Da li vam za uspjeh u poslu treba mentalni sklop olimpijca?

Često se, posebno na društvenim mrežama, porede sportski uspjesi sa poslovnim uspjehom. Postoje mnoge upotrebljive i korisne vještine koje naučite kao vrhunski sportista, ali postoji i nekoliko ključnih oblasti u kojima se one razlikuju u pogledu poslovnog uspjeha.

O povezanosti sportskog i poslovnog uspjeha pisano je dosta. Tvrdi se da se vještine koje naučite u sportu lako prenose na radno mjesto. O ovoj vezi je toliko toga napisano da je skoro dovedeno do besmisla. Isto tako, u današnjem poslovnom svijetu se koristi masa sportskih klišea.

Koliko ima istine u svemu ovome? Koliko je mudrosti skriveno u tim klišeima, a koliko je samo praznoslovlje?

Dominik Brod, domaćin podkasta Mentalni sklop olimpijca, intervjuisao je desetine olimpijaca i profesionalnih sportista.

- Olimpijci i veoma uspješni sportisti su izuzetno sebični. I moraju da budu. Nedostaju im svadbe, sahrane, rođendani, praznici. Sve su uložili u postizanje vrhunskih rezultata u karijeri - ističe Brod.

Skoro sve što je zaista vrhunsko dolazi sa određenom cijenom. Biti najbolji na svijetu u bilo čemu, ili zaraditi milione u svom poslu, ili postati izvršni direktor neke ogromne kompanije zahtijeva mnogo truda. Ali ono što Brod naglašava je upravo ono šta taj napor u stvari znači.

Ako vaš kolega na društvenim mrežama stavi objavu poput "Ništa vrijedno nije postignuto bez truda", sigurno ćete odobriti ovu objavu i složiti se s njom. Ali ako taj isti kolega napiše: "Jedini način da uspijete u životu je da propustite prvi rođendan svog djeteta, sahranu oca i vjenčanje najboljeg prijatelja", vjerovatno se nećete složiti.

Većina ljudi nije spremna da uloži trud koji je potreban da bi postigli zaista vrhunske rezultate u životu. Kao društvo, sviđa nam se ideja da se trudimo i dajemo sve od sebe, ali samo u okviru određenih parametara. Ne želimo da ugrozimo svoje zdravlje, ne želimo da zapostavimo prijatelje, ne želimo da porodica trpi.

Kada slavimo uspjehe olimpijca, držeći njihovu medalju uz kolektivno navijanje nacije, ne vidimo žrtve koje su podnjeli na tom putu. Možda je to partner, iscrpljen samostalnom brigom o domaćinstvu, možda je to prijatelj, ili djete koje je vidjelo svog roditelja više na televiziji nego uživo u posljednja tri mjeseca.

To je ono što trud znači za mnoge olimpijce i elitne sportiste. Ne može se dati 110%, ali je onih dodatnih 10% koje će sportista dati nešto što većina ljudi u društvu nije spremna da uradi. To je nešto na šta većina ljudi gleda sa visine i podsmjeva se.

Sebično je propustiti rođendan svog djeteta. Nenormalno je trenirati ili raditi nakon što ste dali maksimum. Nezamislivo je propustiti sahranu svog oca. Moguće, ali to je ono što je često potrebno.

Dominik Brod ističe da uspješni sportisti i osobe sa visokim postignućima u stvari često pate od 'sindroma uljeza'. (Sindrom uljeza, takođe poznat kao sindrom varalice, prevaranta ili impostorizam, je psihološka pojava u kojoj pojedinac sumnja u svoje vještine, talente ili dostignuća i ima uporni unutrašnji strah da će biti razotkriven kao uljez).

Mnogi od ovih ljudi stavljaju sav stres i opterećenje na sebe. Oni se plaše da podjele opterećenje. Oni se plaše da prihvate pohvale. Oni se bore da prihvate činjenicu da ako su naporno radili na nečemu, da je uspjeh posljedica njihovog rada, a ne samo sreća. Zbog toga vidimo mnogo sujeverja u sportu.

U istinski uspješnoj osobi postoji nepokolebljiv nemir. Često nikada nisu zadovoljni onim što su postigli. Na mnogo načina, ovo je neophodan preduslov da se na prvom mjestu bude sjajan. Da je Jusein Bolt bio srećan što je osvojio samo školski atletski trofej, ne bi postao najveći sprinter u istoriji čovječanstva.

Da se ​​Ilon Mask povukao u vilu i jahtu sa nekoliko miliona koje je zaradio, ne bi bio najbogatiji čovjek na svijetu. Istorijske knjige su pune ljudi koji nisu bili zadovoljni sa "dovoljno", ali su željeli više. I, kao što Brod napominje, ovo se često može preliti u "štetni" oblik 'sindroma uljeza'.

Sindrom uljeza je vrsta internalizovane potrebe da se stalno bude više. U elitnim sportovima i na događajima kao što su Olimpijske igre, ova potreba da budete ili dobijete više često može dovesti do slave i uspjeha. Ciljevi su eksterni. Odredište je vidljivo. Ali kada skinete dres i obučete odjelo, ta potreba je usmjerena ka unutra. Bez obzira koliko priznanja ili unapređenja dobijete, nikada se ne osjećate sigurnim. Uvijek osjećate potrebu da opravdate svoju titulu ili da dokažete svoju poziciju u kancelariji.

Ako nekoga kome uvijek treba pobjeda stavite u igru koja se ne može dobiti, iskrvariće. Na radnom mjestu postoje prekretnice i postignuća. Ali uvijek ima više novca za zaradu. Uvijek postoji više posla koji možete da uradite. Ako se trkate kao hrčak na točku, na kraju ćete izgubiti.

Kada se divimo određenim sportistima ili uspješnim članovima društva, mi se divimo određenim vrlinama koje oni oličavaju. Olimpijske igre predstavljaju vrline odlučnosti, izdržljivosti, hrabrosti i poštovanja.

Inovator ili preduzetnik predstavlja hrabrost, kreativnost, energiju i viziju. Ali prema Aristotelu, svaka vrlina se može pretvoriti u porok kada je odvedete predaleko ili je izvadite iz konteksta.

Za Aristotela, vrlina (arete) je vještina (hekis) vođena praktičnom mudrošću (pronesis). Heroj je neko ko ima sposobnost da se bori protiv dostojnog neprijatelja, a ne sposobnost da se bori protiv nevine žrtve.

Postoje određene vrline koje olimpijci posjeduju jer postoje u okviru olimpijske paradigme. "Uvijek daj sve od sebe" može biti vrlina tokom treninga, ali nije ako se igrate rvanja sa petogodišnjakom.

Isto tako, kao što Brod pominje, "progurati se" je neophodno kada pokušavate da postignete svoje najbolje vrijeme, ali nije kada je u pitanju vaše mentalno zdravlje. Nekim stvarima se treba pozabaviti. Ponekad morate napraviti kompromis. Morate znati (pronesis) kada da primenite svoju vještinu (heksis).

Da li bi elitni sportisti bili efikasni izvršni direktori? Ako vjerujemo Aristotelu, svodi se na to koliko su mudri. Oni će bez sumnje imati vještine, sposobnosti i odlučnost neophodne za to. Ali biće im potrebna pronesis da znaju kada i kako da primjene te vještine? A, poteškoća sa pronesisom je u tome što je zaista naučite samo "na poslu".