Prvotni je samostan podignut najvjerojatnije u prvoj polovici 14. stoljeća. Prvi spomen o njemu nalazimo u popisu franjevačkog pisca Bartola Pisanskog iz 1385. godine. Nakon turskog osvojenja Bosne, samostan se spominje u jednom turskom popisu 1469. godine. U vrijeme progona 1524. god. samostan je nasilno porušen. Trebalo je proći dulje vremena dok franjevci nisu isposlovali dopuštenje za gradnju novoga samostana. Budući su Turci zabranjivali uporabu trajnijeg materijala (kamen, opeka), novoizgrađeni bi samostan s vremenom brže propadao, a bio je podložan i lakoj zapaljivosti. Dopuštenje za popravke teško se dobivalo, a ako bi popravku i obavili bez odobrenja, franjevci bi bili globljeni i zatvarani. Zato su nove zgrade u takvim slučajevima premazivali čađu, da ne budu upadne.

Godine 1658. izgorio je samostan sa svim dragocijenostima (arhiv, knjižnica). Novi je podignut 1664. godine. U vrijeme bečkog rata, pod konac 17. stoljeća, franjevci su ga morali, zbog velikih nameta, napustiti i živjeti po seoskim kolibama. Kada su se političke prilike smirile, ponovno su se vratili 1704. godine. Tijekom 19. stoljeća samostan je dvaput građen, posljednji put 1888-90. kad je sagrađen današnji samostan. (https://kraljeva-sutjeska.com/)