Odluka o gradnji Saborne crkve Roždestva Presvete Bogorodice u Sarajevu donijeta je početkom 1859. godine u periodu kada su evropske velike sile Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija, vršile pritisak na Osmansko carstvo da dozvoli vjerske slobode svojim građanima, odnosno da da dozvolu za izgradnju crkava. Samoj izgradnji hrama prethodio je Pariski mir 1856. godine kojim je Turska, na insistiranje drugih zemalja, priznala ravnopravnost muslimana i hrišćana. Ovo je u praksi značilo da se dozvoljava zidanje novih i obnova starih crkava, kao i otvaranje škola. U ovom periodu pred kraj vladavine Osmanskog carstva, i ostvarivanja vjerskih sloboda nakon viševjekovne okupacije, su izgrađene Saborna crkva u Beogradu (1837—1845), Saborna crkva u Novom Sadu (1851), Saborna crkva u Nišu (1856—1872), Saborni hram svetog velikomučenika Georgija u Smederevu (1850—1854), Saborna crkva u Mostaru (1863—1873), te Saborna crkva u Sarajevu (1859—1874).

Od 1859. pa do 1862. godine kupljeno je zemljište i materijal za gradnju crkve. Zemljište je kupljeno u ravnici, s desne strane rijeke Miljacke. Radovi na izgradnji katedre mitropolita dabrobosanskih započeli su 1863. godine po odobrenju sultana Abdula Aziza. Temelj je osvećen 11. juna pomenute godine. Radovi na crkvi su trajali jedanaest godina. Potpuno je završena 1. maja 1874. godine. Osvećena je na Sv. Iliju, 20. jula 1872. godine, a čin osvećenja je obavio njegovo Visokopreosveštenstvo, mitropolit dabrobosanski, gospodin Pajsije. Saborna crkva je građena od dobrovoljnih priloga koji su sakupljani od 1863. godine pa do završetka gradnje. Priloge su davali pravoslavni Srbi iz Sarajeva, okolnih sela, trgovci iz Beograda, Dubrovnika, Beča i Trsta. Prema jednom podatku prilog od 556 dukata je dao sultan Abdul Aziz, koji je ujedno i izdao dozvolu za izgradnju hrama. Praviteljstvo Srpsko iz Beograda je dalo 500 dukata (30.500 groša), a knez Mihailo Obrenović 150 dukata (9.150 groša). Mitropolit Sava Kosanović je za vrijeme svog boravka u Rusiji prikupio 1.870 dukata (114.111 groša). Gradnja crkve povjerena je Andreji Damjanovu, čuvenom neimaru iz Velesa, koji je takođe zidao Sabornu crkvu Svete Trojice u Mostaru, svojevremeno najveću crkvu na prostoru Balkana, koja je u potpunosti srušena u toku rata 1992. godine. (Wikipedia)