije "prepisuju" recept i troše milione kako bi ubijedile javnost da će promjene načina života i potrošačkih izbora riješiti problem.

– Postalo je prirodno da kada pričamo o klimatskoj krizi, pomislimo na individualnu akciju što itekako odgovara naftnim korporacijama – ističe Denali Nalamalapu, specijalista za komunikacije klimatske organizacije 350.org.

Istoričarka nauke Naomi Oreskes pratila je klimatsku komunikaciju kompanije ExxonMobil godinama. U nedavnoj studiji, analizirala je 180 dokumenata kompanije o klimatskim promjenama od 1977. do 2014. godine. Dokumenta uključuju internu komunikaciju, publikacije i reklame "upakovane" u formu novinarskih tekstova objavljenih u Njujork Tajmsu. Dok je u internim dokumentima ugljen-dioksid pomenut više od 1.000 puta, a najviše upotrebljavani termini fosilna goriva i atmosfera, u tekstovima za javnost dominirali su termini energetski efikasan, tražnja, potreba, ističe Oreskes.

– Oni pričaju o energetskoj tražnji, o potrebi, korišćenju i koriste termin potrošači. A to je način na koji prebacuju odgovornost sa proizvođača, sa sebe konkretno, na potrošače – napominje Oreskes.

Sličan pristup imao je BP koji je 2004. godine napravio prvi kalkulator ugljeničnog otiska kao način da izmjeri emisije gasova staklene bašte svakodnevnih aktivnosti ljudi.

– Ovaj kalkulator je zatim zaživio kao ideja i koncept i potpuno nam odvukao pažnju sa industrije – kaže direktorka američke klimatske kampanje Grinpisa Janet Redman.

Još jedna zamjena teza nastaje u dobro osmišljenim kampanjama da će nas recikliranje spasiti. Kada su vlade počele da razmatraju zabranu jednokratne plastike, kompanije koje istu proizvode, uključujući Chevron, Exxon, Dow i DuPont potrošile su milione dolara da bi širom SAD pokrenule programe recikliranja. Ali, i njihovi naučnici su im govorili da recikliranje neće riješiti problem u većem obimu.

– Način da svoje proizvode zadrže na tržištu bio je da predstave recikliranje kao nešto što "radi" – rekao je bivši DuPont menadžer Ron Liesemer.

Poražavajući podaci iz ove oblasti pokazuju da recikliranje zapravo i ne "radi". Od 2015. godine, količina plastike koja se svake godine proizvodi povećala se 10 puta u odnosu na 1971. godinu. Manje od 10% materijala je reciklirano. Svaki kvadratni kilometar okeana sadrži u prosjeku 13.000 komada plastike.

Mikroplastika, komadići plastike koji se nikada ne razgrade, nađeni su i na Mont Everestu. Prosječan Amerikanac godišnje unese u organizam 50.000 komadića mikroplastike i udahne otprilike istu količinu. Prema Svjetskom ekonomskom forumu, proizvodnja plastike će se udvostručiti do 2040. godine i utrostručiti do 2050. godine.

– Skoro svako razumije da treba da uradimo nešto povodom plastike. Većina kompanija i mnogo političara odgovornost stavljaju na potrošače umjesto na kompanije koje preplavljuju svet sa svojim jednokratnim pakovanjima – kaže marinski biolog John Hocevar koji vodi kampanje za okeane Grinpisa.

I dok aktivisti upozoravaju na greenwashing, naftne kompanije nastavljaju sa obećanjima da rade na zaštiti životnoj sredini. U izjavi za Business Insider, Chevron ističe da investira više od 3 milijarde dolara do 2028. godine kako bi napredovali ka energetskoj tranziciji.

– Chevron vjeruje da svjetska tražnja za naftom i gasom treba da bude snabdijevena najefikasnijim i najmanje ugljenično intenzivnim proizvođačima – ističe PR Sean Comey i dodaje da kompanija radi na smanjenju emisija od izvlačenja nafte i gasa.

On se slaže da previše plastike završava u okeanima, rekama i na deponijama, ali ističe da je plastika neophodna za moderni život i pomaže kvalitetu života miliona ljudi širom svijeta.

BP ističe svoje ciljeve nulte emisije, kao i nedavne akvizicije projekata solarne energije koje želi da udvostruči do 2025. godine.

– BP vjeruje da imamo važnu ulogu u suočavanju sa klimatskim promjenama. Zato smo postavili novi cilj da do 2050. godine ili ranije postanemo kompanija sa nula emisije – kaže Joshua Hicks.

ExxonMobile takođe kaže da radi na smanjenju emisija i da pomaže mušterijama da smanje svoje emisije.

Uprkos ocjeni da je glavna odgovornost na kompanijama, aktivisti podsjećaju da je lična odgovornost značajna.

– Važno je da vozimo bicikle i da isključujemo svjetla, da ne uključujemo klimu sa otvorenim prozorom. Sve te aktivnosti su stvarno važne. Ali one blijede u poređenju sa time kako je struktuiran naš energetski sistem, ko profitira, a ko gubi – kaže Janet Redman iz Grinpisa.

Oreskes se takođe slaže da svi imamo ličnu odgovornost:

– Pitanje je: Kako balansiramo između lične odgovornosti i većih strukturalnih i političkih pitanja. I koja je uloga naftne industrije?