Kada je hrana dio nacionalnog identiteta - Italijansku mediteransku ishranu zaštitio i UNESCO

Mediteranska ishrana produžava život. Daje osjećaj blagostanja i povećava nivo sreće. Ona nije samo model ishrane zasnovan na sezonskim i tipičnim namirnicima podneblja koje karakteriše biodiverzitet... Ona je način lijepog i dobrog života, koji dovodi u ravnotežu životnu sredinu i privredni razvoj. Tako, ukratko, počinje "Bijela knjiga mediteranske ishrane", koju je početkom maja ove godine predstavilo italijansko Ministarstvo za poljoprivredu, zajedno sa Savjetom za istraživanja u poljoprivredi (CREA). To je ujedno i uvod u inicijativu koju je Italija, završavajući svoj jednogodišnji mandat predsjedavajućeg, predočila ostalim članicama grupacije "Mediteranska dijeta" koja je okrenuta promovisanju mediteranske ishrane koju je UNESCO uvrstio na svoju listu nematerijalnih kulturnih dobara.

U vremenu u kome su dijete postale naša opsesija – bez obzira na pol, uzrast, geografsku dužinu i širinu, i kad razne "jedine", "najbolje", "garantovane", "holivudske" i razne druge dijete nisu donijele trajne rezultate, Zapad je krajem prošlog vijeka "otkrio" Mediteransku dijetu koja je, kao i mnoge prije nje, postala pravi hit. Posebno je isticano da je zdrava, kao njen najvažniji aspekt. Ipak, dugo su se brkali razni lončići dok oni željni skidanja kilograma nisu shvatili da je riječ o zdravom načinu ishrane a ne o dijeti koja će im za par dana otopiti neželjen kilograme. U pitanju je dakle mediteranski način ishrane, i više od toga – način života.

Nije na odmet znati i da reč dijeta (slično na svim jezicima) potiče od grče riječi "diaita", imenice koja upravo znači "način života". U Srednjem vijeku, sama riječ je dobila značenje dijetetskog režima koji preporučuje doktor, a u pitanju je najčešće bio post zbog bolesti, pa je tako i riječ bila sve više vezivana za propisan režim ishrane, koji je u 20. vijeku dogurao do značenja gubitka kilograma.

Mediteranska ishrana je, prije svega, zdrava i izbalansirana, i brojne naučne studije su dokazale da pomaže u prevenciji hroničnih oboljenja kao što su kardiovaskularne bolesti, dijabetes, gojaznost i anoreksija, i da može igrati važnu ulogu u prevenciji raka. Ali to nije sve, ponoviće Italijani koliko god puta bude potrebno. Oni su 2008. godine, duboko uvjereni u kulturološku i socio-ekonomsku vrijednost svoje kuhinje i tradicije okupljanja oko stola, zajedno sa Grcima, Špancima i Marokancima pokrenuli kandidaturu kod UNESCO-a da se njihov mediteranski način ishrane i života zaštiti kao kulturno dobro. Tri godine kasnije su im se pridružili Portugal, Kipar i Hrvatska, i zajednički prijedlog ove mediteranske sedmorke prihvaćen je 2013. godine.

Predstavljajući Bijelu knjigu, Italijani smatraju da je potrebno uložiti dodatne napore da se taj "pobjednički model" ishrane i modus vivendi dodatno promoviše: kroz istraživački rad i aktivnosti koje bi multiplikovale socijalne i ekonomske vrijednosti mediteranske kuhinje i načina života - kao kulturnog nasljeđa, a sve u cilju pospješivanja održivog ekonomskog razvoja – od razvoja poljoprivrede fokusirane na biodiverzitetu, preko tehnoloških inovacija koje garantuju potrošačima kvalitet i raspoloživost zdravih proizvoda, do turizma u kom će mediteranska hrana biti glavni adut.

Glavne prednosti i perspektivnost mediteranske ishrane su, kako se navodi u Bijeloj knjizi, to što je održiva, inovativna i garantuje ruralni razvoj. Održiva jer garantuje očuvanje čitavih zajednica i teritorija, kao i biodiverziteta; inovativna jer, zahvaljujući razvoju tehnologije i inovacija može doprinijeti istinskom očuvanju i širenju tradicije kao svjesnog izbora konzumenata i proizvođača; i konačno, ona podstiče i ruralni razvoj (poljoprivredna proizvodnja, konzervacija zemljišta, agri-biodiverzitet, vitalnost sela, kulturno-istorijska zaštita,...), a za nju vezani i međunarodni projekti saradnje na planu promocije mediteranskog načina života.

Ova inicijativa Italijana ne čudi, jer za njih, mediteranska ishrana je zaista modus vivendi, koji u sebi nosi jak element identiteta. Još konkretnije, kako je zapisano u Bijeloj knjizi, "jesti zajedno" ne znači samo objedovati u društvu, već jačati osjećaj pripadnosti dok su porodica ili prijatelji okupljeni za istim stolom; razvijati osjećaj dijeljenja, jačati temelje međuljudskih odnosa, promovisati dijalog i kreativnost, prenositi osjećaj identiteta i vrijednosti zajednice sa generacije na generaciju.

Hljeb, tjestenina, povrće, mahunarke, svježe i sušeno voće, ali i bijela mesa, riba, mliječni proizvodi, jaja, maslinovo ulje i vino - to su namirnice koje čine osnovu mediteranske ishrane. Svježina i sezonski karakter njihovi su osnovni kvaliteti, a izbalansiranost unosa ono što mediteransku kuhinju čini zdravom.

Mediteranski narodi, a posebno Italijani, napravili su izvanrednu strateški i finansijski uspješnu kampanju i brendirali su svoju ishranu. Osim toga, mnoga njihova jela su na globalnom nivou postala opšte prihvaćena kao pica, špageti ili tiramisu.