Gradski park u Bijeljini je nastariji park u Gradu Bijeljina. Park je osnovan krajem 19. vijeka, za vrijeme austro-ugarske okupacije.

U to vrijeme prostor današnjeg Gradskog parka je bio zapuštena ledina zvana Pašića-meraja, koja je korišćena kao stočna pijaca u pazarne dane. Ostalih dana koristili su je seljaci iz okolnih sela za odmor zaprežnih konja i volova, a oko njih je rijetku travu brstila sitna stoka lokalne sirotinje. S jeseni livada se pretvarala u kaljugu, a zimi se ledila i postajala mjesto za zabavu djece. Ledina bi vjerovatno ostala još dugo zapuštena da mladi opštinski službenik (beamter), Johan Kajzer početkom 1891. godine nije zatražio, a Opština odobrila kupovinu sadnica za budući park.

Nakon izrade plana budućeg parka, napravljenog po ugledu na parkove u Austriji i Mađarskoj, Kajzer je u Beču i Pešti, nabavio kvalitetne sadnice, od kojih je najviše bilo platana (do tada nepoznatog u ovim krajevima) i kestena za aleje parka. Bilo je i sadnica topole, lipe, jablana, jele, tuje, bora i bukve. Nisko alpsko rastinje je bilo predviđeno za imitaciju grmlja, a među sadnicama je bilo i nekoliko egzotičnih biljnih vrsta, kojih sada u parku nema.

Skoro svi zasađeni primjerci su se uspješno primili, ali ubrzo su nastale nevolje, jer tadašnji Bijeljinci nisu mogli da shvate svrhu zabrane ulaska zaprega i stoke na dojučerašnju zapuštenu ledinu, niti sađenje tolikog broja drveća u gradu, koje, pri tom, ne rađa voće. Ubrzo su djeca iz okolnih sokaka i mahala, često na nagovor starijih, počela da lome i čupaju mlado drveće i tako suzbijaju "beamterske novotarije". Mnogo muke je imao Johan Kajzer (od Semberaca ubrzo prozvan "Jovan Car", što je bukvalni prevod njegovog imena i prezimena) da, s motkom u ruci, odbrani park. U najvećoj mjeri je uspio, a ubrzo su i Bijeljinci promijenili navike, pa je Gradski park postao njihovo omiljeno mjesto za dokolicu. U parku je u prvo vrijeme postojala i staklena bašta za odgajanje cvijetnih vrsta, a sve do sedamdesetih godina 20. vijeka u centralnom dijelu parka je radila kafana-restoran.

Gradski park je bio na udaru ljudi i prirode u nekoliko navrata. Više od četvrtine stabala u parku je teško oštećeno u oluji 28. juna 1928. godine, a nova nesreća se dogodila krajem Drugog svjetskog rata, kada su njemački vojnici isjekli svo zimzeleno drveće u Parku da bi od njih napravili novogodišnje jelke.

U poratnom periodu znatno je izmijenjeno lice parka i on je izgubio svoj prvobitni barokni izgled, a vremenom je zapušten, pogotovo u vrijeme devedesetih godina 20. vijeka.

U drugoj deceniji 20. vijeka započela je obnova parka - postavljena je moderna led-rasvjeta, izgrađena kafe-poslastičarnica na mjestu nekadašnje kafane u središtu parka i obnovljena ograda, pa je Gradski park u Bijeljini ubrzo ponovo postao omiljeno okupljalište Bijeljinaca i njihovih gostiju. (Wikipedia)