Devet osobina koje otkrivaju pravog lidera - i nemaju veze sa harizmom

Ako u bilo kom interenet pretraživaču fotografija ukucate riječ "lider", vrlo brzo ćete dobiti prilično jasnu predstavu o tome kako se zamišlja čovjek koji vodi druge. To je muškarac na vrhu planine. Muškarac koji ide ispred grupe. Figura koja je viša, snažnija ili ističe se i uočljivija je od ostalih.

Upravo od te slike Forbes autori koji se bave analizom liderstva počinju jedan od najčitanijih tekstova u posljednjih nekoliko godina. Bernard Koleman, jedan od autora, postavlja pitanje koje nije izgubilo na aktuelnosti: kako zapravo izgleda lider i koliko na izbor ljudi kojima će biti povjerena moć utiču predstave koje sa stvarnom sposobnošću vođenja imaju malo veze?

Definicija liderstva naizgled ne ostavlja mnogo prostora za dilemu. Lider je osoba koja vodi ili usmjerava grupu. Uz liderstvo se vezuju autoritet, uticaj, sposobnost upravljanja i efikasnost.

Problem nastaje kada se sa definicije pređe na čovjeka. Tada se pojavljuju stereotipi.

Koleman ukazuje na istraživanja prema kojima čak i fizičke karakteristike poput visine, fizičke forme i boje glasa utiču na to da li će nekoga doživljavati kao osobu sa liderskim potencijalom. Ljudi mogu da izgledaju kao lideri mnogo prije nego što su pokazali da umiju da vode.

A neko ko ne odgovara toj slici može da ostane u sjenci neprimijećen.

Sve pomenuto nije samo pitanje predrasuda. Za kompanije može imati vrlo konkretnu cijenu.

Ako se potencijal za liderstvo traži samo među ljudima koji odgovaraju tradicionalnoj predstavi samouvjerenog, dominantnog i harizmatičnog rukovodioca, dio sposobnih ljudi nikada neće dobiti priliku. Posljedica je gubitak talenata, ali i inovacija.

Zato Koleman predlaže da se promjeni način na koji se lideri prepoznaju. Umjesto pitanja ko izgleda kao lider, mnogo korisnije pitanje je: ko se ponaša kao lider?

On izdvaja devet osobina koje mogu biti mnogo pouzdaniji pokazatelji.

Dobar lider mora da umije da se nosi sa teškim ljudima i teškim situacijama. Za to nije dovoljna formalna moć. Potrebni su emocionalna inteligencija, osjećaj za druge ljude i sposobnost procjene kada treba govoriti, kada slušati i kako reagovati kada se pojavi konflikt.

Taktičnost zato nije slabost niti izbjegavanje neprijatnih razgovora. Ona podrazumijeva sposobnost da se problem rješava bez stvaranja dodatnog problema. Za ljude koji vode timove to postaje jedna od ključnih sposobnosti, piše Koleman.

Način na koji lider tretira ljude određuje mnogo više od atmosfere na sastanku. On postavlja standard ponašanja za čitav tim.

Koleman zato među zanemarenim liderskim osobinama navodi "civilizovanost" a pod tim misli sposobnost da se drugi tretiraju sa poštovanjem. Takvo ponašanje stvara uslove za saradnju. Ako zaposleni vide da je ponižavanje dozvoljeno na vrhu organizacije, ono će se vrlo brzo pojaviti i na nižim nivoima.

I obrnuto.

Lider svojim ponašanjem praktično pokazuje zaposlenima kakva je kultura organizacije.

Ljudi relativno brzo prepoznaju rukovodioca koji pokušava da igra ulogu. Autentičnost zato ima praktičnu poslovnu vrijednost: stvara kredibilitet.

Kada su ponašanje, poruke i odluke lidera međusobno usklađeni, zaposlenima je lakše da procijene šta mogu da očekuju. Time raste povjerenje, a upravo je povjerenje jedan od osnovnih uslova funkcionisanja tima.

Autentičan lider ne mora da bude savršen. Mora da bude vjerodostojan.

Liderstvo se najlakše prisvaja kada stvari idu dobro. Mnogo je teže kada krenu nizbrdo.

Koleman zato odgovornost smatra jednom od osnovnih karakteristika lidera. Pravi lider se ne pojavljuje samo kada treba preuzeti zasluge za uspjeh. Mora biti prisutan i kada treba preuzeti odgovornost za neuspjeh. To podrazumijeva prihvatanje ishoda, dobrih i loših.

- Upravo se u krizama često najbolje vidi razlika između formalne funkcije i stvarnog liderstva - piše Koleman.

Na listi je i osobina koja djeluje toliko očigledno da se lako zanemaruje – iskrenost.

Ljudi žele da znaju na čemu su.

Lider koji komunicira otvoreno i iskreno postaje predvidljiv u najboljem smislu te riječi. Zaposleni ne moraju neprestano da se trude da otkriju šta se krije iza njegovih riječi. Transparentna komunikacija zato nije samo pitanje ličnog integriteta. Ona smanjuje neizvjesnost unutar svakog tima.

Formalna moć omogućava rukovodiocu da jednostavno donese odluku. Liderstvo, međutim, zahtijeva nešto više.

Koleman smatra da pravi lider pokušava da pronađe put kojim različite strane mogu da krenu zajedno. To ne znači da svaka odluka mora biti jednoglasna niti da lider treba beskonačno da traži kompromis.

Znači da različiti stavovi ulaze u proces donošenja odluka. Lider sluša, procjenjuje argumente, pokušava da pronađe zajedničku osnovu i tek onda donosi odluku.

Brzina odlučivanja često se poistovećuje sa odlučnošću. Ali, brzo nije uvek isto što i dobro.

Promišljen lider razmatra i rizik i moguću korist. Ne reaguje impulsivno na svaki problem, već pokušava da predvidi različite ishode. Takvo ponašanje zahtijeva pripremu. Dobar lider ne može predvidjeti sve što će se dogoditi, ali može da razmišlja nekoliko koraka unapred.

Tradicionalna slika lidera često je slika čovjeka u centru pažnje. Koleman predlaže gotovo suprotan model.

Jedno od obilježja dobrog liderstva jeste sposobnost da se uspjeh ne prisvoji samo za sebe, već da se prepozna doprinos drugih ljudi. Poniznost u ovom smislu nema veze sa nedostatkom ambicije ili samopouzdanja. Riječ je o sposobnosti lidera da razumije da rezultat tima nije djelo jednog čovjeka.

Najbolji ljudi u timu ne bi trebalo da služe kao pozadina lideru. Njihov doprinos mora biti vidljiv.

Posljednja osobina možda je i jedna od najzahtjevnijih.

Dobar lider mora da umije da posmatra samog sebe, da razumije svoju ličnost, motive i ponašanje, ali i posljedice koje njegovi postupci ostavljaju na druge ljude.

Samopouzdanje bez introspekcije lako može postati arogancija. Odlučnost može postati tvrdoglavost. Visoki standardi mogu prerasti u nepodnošljiv pritisak.

Samosvijest omogućava lideru da prepozna kada je prešao tu granicu.

Kolemanova glavna je da je vrijeme da se napusti jedan univerzalni model lidera.

Ne postoji jedan izgled, temperament niti profil ličnosti koji garantuje sposobnost vođenja.

Različite okolnosti zahtijevaju različite ljude.

- Zato kompanije koje traže sljedeću generaciju rukovodilaca možda ne bi trebalo da gledaju samo ko prvi govori na sastanku, ko deluje najdominantnije ili ko najviše podseća na prethodnog direktora. Potencijal za liderstvo može biti kod mnogo tišeg čoveka, kod osobe koja ume da sasluša, zaposlenog koji preuzima odgovornost kada nešto pođe po zlu, menadžera koji ne prisvaja tuđe zasluge, kod čoveka koji ume da prizna da je pogrešio - savetuje Koleman u izdanju za Forbes.

Najveća greška kompanije možda nije izbor lošeg lidera, već to što pravog lidera uopšte nije prepoznala.